Slika 1. Vozim se u tramvaju, subota navečer. Ulaze tri djevojke, tinejdžerice, možda prvi ili drugi razred srednje škole. Pričaju jako glasno, zauzimaju puno prostora, gestikuliraju rukama, njihov glasan smijeh me par puta brecne. Pričaju o školi, dečkima, izlascima, ne znam, ne mogu razaznati sve. Jednim dijelom sam zgrožena, a drugim potpuno oduševljena. Izlazimo iz tramvaja i dečko mi govori da je uvjeren da on nije bio takav kad je bio u njihovim godinama. Ja govorim da sam sigurna da ja jesam, ako ne i gora. Hvata me nostalgija za tim vremenima kad smo prijateljice i ja zauzimale svoj prostor glasnim smijehom.
Slika 2. Na festivalu Drito iz Tvornice, taman prije koronakrize i lockdowna, klub je prepun tinejdžera. Osim srednje, sumnjam da su neki još u osnovnoj školi. Pažljivo promatram što nose i kako izgledaju jer znam da se tamo kriju najveći trendovi koje ćemo mi stariji tek otkriti za par mjeseci. U prolazu me zaustavljaju dvije tinejdžerice i govore: "Stara, cool ti je trenirka!", a ja se ponosno zahvaljujem. Trenirka je tatina, stara otprilike kao i ja, dakle - vintage. Od tog je trena prošlo godinu i pol, a ja se time još uvijek hvalim. Kad te tinejdžerica pohvali, znaš da si uspio. Baš zato te večeri mi postaje jasno da najveće zvijezde u Hrvatskoj nisu ovi na Porinu, nego Buntai, koji izlaze na pozornicu popraćeni vriskom tinejdžerica iz prvih, drugih i svih redova, zapravo.
Na nedavno održanom festivalu Drito sa Zente u Splitu, priča mi kolegica Maja, bilo je isto. U pitanju su samo bili Dino Blunt & Swana. Nikad čuli? Bez brige, čut ćete. Jer ako netko ima tinejdžerice u prvim redovima, to je ozbiljan znak da će uspjeti. Bilo je tako i s Beatlesima, recimo.
"One koje se skupljaju oko Beatlesa, koje vrište do histerije, čija se isprazna lica pojavljuju na televizijskim ekranima, one su najmanje sretne od svoje generacije, dosadne, besposlene - propaliteti", napisao je Paul Johnson 1963. u New Statesmenu, opisujući tinejdžerice koje su prve otkrile Beatlese. Danas ih se gotovo jednoglasno smatra jednim od najboljih bendova u povijesti glazbe, svakako jednim od najvažnijih, bendom koji je promijenio sve. I to sve zahvaljujući tinejdžericama.
One su otkrile i The Rolling Stonese. "Majke, skrivajte svoje kćeri", vrištali su naslovi. Djevojke koje su voljele Beatlese i Stonese u javnosti su percipirane kao pretjerano seksualizirane, histerične, površne - sve dok (odrasli) muškarci nisu shvatili da se radi o dobroj glazbi.
Tinejdžerice su, praktički, stvorile pop kulturu. Bile su u prvim redovima za Backstreet Boyse, Britney Spears, Christinu Aguileru, One Direction, danas BTS i Oliviju Rodrigo. Sve najveće zvijezde imale su potporu baš ove demografske skupine. Tinejdžerice diktiraju jezik, način na koji govorimo, sleng koji upotrebljavamo. Podaci kažu kako su većina korisnika društvenih mreža, posebno Instagrama i TikToka - djevojke. Da se ne vraćamo u 19. stoljeće, kad su žene pisale i masovno čitale romane, što je muškarcima isprva bilo dosadno i isprazno, sve dok i oni nisu shvatili moć romana. Ogromna popkulturna moć, a samim time i marketinška, upravo je u rukama tinejdžerica. Ali, nekako, još uvijek ih svi promatramo - kako individualno, na razini društva, tako i s pozicije tržišta - kao nebitne. Ne samo to, nego ih se smatra površnima, neozbiljnima, povodljivima, bez ukusa ili s pogrešnim ukusom, nepolitičnima, pasivnima... Osuđuje ih se ako su previše seksualizirane, opominje da bi trebale "čuvati svoje tijelo" jer su premlade za misli o seksu, ali ako nisu nimalo seksualne, ni to nije društvu po volji. Uzmimo za primjer Billie Eilish, koja je prvu eru karijere, koji je obilježio nevjerojatan uspjeh albuma "When We All Fall Sleep, Where Do We Go", provela u dva-tri broja prevelikim hlačama i majicama. Zašto, pitali su se tabloidi, zašto se ova 17-godišnjakinja skriva? Kad je odbacila široku odjeću i obukla korzet za naslovnicu Voguea, odjednom je postala previše seksualizirana.
Ukusi tinejdžerica oblikuju masovni ukus i stvaraju trendove, no istovremeno se njihovi izbori degradiraju i ne uzimaju u obzir sve dok se dečki ne priključe, preciznije muškarci.
Jedan očit primjer je album Taylor Swift, "1989". Kad je izašao 2015., kultni digitalni glazbeni magazin Pitchfork, koji se smatra jednim od najvećih autoriteta u glazbenom svijetu, odbio ga je recenzirati, kao i sve njezine albume dotad. Ali, kad je kasnije iste godine Ryan Adams objavio svoj cover album "1989", recenzirali su ga. Taylor je također došla do golemog uspjeha zahvaljujući tinejdžericama. Uz Beatlese, jedina je koja je uspjela imati četiri studijska albuma zaredom koji su na Billboardovih 200 proveli šest ili više tjedana.
Već je poznata izjava Harryja Stylesa, koji je u intervjuu za The Rolling Stone morao odgovarati na pitanje kako će napraviti prijelaz iz glazbe za tinejdžerice - koju je radio u One Directionu - prema "ozbiljnijoj".
"Tko kaže da djevojke koje vole pop glazbu imaju lošiji glazbeni ukus nego 30-godišnji hipster? Nije na tebi da to kažeš. Glazba se stalno mijenja. Djevojke su voljele Beatlese. Želiš mi reći da oni nisu bili ozbiljni? Kako možeš reći da djevojke 'ne razumiju'? One su naša budućnost. Naše buduće liječnice, odvjetnice, majke, predsjednice, one pokreću svijet. Tinejdžerske obožavateljice ne lažu. Ako im se sviđaš, tamo su. Ne ponašaju se 'precool'. Ako im se sviđaš, reći će ti to. To je genijalno", izjavio je Harry.
O tome kako se tipično ženski interesi uvijek smatraju banalnima već smo više puta pisali - kako su moda i šminka "površni", dok je nogomet, tipično muški interes, "najvažnija sporedna stvar na svijetu" kojom se bave i Vlade. A kad u jednadžbu uključimo tinejdžerice, stvar je još gora jer njihove interese i karakteristike odlučno odbijaju i odrasle žene ili one koje to žele biti. Djevojaštvo i sve povezano s tim periodom percipira se nepoželjnim, a od žena se očekuje da odbace sve što imalo podsjeća na to vrijeme kad su bile "ni djevojčice ni žene".
Zašto se utjecaj tinejdžerica na popularnu kulturu stalno umanjuje, pitali smo Lanu Pukanić, urednicu feminističkog portala Krilo te autoricu knjige kolumni "Tinejdžerke i ostali monstrumi", koja se u svom radu često doticala teme djevojaštva i kulture tinejdžerica.
"Njihov se utjecaj umanjuje zato što je to logika mizoginije. Ako danas žene ipak nije prihvatljivo tretirati kao djecu koja mogu čistiti i rađati, prihvatljivo je tako tretirati djevojke. Smisao svih tih predrasuda i poruka koje djevojkama poručuju da je njihovo bivanje i djelovanje nebitno, sporedno, jest naučiti djevojke i žene koje je njihovo mjesto. Mizoginija nije neka mistična, iracionalna mržnja. Ona je sustav znakova i signala – u rasponu od dignutih obrva do ubojstva – kojim se čuvaju granice onoga što je dobra ženskost; ženskost potrebna za nesmetano reproduciranje patrijarhata i kapitalizma", kaže Lana.
Nema samo "muško" društvo problem s tinejdžericama - i feminizam je odbacivao djevojke i njihov potencijal.
"Problem feminizma s djevojaštvom taj je da je vrlo dugo zanemarivao djevojaštvo i djevojke kao feminističke subjekte. U najgorem je slučaju vjerovao u predrasude o djevojkama – da su frivolne i apolitične – a u najboljem nije uopće mislio na njih.
Feminizam – čije je lice lice odrasle žene (*bijele, srednje klase) – u zadnjih je 50, 60 i više godina napravio značajan progres. Uz napredak u sferama rada, ljudskih prava, reproduktivnih sloboda, uspio se izboriti za to da određene osobine koje su se vezale za ženskost, i vezale žene za kuću i obitelj – poput frivolnosti, apolitičnosti, infantilnosti, pretjerane emocionalnosti – ipak malo bolje promislimo i uglavnom umirovimo.
No kad govorimo o djevojkama, ti su koncepti i dalje živi i zdravi. Adolescencija je sama po sebi hormonalno i emocionalno razdoblje; ona je burna i teška i transformativna. A patrijarhat je prema djevojkama nevjerojatno okrutan. Obasipa ih kontradiktornim porukama o tome kakve trebaju biti, kako se ponašati i kako izgledati, a te poruke uglavnom imaju ton naredbe ili prijekora. Tjera ih da stalno misle o svom izgledu, a onda vrijeđa jer su opsjednute njime. Uvjerava ih da su neozbiljne i apolitične, a onda kažnjava i ako jesu i ako nisu takve. Djevojaštvo je zato kao neko opasno putovanje, s kojim se djevojke zapravo sjajno nose. Mislim da su feministkinje odgurivale djevojaštvo dijelom zato što su se htjele što više udaljiti od raznih osobina koje su tako dugo (i tako negativno) označavale ženskost. Nisu u povezivanju s djevojkama vidjele koristi za feminizam. Bile su u krivu", rekla nam je Lana Pukanić.
Što se tiče njezine knjige eseja, koji su prvotno objavljeni na portalu Muf, prilično je zanimljivo da se zove "Tinejdžerke i drugi monstrumi", s obzirom na to da se djevojke u pubertetu zaista često prikazuje kao nekakva čudovišta koja pričaju i smiju se jako glasno, vrište za svojim idolima i, ono što je vjerojatno najstrašnije od svega, ne može ih se kontrolirati i nepredvidive su. Ali, tko i zašto smatra djevojke monstrumima?
"Spoiler knjige je da svi ti ženski monstrumi u njoj uopće nisu monstrumi, monstruozni su samo jer žive u patrijarhatu ili jer ih gledamo kroz patrijarhalnu prizmu. Takvo je i djevojaštvo, odnosno ženska adolescencija. Ako je u patrijarhatu normalno da je ženskost drugotna, i da između ostalog funkcionira kao misterij kojim treba ovladati, djevojaštvo je nešto što izaziva još veći zazor. Djevojaštvo se vrlo često predstavlja kao nešto razorno, nešto što se jedva preživi. To vidimo u načinu na koji se djevojkama pristupalo u teen časopisima moje generacije, koji su bili umjereno do izrazito panični vodiči za život (dečki svoje nisu imali!), ili u suvremenoj popularnoj kulturi, koja je puna likova djevojaka koje nešto razdire ili bar užasno muči i koje na doslovne i nedoslovne načine postaju (ili već jesu) čudovišne – (auto)destruktivne, neobuzdane, zastrašujuće.
Sviđa mi se kako je ovo pitanje postavljeno jer tinejdžerke (posljedično) same sebe smatraju monstrumima, gonjene osjećajem da nešto s njima nije u redu – bilo s njihovim tijelima, djelima ili mislima. Iz perspektive (kapitalističkog) patrijarhata, sve je to poželjno i isplativo – osobama koje su otuđene, sumnjaju u sebe, imaju nisko samopoštovanje puno je lakše dominirati, a ovo je sustav koji se na svim razinama reproducira logikom dominacije i eksploatacije", kaže Lana Pukanić.
Ipak, djevojaštvo je u posljednjih nekoliko godina ipak napravilo određeni pomak. Najvažnija ekološka aktivistkinja na svijetu je tinejdžerica, koja je oko sebe okupila kritičnu masu djevojaka koje vrlo ozbiljno shvaćaju klimatske promjene - puno ozbiljnije nego većina političara. No, s druge strane, kako je istaknula i Pukanić, i Gretu Thunberg se osuđuje jer se uopće bavi aktivizmom; argumenti se često svode na to da je ona tinejdžerica koja ne zna ništa ni o čemu, koja bi trebala biti u školi, a ne na summitima, a često se dotiču i njezina izgleda, godina i činjenice da joj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom na spektru autizma, označavajući je tako praktički bolesnom i/ili nesposobnom. Istovremeno, nitko od onih na pozicijama moći ne čini ni upola toliko za borbu protiv klimatskih promjena poput nje i nitko od njih nije izložen takvim kritikama kao što je Greta.
U pop kulturi pak trenutno svjedočimo svojevrsnom pokretu ispričavanja djevojkama koje je društvo prethodno osudilo, da ne kažemo sustavno uništavalo. Odjednom svi žele "osloboditi Britney Spears" i polako shvaćaju da je kućni porno uradak Paris Hilton klasičan primjer revenge porna, što je kazneno djelo. I samo da spomenemo - Pitchfork je recenzirao prvi album Olivije Rodrigo i dao mu 7/10. Kako je feminizam postao mainstream i u ušao u široki javni diskurs, tako se i tržište počelo okretati djevojkama, nudeći im odjednom osnaživanje i govoreći da "mogu sve što požele".
"Za djevojke, marketing se često bazira na pritisku vršnjaka i slici tijela. Poruka je da nisi dovoljno lijepa, dovoljno popularna, dovoljno seksi. A proizvodi se prodaju stvarajući osjećaj inferiornosti i vjerovanja da će baš ovaj proizvod promijeniti sve. On će vas učiniti ljepšima i više seksi, uz njega ćete pronaći dečka ili djevojku", kaže psihologinja Susan Linn, koja proučava utjecaj marketinga na djecu.
Vidimo to kad neki celebovi i influenceri pričaju o stvarima koje su donedavno promatrane frivolnima, poput šminke. Odjednom, šminka više nije samo način ukrašavanja ili skrivanja mana - od svega se radi lifestyle, proizvodi se motivacijska priča iza koje se krije "osnaživanje" jer bez toga nema ničega.
"Šminka je nešto što koristiš kad se želiš osjećati malo bolje u vezi sebe. To je jedan oblik slikanja, samo što to radiš na svojoj koži. Definitivno trebaš raditi na tome da istakneš svoje dobre strane i prihvatiš da te mane samo čine drugačijom od drugih. Možda to uopće i nije mana, nego samo dio tebe po kojem se razlikuješ", odgovorila je Addison Rae na pitanje što je za nju svrha šminke prilikom lansiranja vlastite beauty linije. Rae je jedna od najpoznatijih ličnosti s TikToka koja je u međuvremenu postala pravi celebrity i proširila svoj utjecaj i biznis na druge sfere. Imala je 18 kad je krenula objavljivati na toj društvenoj mreži.
Ono što ovakav način marketinga sada radi je uvjeravanje djevojaka da su savršene takve kakve jesu, ali da bi ipak trebale kupiti taj proizvod jer bi možda mogle biti baš kao ta djevojka - Addison Rae ili, recimo, Kylie Jenner, koja je svoju milijardu zaradila nakon što je bila nesigurna i nezadovoljna svojim usnama pa ih je povećala. A onda počela djevojkama prodavati ruž koji je sama reklamirala.
"Neka crne misli, previše analiziranja i sva sumnja izađu iz tvog uma sada", piše u captionu pored bočica proizvoda s njezinim imenom. U principu, marketing se u suštini nije promijenio, samo se, kao i uvijek, prilagodio. Svaka reklama koja govori o "emancipaciji" i "osnaživanju" djevojaka i žena još uvijek prodaje nešto - to joj je jedina svrha. Problematično je kad se fokusira na nesigurnosti koje djevojke ionako imaju i zatim ih pojačava, obećavajući rješenje jednom kupovinom. Na kraju, jasno je kako djevojke uvijek nekako plešu po rubu društvenog priznavanja. U redu, možda smo shvatili da nije ok rugati se tinejdžericama jer nije sve što naprave loše ili krivo ili neukusno, ali čim se iz puberteta izađe, trebalo bi svaki znak djevojaštva i djevojačke kulture izbaciti iz svog života. Ipak, neki smatraju kako dijelovi uvijek ostaju s nama. Primjerice, australska znanstvenica Catherine Driscoll, jedna od prvih koja se počela akademski baviti istraživanjem fenomena djevojaštva i koja je uspostavila zasebnu disciplinu - djevojačke studije - smatra kako ono ne mora biti samo prijelazan period u životu žene.
"Ne znam vrijedi li ovo i za hrvatski jezik, ali u engleskom, čak i žene starije životne dobi, kada žele raditi nešto zabavno sa svojim prijateljicama, kažu: 'Izlazim s curama!', ili 'Idem na ručak s curama!' Djevojaštvo zapravo razumijevamo kao prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude. I ne znam zašto to ne možemo prigrliti i prihvatiti, pronaći način da progovorimo o negativnim aspektima ovog iskustva, a ujedno uživati u njegovim pozitivnim stranama", rekla je Driscoll u razgovoru za Vox Feminae prije pet godina. Lana Pukanić kaže kako ovisi od osobe do osobe na koji će način promatrati djevojaštvo - kao nešto prolazno, kratko ili nešto što uvijek dijelom ostaje s nama.
"Adolescencija je vrijeme kad se počinjemo pitati što to uopće znači biti osoba, i kakva osoba mi možemo biti, samo što se kao djevojke to manje pitamo, a više vrištimo u sebi, izbezumljene time što sve moramo i ne smijemo biti. Sjećam se kako je jedna cura na svom blogu ranih 2000-ih napisala kako misli da ona uopće nije osoba. Biti djevojka nekad je kao biti nula, ali neka užasno teška nula. (Guglala sam što je najteži materijal na Zemlji i čini se da je to osmij, čija je skraćenica Os kao osoba, a prvo slovo O kao nula.)
Ne mislim da se ikad prestajemo pitati kako biti osoba, ali u odraslosti je to pitanje drugačije. Možemo ga postavljati jako frenetično, kad smo u nekom tipu egzistencijalne krize – i tu možda možemo reći da je sama adolescencija jedna duga egzistencijalna kriza – ali poželjno bi bilo da ga postavljamo mirno, i redovito, i da imamo sve više odgovora utemeljenih u vlastitom i tuđem iskustvu.
Što zvuči kao neka mudrost, a zapravo sam htjela reći da je velik dio mojih odgovora NE biti osoba kakva sam bila kao djevojka. Ne mislim uopće da je ona bila loša, samo loša za sebe. I ljepota je i užas djevojaštva u tome da je ono nekad vrlo jarko i intenzivno urušavanje u sebe. Cijeli smo život povezane s njim jer nas utemeljuje i uvijek indirektno formira. Djevojaštvo, baš kao osmij, ima neprocjenjivu vrijednost i njegovu težinu možemo koristiti za jačanje nečeg drugog.
Zato jako volim gore spomenute tekstove o čudovišnim djevojkama. Osim što su u pravilu komentar baš o tome koliko je na ovom svijetu teško biti djevojka, pokazuju da je srž djevojačke monstruoznosti, kao i ženske monstruoznosti općenito, u odbijanju. U svojim raznim varijacijama ona se u konačnici svodi na odbijanje da se napravi ono što se od nas kao djevojaka ili žena očekuje, da se pristane na uvjete igre. Odbijanje je za patrijarhat i kapitalizam najčudovišnija (ženska) osobina. Volim što vidimo sve više djevojaka monstruma, stvarnih i fikcionalnih, koje šire granice mogućeg; najviše od svega vjerujem u cure koje govore 'ne'", zaključuje Pukanić.
