Dogodi li vam se ikad da hodate gradom slušajući omiljenu pjesmu ili neku koja vas posebno motivira i počnete se osjećati kao da ste glavni lik u filmu? Ne samo to, nego počnete i hodati malo drugačije, raditi određene geste - kakve pamtite i znate iz filmova i serija; kao da vas stalno prati kamera ili pozirate i kao da svi gledaju baš u vas. Ovo je možda najplastičniji i najbanalniji opis tzv. sindroma glavnog lika, ili u originalu "main character syndrome", svojevrsnog trenda na društvenim mrežama, posebno TikToku, ali i Instagramu i Twitteru. Veliku popularnost stekao je prošle godine, tijekom prvog lockdowna, a brojni su memeovi i (auto)ironični Reelsi i TikTok videi snimljeni s tom temom. Dobar dio tih videa zaista su memeovi; primjerice, oni autorice @lexaprolesbian, koja kaže kako "hoda po susjedstvu tražeći pažnju koju nije dobila u osnovnoj školi", ili @ladyyasmina1, odnosno Yasmine Sahid, koja ismijava filmske stereotipe, poput "svakog glavnog lika u dance offu" ili "priča svakog sramežljivog glavnog lika u mjuziklu".
Jedan od prvih vjerojatno je bio onaj Ashley Ward (@ashlaward), američke influencerice, u kojem kaže: "Morate početi romantizirati svoj život i razmišljati o sebi kao glavnom liku. Jer ako to ne napravite, život će nastaviti prolaziti pored vas. I sve male stvari koje ga čine lijepim proći će nezapaženo. Zato uzmite sekundu, pogledajte oko sebe i shvatite da je blagoslov što ste ovdje, sada." Taj video, doduše, nije bio ismijavanje, nego ozbiljan "savjet" pristupa životu.
Svakako, sindrom glavnog lika ima više različitih pojavnosti na društvenim mrežama, gdje je uglavnom u formi šale ili ismijavanja, ali postoji i u stvarnosti.
Iako mnogi vjeruju kako se radi o svojevrsnom poremećaju osobnosti i ozbiljnom problemu, sindrom glavnog lika zasad nije pronašao svoje mjesto u psihologiji, ali zato jest u Urban Dictionaryju, koji ga definira ovako: "Stanje koje karakterizira kad se osoba osjeća kao da im je suđeno da postanu glavni lik, i to kroz određene karakteristike ili događaje u životu koji ih pretvaraju u protagoniste fikcionalne priče. Npr. odlazak na putovanje kako bi pronašli i/ili spasili nekoga il nešto, korištenje jedinstvene vještine ili talenta kako bi unaprijedili čovječanstvo, gubitak doma ili voljene osobe u ranom djetinjstvu zbog bolesti i slično." Druga definicija dodaje kako je jedna od karakteristika "kompleks individualnosti (uvjerenje kako je osoba originalna i jedinstvena, više nego njezini prijatelji, ili potreba da budete originalni i drugačiji od svih drugih), neobičan stil i egocentričan pogled na život".
Spomenuti kompleks individualnosti posebno je zanimljiv jer ga društvene mreže mogu potencirati do ozbiljnih razmjera.
Na njima možemo postati tko god želimo; prezentirajući se u najboljim izdanjima, pričajući o pronalasku sebe bez ijedne minute utrošene na stvarnu introspekciju, postajući super uspješne osobe iako nemamo iskustvo i vještine o kojima pričamo, preporučujući proizvode za brisanje celulita i bora uz malenu pomoć ne tako suptilnih filtera, a sve za još koji like i follow. Društvene mreže ponekad su sjajan alat za druženje, učenje i zabavu, ali su isto tako vrlo pogodan teren za razvijanje osjećanja prevelike važnosti i egocentrizma. Počnete vjerovati da lajkovi znače nešto više od dvostrukog tapkanja po ekranu osoba koje niti ne poznajete i vjerujete komentarima koji govore da ste uvijek u pravu i/ili kako ste savršeni, posebni; posebniji od drugih. I naravno da nam to svima godi jer svi se vole osjećati viđeno, shvaćeno i prihvaćeno. No, problem nastaje kad stvarnost ne podupire dojam koji smo o sebi stvorili, a tada može doći do snažne frustracije i nezadovoljstva.
Neki ljudi prezentiraju poželjnost sindroma glavnog lika kroz prizmu osnaživanja i povećanja sampouzdanja. Primjerice, poručuju kako "glavnog lika ne zanima što sporedni misle", valjda poručujući kako treba živjeti bez da se obazirete na mišljenja drugih. Tu su i "stavite sebe na prvo mjesto i radite što želite, kad želite" i slično. Što je sasvim legitimno, ali isto tako - pomalo egocentrično. Naravno da se ne treba fokusirati na mišljenja drugih, ali ponekad je dobro saslušati što nam prijatelji imaju za reći o našim izborima i prihvatiti savjet, zar ne? Nitko ne ide kroz život sam, društvena smo bića i nema smisla koračati kroz život slušajući samo sebe, misleći kako smo baš mi najpametniji.
Ono što je zanimljivo kod sindroma glavnog lika, ali i kompleksa individualnosti, je to što se poklapa s brojnim new age filozofijama koje nam u posljednje vrijeme - i prije, ali posebno u posljednjih godinu i pol, koliko je prošlo od početka pandemije - serviraju dnevne doze grižnje savjesti što nismo dovoljno "željeli" svoj savršeni život pa ga zato sad nemamo. U tom miksu ispraznih filozofija i pristupa životu (ili, kako bi ti moderni gurui rekli, načinu života) ističu se pojmovi poput "manifestacija", "mindfulness", "prisutnost", "energija", "svemir". U ovaj se koncept uklapa i već spomenuti video Ashley Ward o "romantiziranju svog života".
Pa tako viđamo ljude u videima koji objašnjavaju kako su oni manifestirali ovaj život koji žive sada kao svoj savršeni još dok su imali 16 godina, pokazujući nam snimke svog doma i predivne, sretne obitelji te barem nekoliko dizajnerskih outfita. Sve je to u skladu s liberalno kapitalističkim društvom u kojem živimo - a koje je ionako uvijek u pozadini new agea jer nitko bez puno novca u životu ne bavi se "manifestacijom" - a koje nam stalno iznova poručuje da smo si sami krivi jer se nismo obogatili jer smo, navodno, svi imali istu šansu. A sad saznajemo da ne samo da se "nismo dovoljno trudili da zaradimo", tj. da smo lijeni, nego da nismo dovoljno ni "poželjeli" taj savršeni život, tu prostranu kuću s pogledom na more, namještaj u bež tonovima, svježe odrezano cvijeće u predimenzioniranim prozirnim vazama i mirnu djecu u bijeloj, čistoj odjeći. Naravno, uvijek su u prvom planu materijalne stvari jer teško je objasniti svoj emocionalni život kroz 15 do 30 sekundi. Uostalom, sve nematerijalno nikada nije u savršenom stanju. Možete manifestirati sretan brak koliko god želite, ali nećete dobiti odnos u kojem nema nesuglasica, svađa i općenito teških trenutaka. Takav život ne postoji izvan TikToka, Instagrama i holivudskih filmova, ali nam se svejedno stalno nameće kao nešto čemu bismo trebali stremiti.
Naravno da nije pogrešno misliti da smo sami odgovorni za svoj život i odluke koje smo donosili, imale one pozitivne ili negativne posljedice za nas na kraju, ali je površno ne razmišljati o društvenim uvjetima koji su utjecali na to jesmo li uspjeli ostvariti svoje snove ili ne - i koji su to snovi uopće bili.
No, new age to ne zanima jer se predstavlja kao "alat" za sve, bez obzira na dob, rasu, klasu, vjerska i politička uvjerenja - svi mogu manifestirati, zar ne?
Ono što svi možemo, zapravo, jest preuzeti kontrolu nad svojim životom i odgovornost za svoje postupke - ali to ne znači da smo postali "glavni lik", kao ni da "manifestiramo" ili "romantiziramo". Jer postajanje glavnim likom značilo bi da sve druge - prijatelje, obitelj, partnere - promatramo kao sporedne, odnosno esencijalno nevažne likove u drami zvanoj život.
U ekstremnim slučajevima, sindrom glavnog lika može dovesti ili biti znak nekog poremećaja osobnosti, poput narcizma, ali u onim manje ekstremnim može vas samo učiniti jako sebičnom osobom opsjednutom vlastitim životom. A nekad su baš sporedni likovi ključni za priču i njezin sretan kraj.
