Često kada pišemo ovakve osvrte na kulturu i "trenutke" koje živimo, u polju smo opasnosti – sve olako postaje prozvano terorom, narcizmom, potrošačkom strategijom. Međutim, da, mi zaista živimo u takvom trenutku. Živimo s listom naloga "što bismo trebali" i "kako" i "koliko". Naporno je! Živimo s neurotičnim imperativom da se stalno moramo poboljšavati i ubrzavati. Čak i onda kada mislite da ste iznad tog principa i očekivanja, pojavi se novi paket društvenih/promidžbenih želja spram kojih se treba instant odrediti.
I tako u krug. I tako svake godine. Ako ste aktivni na društvenim mrežama, sigurno ste već dobili niz takvih upita od javnih i anonimnih koje pratite i koji prate vas. Djeluje kao da je nužno moći odgovoriti na to pitanje. Djeluje da ako znaš odgovore na ta pitanja – to potencijalno govori ponešto više o tvom emocionalnom i psihičkom stanju? Pozitivno? Da! Gotovo pa - zdravi ste! Dobro ste! Imate plan! Kao da je imati plan ne znam što. Planovi su nerijetko loši nacrti prosječnog sanjara. Planovi su tu da se izjalove – reći će prosječan pesimist i prosječan romantik. Planovi gotovo pa da govore nešto i o nedoraslosti životnim izazovima – svakako smo naučili da ih ne treba imati puno, a kamoli previše. Pandemija i potres pokazali su da je mnogo toga isplaniranog (sanjanog) bilo izlišno te se nikada nije realiziralo. To je donijelo tugu, uvid u prolaznosti koje toliko rado volimo ignorirati.
Teror moranja, teror trebanja kuca kao loš tlak u potiljku naših glava - kako postati bolji sin/kćer, uspješnija poslovna osoba, suvisliji prijatelj, pošteniji kolega, ljubavniji ljubavnik ili partner... Ipak, ima eto – nešto što smijete planirati. Nešto što zalječuje dušu, nešto što ovaj svijet čini bogatijim okvirom u kojemu se ugodnije diše ili barem dublje, smirenije.
A to je opet vezano za pokazivanje ljubavi: showing, giving - ona ne smije biti skrivena. Ako postoji taj žuđeni subjekt, ako ste taj subjekt konačno sami sebi postali. Ako ste se dovoljno dugo željeli (jeste li?). Ako ste dugo, dovoljno dugo željeli sami sebe – to trebate u 2022. staviti na "to do listu". Tu akciju nježnosti. Tu akciju pažnje. Tu akciju brige. Shvatiti da ste sami sebi svoj jedini dom koji imate (jasno, i za druge koje stavljate u svoj zagrljaj) i pokrenuti proces, koji može ići uz ove korake:
- zatvoriti vrata dosadama, lažima, lijenostima, nedostatnostima u koje smo zatočeni, lažnim obećanjima, nedosanjanim snovima, umoru, krivnjama, starim tugama, starim slutnjama, krivim uvjerenjima, svemu onome što vas je vezalo za neke stare narative o vama samima. Mi smo autori koji smijemo tražiti autonomiju za upravljanje svojom pričom: smijemo ne – biti – dobri. Smijemo odstupiti od djetinje slike sebe naivnih, slatkih, simpatičnih i podatnih. Smijemo biti zreli. Na svojoj strani. Težak, ali izvediv plan, zar ne?
Let´s find our way.
Hrvatski jezik jasno definira infinitiv morati: protiv svoje volje činiti što, biti obvezan, dužan činiti što [mora se potrebno je; mora da je vjerojatno je, bit će da je, zacijelo je; moralo je biti sigurno je bilo; ne mora biti nije pouzdano, ne znači da je tako].
Ne morate ga redefinirati, možete ga zaobići, povremeno, usput, onako!
