Koliko ono treba plaća potrošiti za zaručnički prsten, tri, četiri? - pitao me partner nedavno dok smo neobavezno pričali o ceremonijama ovog tipa. Bila sam prilično zgrožena. Ne zato što ne volim dobivati lijepe i skupe poklone, čak ni zato što nikad nisam čula ovaj podatak, nego zato što se to nimalo ne poklapa s mojim viđenjem zaruka. Zamislite, netko potroši tri ili četiri – ili više! - plaća za vaš prsten, a vama se on – ne sviđa! Ovakav slučaj već sam vidjela na nekom forumu, gdje je djevojka pitala ljude kako da zaručniku nježno priopći da joj je prsten grozan i da ga voli i želi se udati za njega, ali da prsten mora ići. Poanta zaručničkog prstena ne bi trebala biti njegova cijena kojom ćemo se onda hvaliti drugima, nego pokazatelj ljubavi i predanosti. Ipak, mnogi se drže te tradicije, unatoč tome što znaju da njihove partnerice ne pate na skupocjenost nakita i radije bi imale jeftin. Usred sezone vjenčanja ponovno otkrivam kako su tradicije ovog tipa itekako značajne. Ovaj je dio naših života posebno podložan tome da ga ne izazivamo, ne provociramo i nastavljamo takav kakav jest.
I kako muškarci misle da moraju potrošiti tri plaće (barem!) na zaručnički prsten pa često zbog toga imaju osjećaj manje vrijednosti ili čak odgađaju zaruke i brak jer misle da nemaju dovoljno novca za adekvatan prsten, žene također imaju svoj dio tradicija koje prihvaćaju bez pogovora i ne propituju što im one uopće donose. Čak i žene koje su ostvarene, zrele, neovisne, feministice, teško se odriču tradicija poput bijele haljine, zaručničkog prstena, predavanja mladenke iz ruku oca, bacanja buketa i podvezice, promjene prezimena... Da, na prvi pogled sve ovo izgleda kao dio obaveznog folklora vjenčanja. Kako ćeš se udati bez zaručničkog prstena? Zapravo, vrlo lako. Zaručničko prstenje, a onda i dijamanti, kod nas su postali "tradicija" tek u posljednjih 30-ak godina. Nikad prije to se nije prakticiralo, baš kao ni velike, javne prosidbe. Te su tradicije kod nas doveli holivudski filmovi, a povijest kaže da tradicija potječe od francuske aristokracije, kad su muškarci htjeli "označiti" ženu koja će im postati supruga. Drugačije vrijeme, složit ćemo se.
Bijela vjenčanica trend je koji je pokrenula britanska kraljica Viktorija kad se 1840. udala za princa Alberta. Ilustracije njezine raskošne čipkaste haljine objavljivale su se posvuda, a mladenke su onda birale bijele haljine u čast kraljici. Naravno da danas nitko više ozbiljno ne misli da je prsten "označavanje plijena" ili da je bijela haljina znak djevičanstva, to se značenje izgubilo s vremenom i sasvim je u redu željeti sve te tradicije na svom vjenčanju. Ali, želite li ih stvarno ili samo idete linijom manjeg otpora? Najomraženija tradicija vjerojatno je bacanje buketa. Nekima tako nevino i slatko, drugima pasivno-agresivan (više agresivan nego pasivan) način da podsjete žene što je zaista važno u životu. Nema veze što si postigla dosad, najvažnije pitanje i dalje ostaje: "Kad ćeš se udat'?" Tradicije su neumoljive, teško ih se odreći jer su često dio naših emocionalnih uspomena i života. Imaju lijepu ulogu u povezivanju, daju osjećaj sigurnosti i stabilnosti, kontinuiteta. No, u svemu tome skrivaju se i neke negativne konotacije.
Kad ste posljednji put prekinuli neku tradiciju? Kako ste se osjećali pri tome? Koja je to misao prevagnula da ipak ne prekinete tradiciju i nastavite onako kako se od vas očekuje? Kladila bih se da ste na prvo mjesto stavili osjećaje drugih. Točnije, misao najčešće ide ovako: "Što će reći drugi? Hoću li ih povrijediti?" Teško je oduprijeti se tome, čak i ako želimo biti ti ljudi koje nije briga za tuđe mišljenje. Možda jest za mišljenje daljnjih rođaka, znanaca, nepoznatih ljudi. To je lako. Ali, može li vam biti svejedno što će vaši roditelji misliti o vašem vjenčanju - ili životu uopće? Zvučat će grubo, ali to je nešto što trebamo početi prakticirati. Iznimno sam ponosna na povijest svoje obitelji, neke su mi tradicije drage i neke definitivno želim nastaviti, no postoje neke koje bi me sputavale u tome da živim slobodno, u skladu sa svojim vrijednostima. Također postoje neke koje želim sama uspostaviti i prenijeti dalje. I ne radim to iz inata svojoj obitelji ni ikome drugome, samo stavljam svoje želje i potrebe na prvo mjesto. Ako ste počeli planirati vjenčanje ili ste već to prošli, znate da će najviše stresa doći upravo od nametanja volje drugih oko toga kako bi vaš dan trebao izgledati. Čini se da je vjenčanje postalo svojevrstan spektakl koji u fokus ne stavlja mladence, nego sve druge. I da, s jedne strane svadba se i radi za sve druge, pogotovo ako želite veliko vjenčanje, ali u redu je željeti i nešto drugačije. Postoji način da se riješite tog stresa. Pomirite se s činjenicom da ne možete udovoljiti svima u svom životu i da svi budu zadovoljni vašim izborima. A ako to nije moguće u startu, onda se trebate posvetiti tome da usrećite sebe i svog partnera/ icu. To je ipak vaš dan – ne samo vaš ako ste žena, nego vas dvoje, i u tome biste trebali sudjelovati ravnopravno. Baš kao i u ostatku veze i života.
