Njezin rad može spadati u nišu feminističke umjetnosti. Prezirale su njezin rad i napadale ga, s druge strane, upravo feministkinje. Vlasta Delimar provocira istom metodom: ukazuje na očito, a očito ne uljepšava. Surađivala je s vodećim imenima našeg umjetničkog polja: od Toma Gotovca i Željka Jermana do Vesne Stilinović. Izvorište performansa sufražetski je protest ili art demonstration, koji je Emmeline Pankhurst od 1903. godine predvodila pod geslom: "Djela, ne riječi!" Upravo ta misao kao da je odredila djelovanje ove iznimne umjetnice. Valja spomenuti tek neke od njezinih najupečatljivijih radova: davne 1986. godine izvodi performans "Jebanje je tužno" u Galeriji PM. Na zidovima galerije postavljeni su veliki križevi od bijelog i crnog papira na kojima je ispisano "Jebanje je tužno", a na podu je veliki bijeli križ na kojemu leži gola umjetnica lica prekrivena crnim tilom, tijela obojena u crno, osim bradavica, koje su obojene u crveno. Na suprotnom je zidu veliki crni križ u čijem podnožju sjedi muškarac odjeven u crne hlače i bijelu košulju te crno obojanih usana. Prostor je zamračen, a svjetlo unakrsno osvjetljava muškarca i umjetnicu. Kad započne glazba, muškarac ustaje, polaže bijelu ružu na Vlastino tijelo te izlazi.
Performansom "Tražim ženu" 1996. podigla je dosta prašine, reagirali su aktivisti i društva za zaštitu životinja. On započinje s Vlastom odjevenom poput domaćice, s glavom prekrivenom crvenom gazom. Oštri noževe, reže kruh i priprema pile za kuhanje. U pozadini je videoprojekcija sa ženom i muškarcem koji sjede za stolom pretrpanim hranom i jedu. Vlasta baca šnite kruha s vlastitim portretom u publiku. Preodijeva se samo u maskirnu jaknu i stavlja vojnički remen. Maršira sa živom kokoši koju zatim zakolje oštrim nožem te je priprema za kuhanje.
Projekt – festival "Moja zemlja, Štaglinec" na imanju u selu Štaglinec nedaleko od Koprivnice pokrenula je prije 17 godina. Tema je manifestacija zemlje u svim aspektima, od praiskonskog do metafizičkog poimanja zemlje. Nepravedno, ali iz vlastite estetske preferencije naveo sam tek ove radove. Umjetnička karijera koja traje dulje od 40 godina teško da se može svesti na uvod, stoga treba reći da Vlasta Delimar u svojim performansima ispituje status žene kao društvenog i kreativnog bića te njezine mnogostruke uloge: domaćica, majka, umjetnica, ljubavnica. Njezin je rad zauvijek inspirativan za iščitavanja politike, odnosa umjetnosti i tijela, ženskog tijela – koje je neprekidno na nišanu raznih partrijarha, moćnika, obrazovnih i medicinskih sustava. Izvedbeni studiji također joj se mogu zahvaliti za doprinos vitalnosti koju i dalje teorijski i praktično aktivira. Ovaj je razgovor posvećen njezinom i inim ženskim tijelima.
Kako valja misliti sintagmu "izvedbeno tijelo"?
- Odgovorit ću nekim povijesno važnim primjerima. Izvedbeno tijelo je Pina Bausch, koja je plesni pokret tijela u prostoru dovela do apsoluta. Uspjela je to zato što je uključila gotovo sve umjetnosti. Ili jedinstvena fonetska poezija Katalin Ladik, koja je pokazala što tijelo može još. No sjetimo se i slavne Ciccioline i njezinih erotskih performansa. Čak je bila i zastupnica u talijanskom parlamentu, što je dodatna politička vrijednost izvedbenog tijela. Evo još iz bliže nam sadašnjosti. Tu je sjajna Josipa Bubaš, koja se uz teoretski rad i sama bavi izvedbom tijela, što je vrlo hrabro i pošteno. A vlastitu izvedbu postavila sam kao elementarno tijelo, kao egzistencijalno tijelo koje mi uz erotiku i seksualnost kao najjače tjelesne senzacije daje veliku mogućnost da budem samosvjesna i slobodna osoba.
Što vam se čini da su (zapravo) granice tijela? Osim onih, povremeno, očitih...
- Ako se sjetim srednjoškolskih istraživanja kroz književnost, filmove, likovnu umjetnost čini mi se da sam imala dobre temelje kojima sam nadograđivala vlastite spoznaje i otklanjala sumnje. Proglas Bretona i Éluarda: "Misao nema spola, ona se ne razmnožava" činio se jako važan. Tada je to bila subverzivna misao koja mi je trebala. Osamdesetih smo doslovno gutali Marquisa de Sadea, a one koji nisu čitali njegova "besramna dijela" smatrali smo erotski nepismenim osobama. Kad sam prvi put kao srednjoškolka gledala Bergmanov film "Krici i šaputanja", shvatila sam da je besmisleno misliti o granicama tijela. Po meni neku granicu tijela određuje ono samo, a to je stanje svijesti od neželjena bola. A moralne su granice nevažne, jer ih postavljaju uglavnom amoralne osobe.
Kako ste savladavali svoje intimne i profesionalne barijere? Kada ste pošteno autorefleksivni...
- Uz rad "Kurac volim" 1981. ostvarila sam umjetničku emancipaciju, jer to nije bila civilizacijska prerušenost, ni egzistencijalni prijestup, ni prekoračenje. To je bio prikaz erotsko estetske egzistencije koju su ipak neki prepoznali. Čin umjetničkog poštenja. No, nažalost, feministkinje su me mrzile jer su potpuno krivo očitale rad. Muškarci su mi pak nudili svoje kurčeve jer su i mnogi od njih također imali krivu percepciju. Roditelji i rodbina poricali su povezanost sa mnom, oni su pak totalno zastranili.
Koje je granice bilo teško, a koje je još uvijek teško/teže prijeći?
- Kroz fotografsko erotske susrete kakve sam počela raditi sa Željkom Jermanom početkom osamdesetih nije nam padalo na pamet da se opterećujemo bilo kakvim granicama institucionalnih moći. Čak smo preskočili i erotski dendizam i odmah ušli u libertinsku inicijaciju i ljubav prema istini. Impresija tijela bila nam je najvažnija. Moj prvi samostalni performans "Transformacija ličnosti (odjećom, šminkom, frizurom)" u Galeriji SC 1980. bio je zapravo pokazatelj u kakvoj sam poziciji kao žena umjetnica bila u tadašnjoj Jugoslaviji. Zanimljivo je da sam kao mlada žena koja je obnaženim čistim tijelom izražavala slobodu uma svakako mogla proći bez cenzure uz sve sprege socijalističkog režima. Vjerojatno zato što nisam ni na koji način direktno ugrožavala tekovine samoupravnog socijalizma. Nisam narušavala koncept zajedništva bratstva i jedinstva tadašnje države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Čak sam 1986. godine dobila nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koja je bila jedna od najprestižnijih nagrada za najveća postignuća mladih umjetnika do 35 godina. Fotografija mojeg golog tijela koje stoji ispred zida Galerije SC i na koji sam ispisala "Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito" možda je bila najslađa granica koja se mogla bezbolno prijeći.
Izazovi ženske subjektnosti u političkom prostoru kao što je naš suočavaju nas sa, činilo se, davno nadiđenim temama – prava žene na vlastito tijelo, na vlastite odluke...
- Uvijek sam htjela reći baš sve, iskreno, jer i ono što se možda činilo nemogućim, bilo je moguće u mojem prostoru istine. Možda su baš zato mnogi radovi na samostalnoj izložbi bili oštećeni u Galeriji ŠKUC 1985. godine u Ljubljani. Nemilosrdno i agresivno bili su zarezani nekim oštrim predmetom. No, i danas se opet pitam. Jesmo li svjesni koliko je godina prošlo od prvih javnih borbi za slobodu pobačaja, za vlastitu odluku o vlastitom tijelu, kada su se uz ostale zalagale za to sjajne, hrabre i pametne žene poput Clare Zetkin ili Aleksandre Kollontaj. A mi još dandanas raspravljamo i pitamo se je li pobačaj potreban ili etičan. To znači da smo zapravo još na početku i kao da sto i više godina uopće nije iza nas. Ali nije samo problematičan pobačaj. Problematična je komunikacija između žena i muškaraca i društva općenito. Previše se naglašava odgovornost samo žena. Pa zar je žena začela po Duhu Svetom? Danas postoji niz mogućnosti kontracepcije za muškarce. Obuzdajmo dragocjene muške spolne stanice koje su bezvrijedne bez ženske spolne stanice. Vrlo jednostavno, zar ne? Ali za to je potrebna dobra komunikacija i edukacija. I kada sam napravila rad "Treba vjerovati muškarcima", koji je bio postavljen u javni prostor ulice, skupina neke neinteligentne feminističke organizacije ga je uništila. I još jedan važan element koji stalno ponavljam – dokle god će žene pristajati da promjenom prezimena gube svoj identitet i svoju autonomiju, neće imati pravo na vlastite odluke. I dokle god će pristajati da budu umiljate ženice koje peglaju muške košulje, neće imati pravo na vlastito tijelo.
Zašto institucije puno više porobljuju žensko nego muško tijelo?
- Zato što institucije i nadalje uzgajaju erotske analfabete. Zato što uštogljeni kustosi i dalje noću vode ljubav s ugašenim svjetlom. I zato što i dalje "uzgajaju" osobe koje ne razumiju erotsku velikodušnost. I zato što smatraju da je ženska seksualnost funkcija, a ne snaga. I ne shvaćaju da se uz erotiku bolje uče život i umjetnost. Zato mi je uvijek bilo važno naglašavati univerzalnost ljudskog bića, pa sam govorila: niti sam žena niti muškarac, ja sam zapravo oboje, iskonsko jedinstvo i zato se ne obazirem na one koji su me doživljavali samo kao simbol ženskog tjelesnog uživanja. I zato svakako preporučujem, čitajte i gledajte Katalin Ladik – "Bez senke lutamo, iz žene u ženu, iz muškarca u muškarca" (iz zbirke "Erogen Zoon"). Najgora od institucija jest institucija Crkve, koja je postala najveća historijska prevara koja je u ime Boga i Isusa Krista učinila niz pravih zločina prema ženama. I besramno nadalje čine prave zločine uz dobrog saveznika, državu. Zato je bio najbolji transparent na nedavnom prosvjedu u Zagrebu: "Crkvu van iz pičke materine".
Što golo tijelo komunicira ili što vam se čini da želi komunicirati?
- Golo tijelo može biti dobra vještina umjetničkog zavođenja i to ne može svatko. Ja sam napravila materijalizaciju nevjerojatnog – otjelovila sam svoje tijelo, najprije imaginarno pa onda realno, a zatim obrnuto, realno pa imaginarno. Tako sam ispunila baš svojim tijelom cijeli prostor ispred sebe, iza sebe. Neki su uspjeli shvatiti poetizaciju tijela. To sam najviše postigla performansom "Taktilna komunikacija", u kojem se dodirujem s ljudima. Taktilnost, ta praiskonska energija, univerzalna je i vječna.
Zašto i dalje u toliko mjeri "skandalizira" oko prosječnog promatrača kada znamo da je priroda većine ljudi zapravo – voajerska?
- Napravila sam na tu temu jedan zanimljiv rad. Fotografija prikazuje moja obnažena leđa dok je stražnjica pokrivena crvenom tkaninom. Na glavi imam crveni damski šešir, a lice se ne vidi. U sakralnom dijelu leđa piše "Hoćeš jebat? Stani u red..." Dakle, ponudila sam vlastito tijelo žene, sebe koja sam prešla šezdesetu godinu života, kao poligon za erotsku, seksualnu ili ljubavnu igru. Rad je izveden i u formi performansa. Ali nitko nije stao u red. Pa, performans je naravno u okruženju patrijarhalne i konzervativne sredine djelovalo "sramotno" i neprihvatljivo.
Kako danas tretirate kao umjetnica pitanje užitka? Ženski užitak kao i orgazam i dalje su u prostorima neizrecivog, neosvjedočenog – ili je to varka? Kako se vama čini da javni diskurs ili reprezentacije te teme izgledaju?
- Rad "Vizualni orgazam" iz 1981. godine u svojem nastajanju bio je za javnost pravi skandal, a danas je postao remek-djelo. Jer, mnogi su ipak prepoznali erotski apsolut (neki kažu i "mala smrt") kao potpunu gustoću tijela kroz koju se sloboda doživljava i fizički. I još nešto, to je bio orgazam bez jebanja, samododirivanjem. Nedavno, dakle ove 2022. napravila sam novi vizualni orgazam koji još nije bio u javnosti. Očekujem uzbudljivu reakciju jer neki jadnici, ali i zlobnici smatraju da osobe starije dobi nemaju pravo na užitak, a posebno ne na seksualni užitak.
A propos hit srpske eurosongske pjesme – kakva sve umjetnica "mora biti"? Kakvi su vaši uvjeti "proizvodnje" vlastite umjetnosti?
- Imam 66 godina i zadovoljna sam što sam još uvijek tu. Mnogi oko mene, čak i mlađi su pomrli. Uredila sam razbijene zube, popravila vid dobrim naočalama te dala ugraditi umjetni desni kuk. Osim toga, brinem da se i seksualni život uspješno nastavlja. Trudim se da moje starenje podrazumijeva niski rizik bolesti, fizičku funkcionalnost, aktivno sudjelovanje u društvu, autonomiju i sposobnost da brinem za sebe. Dobro starenje ovisi o meni samoj i zato ja preuzimam odgovornost nad vlastitim stanjem i starenjem.
Koji su to rituali "brige o sebi" koje prakticirate, odnosno – kako se odnosite spram tih raznih ideoloških naputaka naše suvremenosti?
- Zadnjih godina sve me više zanima sadašnja briga oko starosti i starenja. U jednom razgovoru s Vesnom Stilinović zazvonile su mi njezine riječi: "Nisam znala da će mi starost biti tako lijepa", i dogodila mi se pojačana potreba za nastavkom rada na problematici starenja i starosti. Do sada sam se bavila "Pripremanjem za starenje" uz nekoliko performansa od kojih je bio vrlo uspješan – "Pravo na orgazam iznad 60", prvi put izveden 2016. u Beču te poslije u nizu gradova. Do spoznaje o starenju kao prirodnom procesu te odnosu društva prema starosti i starenju dolazila sam kroz razna istraživanja i došla sam do poražavajućih otkrića da društvena zajednica još uvijek starost doživljava više kao teret, a ne kao dio zajedničke egzistencije. No suvremena gerontologija pokušava zazor društva prema starenju i starijim osobama osvijestiti na razne načine te nam pruža niz mogućnosti poboljšanja načina života. Zato sam odlučila – neka moje starenje bude uspješno, aktivno i zdravo, jer starenje nije propadanje, već povećavanje vlastitog potencijala, zato starjeti znači rasti. S Vesnom Stilinović dogovorila sam zajednički rad. Vesna Stilinović ima 77 godina, a ja 66. Vesna je glumica, a ja performerica. Ona je postala performerica, a ja napola glumica. Naš performans "Prema dostojanstvu (starenja)" održao se u suradnji s festivalom Perforacije i Kulturnim centrom Travno u Zagrebu krajem lipnja ove godine. Uz performans napravile smo i zajedničku izložbu "Vesna i Vlasta", koja je bila postavljena u nekonvencionalnom prostoru samog objekta KUC Travno.
