U zadnje vrijeme malo toga mi zaista drži pažnju. Poput zlatne ribice zaglavljene u ovalnom akvariju, plivam kao ukras, zaboravljajući gotovo sve, u roku od pet minuta. Nisam siguran je li to zbog preopterećenosti mentalnog hard diska ili što je već u pitanju, naprosto, ne mogu više primati informacije onim tempom kao što sam to mogao ranije. Kao posljedica ove novonastale situacije, da ne kažem kroničnog oboljenja, gotovo sam prestao čitati. Kupljene knjige se samo gomilaju pokraj kreveta ili na polici, a moja želja za čitanjem se gubi sve više i više.
Međutim, nije baš sve tako crno. Nedavno sam, usred neizdržive dosade, u situaciji kada ne znate što ćete od sebe, jer čovjek ne može neprekidno ni buljiti u telefon i čitati captione i naslove u novinama, dohvatio jednu od te hrpe netaknutih, svježe kupljenih knjiga. Više se ni ne sjećam kako je u moje ruke dospjela Camille Kouchner i njen bestseller “La Familia Grande”, koja je u Francuskoj izazvala velike reakcije, ali čim sam je otvorio nisam mogao stati. Za one koji ne znaju, u pitanju je jeziva ispovijest kćeri čuvenog političara i osnivača pokreta “Doktori bez granica”, Bernarda Kouchnera, koja bez milosti optužuje pravnika i medijsku ličnost Oliviera Duhamela da je silovao njegovog posinka, odnosno njenog brata blizanca, što je naravno pokrenulo novi val #MeTooIncest pokreta. Njena majka, Évelyne Pisier, poznata književnica koja je nekada bila ljubavnica Fidela Castra i umrla 2017., za života je to znala i istovremeno tajila, praveći se da se to zapravo nije ni dogodilo. Dok čitate ovu knjigu, prodanu u više od 200.000 primjeraka, svjesni ste da se uopće ne radi o fikciji, niti da se to događa izmišljenim ljudima, već nekim ličnostima čije živote možete pronaći na Wikipedijinoj stranici. Dok gutam ovo štivo, poput nekog članka napisanog iz zlatnog doba Vanity Fair magazina, potresno mi je da paralelno s čitanjem pretražujem i buljim u fotografije njenih aktera. Shvaćam da više ne zamišljam kakvi su to ljudi, jer mašta prestaje onog trenutka kada zaista dobijete mogućnost vidjeti tko su glavni junaci jedne takve priče? Realni ljudi u nerealnoj priči.
Iako se stvara dojam da pored jedne pandemije s kojom se borimo, sve više imamo pandemiju zlostavljanja i incesta, dolazim do zaključka kako nas je realnost pobijedila i kako je sve više mašta slabija od onoga što se zaista može dogoditi. Ono kada kažu inspirirano istinitim događajem. Teško je izaći na kraj sa svakodnevnim bizarnostima i osmisliti bilo što što može pobijediti tajne ljudske prirode koje se kriju tamo negdje iza zatvorenih vrata. Samo nedavni primjeri, poput dokumentarca o čuvenom redatelju Woodyju Allenu ili Epsteinovoj prirodi nenadmašnog monstruma, pa sve do najnovijih podataka iz života Armieja Hammera, koji nije ni malo nalik junaku iz filma “Call me by your name”, potvrđuju da odavno živimo u nekom čudnom vremenu u kojem je izbrisana fikcija kao način samozaborava. Sada i kada čitamo ili gledamo film, kao da nismo udaljeni od stvarnosti, već smo još više uronjeni u njenu suštinu, gomilajući strah od toga što bi ljudska psiha, umjesto one spisateljske, mogla još gore osmisliti i realizirati.
Pred sam kraj knjige, u odlomku koji vas jednostavno ostavlja bez daha, autorica zapravo citira svoju majku: “Vaša šutnja je vaša odgovornost. Da ste govorili, ništa od svega ovoga se ne bi dogodilo. Uostalom, nije bilo nasilja. Tvoj brat nikada nije bio prisiljen ni na što. Moj muž nije uradio ništa." Kada ovako završite čitanje jedne nadasve potresne i velike životne priče, umjesto užitka u slobodnom vremenu, čovjeku zaista ne preostaje ništa drugo, nego da se duboko zapita tko nam je i kada ukrao maštu i zašto je stvarnost koju živimo postala toliko strašna da više ni utjehu ne možemo pronaći u knjigama.
