Posljednjih nekoliko dana žene iz cijele regije objavljuju selfieje bez filtera, namještanja svjetla, šminke, potpuno nesređene, a sve uz hashtag #prirodnažena i u znak podrške glazbenici Kristini Kovač. Ako niste popratili, ona je na svoj Instagram prošli tjedan stavila fotografiju s godišnjeg odmora s kćeri, na kojoj su obje nasmijane od uha do uha, okupane hvarskim suncem, raščupane od morske soli, pomalo umorne od cjelodnevnog kupanja i sunčanja. Tabloidi su brzo reagirali; fotografija je proglašena "šokantnom", a ona "baš starom". Naslovi su pljuštali: "ne liči na sebe", "sijeda kosa, bore i staračke pjege", "nekad zanosna, danas..."
Poznate i nepoznate, žene iz cijele regije stale su u obranu svojih nenašminkanih lica, izraslih sijedih i nepočupanih obrva, svojih usana bez ruža i s vidljivim dlačicama iznad, podočnjaka koji provociraju, nogu i stražnjica s celulitom, trbusima koji nisu uvučeni i grudima koje poštuju gravitaciju. Još jednom, pokrenula se kampanja koja traži od javnosti da svim ženama dopusti da jednostavno žive.
Istovremeno, u medijima su se pojavile fotografije sa snimanja specijalne sezone serije "Seks i grad", "And Just Like That" pa se ljudi naveliko zgražaju nad izgledom tri glumice - Sarah Jessice Parker, Cynthije Nixon i Kristin Davis koje imaju 55, odnosno 56 godina. Izgledaju drugačije nego prije 20 godina, ako možete vjerovati. Imaju manje kose, tu je pokoja sijeda, više bora i vidi se da su koristile plastičnu kirurgiju. Također nisu baš dobro prošle. Jesu sređene, nisu raščupane, našminkane su, nose štikle i haljine, ne vide im se pjege, ali pokoja bora se nazire... Opet nije dobro. Jer stare su - zašto se prave da nisu?! Za razliku od Kristine Kovač koja ima 46 i nije koristila estetsku kirurgiju - ili jest, ali se ne primijeti; svejedno nije prošla sud javnosti. Dakle, nikako ne valja. Žene ne mogu pobijediti u toj igri. Kad kreneš stariti, a to znači kad više nemaš 25 i ne izgledaš kao da imaš toliko, moraš se što duže truditi da ipak imaš toliko - inače si "odustala". No, granica je tanka. U jednom trenutku možeš pretjerati s tim glumljenjem mladosti - botoks funkcionira samo do neke granice, a kad svi shvate da si zapravo stara, gotovo je. U tom si se trenutku "uništila".
Nije ovo nikakva nova priča. Svakih nekoliko mjeseci pričamo o istome. Opsjednutost izgledom, godinama, standardima koji nam štete, osuđivanje zbog svake sitnice koja iskače iz ladice, a takvih je mnogo. Dovoljno je napraviti jednu stvar koja je neuobičajena i već se svi pitaju: "Što nije u redu s njom?" Samo malena naznaka nezainteresiranosti za društvena pravila dovoljna su da postanete "žena slučaj". Andie MacDowell prošlog se tjedna na crvenom tepihu Cannesa pojavila s prosijedom kosom, što je iz nekog razloga postala glavna vijest diljem svijeta. Andie inače ima 63 godine, svi smo znali da boja kosu. Ipak, šokantno je bilo vidjeti je tako sretnu s tom sijedom kosom - kako je to moguće?
"Tijekom pandemije izrasla mi je kosa i morala sam brzo donijeti odluku prije nego što sam počela snimati novi film. Stalno sam ispitivala sve što bih trebala napraviti, tražila dopuštenje i nisam dobivala jasan odgovor. Na kraju sam odlučila napraviti ono što sam osjećala da je ispravno. Prihvatila sam svoju prirodnu kosu. Želim biti ponosna na to gdje sam trenutno u životu i ne želim se sramiti svojih godina", napisala je Andie na Instagramu u veljači ove godine. U Cannesu su sijedu kosu pokazale i Jodie Foster, kao i Helen Mirren, 75-godišnjakinja koja već godinama ne boja kosu. Fashion i beauty portali u Europi i svijetu proglasili su sijedu kosu novim trendom, ali na Balkan, čini se, te vijesti još nisu stigle.
Neki su komentatori, pa i komentatorice zaključile kako je kampanja #prirodnažena samo način skretanja pažnje medija na sebe te da se Kristina Kovač besramno promovira. Neki misle da je glupo obraćati pažnju na zlonamjerne napise o sebi u tabloidima, a neki da je sve to lijepo, ali...
Koliko god se činilo smiješnim što uopće raspravljamo o ovome u 2021. godini - dakle, o tome imaju li žene pravo postojati u svijetu s prirodnom, sijedom kosom - činjenica je da ovo nije ni prvi ni zadnji put. Uvijek će se naći netko tko će zaključiti da ima pravo komentirati vaš izgled i život, pogotovo ako ste žena jer, već smo istaknuli, nikad ne možemo pobijediti. Nikad nismo onakve kakvima nas zamišljaju, onakve kakve bismo "trebale biti". A te fantazije o tome kako bi žene trebale izgledati, ponašati se i kako bi trebale razmišljati dolaze iz popularne kulture, dakle iz pjesama, filmova, serija i iz knjiga. Sve to donedavno bilo je u rukama muškaraca. Oni su pisali i osmišljavali ženske likove. U povijesti nagrade Oscar samo je pet žena ikada nominirano u kategoriji režije, u 93 godine. Ženski likovi koje vidimo na ekranu velikom su većinom proizvod muških fantazija koje sa stvarnim životom žena nemaju puno veze. Ali zato značajno utječu na to kako sebe vidimo i kakav dojam imamo o sebi, još od djetinjstva.
Kako se ne bi sve krivo shvatilo, jer već je krenulo s takvim napisima, nije problem ako jeste u najboljoj formi svog života, ravnog trbuha, našminkane, isfenirane, bojane kose. Nije problem da takve volite biti i da se takve sviđate same sebi. Ali onda ne smije biti ni problem ako toga nema.
Moram povući paralelu s body positivity pokretom jer sve se zapravo svodi na isto - izgled žena. Nakon početnog internetskog zanosa, postalo je moderno pričati kako se "promovira nezdravi lifestyle" prikazivanjem debelih žena koje vole svoje tijelo. Svi znamo što je zdravlje, debeli ljudi nisu glupi. Stvar je u vidljivosti i slobodi da se postoji na jednak način i s jednakom vrijednošću kao i svi drugi, odnosno kao i oni koji ne izgledaju kao mi. Body positivity je nastao iz potrebe da ljudi koji ne izgledaju poput top modela žive bez osuđivanja i vrijeđanja. Jer ako ne izgledate savršeno na društvenim mrežama, budite sigurni da ćete dobiti pokoji komentar kako biste trebali u teretanu. Ispada da je prihvatljivo jedino objaviti fotografiju svog velikog tijela uz caption kako pokušavate smršavjeti i kako vam se ne sviđa vaš izgled - inače promovirate debljinu i kardiovaskularne bolesti. Jer veliko tijelo prihvatljivo je jedino ako ga prezirete. Kao i sve druge mane koje imamo, ili "mane". I naravno da nije prihvatljivo pitati mršave ljude zašto su tako mršavi, ali postoji razlika. Mršavi ljudi su norma, debeli su odstupanje. Mršavost se smatra lijepom, debljina ružnom. Mršavost – ili izostanak debljine – poželjna je.
Isto tako, bore su ok jedino ako su jedva vidljive, tako da vam svi mogu napisati: "Ma, ništa se ni ne vidi", a botoks je prihvatljiv jedino ako ste "zahvalni na dobrim genima i imate kvalitetnu skin care rutinu".
Ono što povezuje sve ove priče koje smo vidjeli i o kojima smo čitali posljednjih nekoliko dana je fokus na izgled. Nitko ne zna zašto je Andie MacDowell bila u Cannesu ni koji film snima. Nitko ne spominje da je Sarah Jessica Parker istovremeno i producentica serije "And Just Like That".
Tabloidi su objasnili svijetu kako je Kristina Kovač "propala" - misli se na izgled, dakako, ne karijeru - kako je "zapuštena" i "odustala od života", pri čemu se ne misli na život, naravno, nego ponovno na izgled. I to ne bilo kakav izgled, nego onaj koji će se vidjeti muškarcima, toliko da će poželjeti seksualni odnos. To je, čini se, jedino mjerilo žene koja postoji u javnosti; takva jedino smije postojati izvan svoja četiri zida. Ponovno se vraćamo na tzv. male gaze, nametnutu perspektivu koju sve žene moraju poštovati i njome se voditi svaki put kad izlaze iz kuće. Moraš učiniti sve kako bi bila privlačna muškarcima. Moraš bojati kosu, peglati bore i skrivati celulit inače te nijedan neće željeti. Nikoga nije briga kakve posljedice osjećaš zbog toga, fizičke ili psihičke.
Nebrojeno puta čula sam kako mlade djevojke prenose riječi svojih partnera: "Rekao mi je da bih se mogla malo urediti, nisam dugo bila kod frizera." Tip je ćelav i govori ti da bi "trebala do frizera"?! Moj je bivši partner imao izjave poput: "Dobro izgledaš, kad se malo utreniraš, bit će to još bolje". Mislim da se još uvijek pita zašto je bivši.
Žene koje nije briga hoće li se svidjeti kojem muškarcu postaju prijetnja seksističkom i patrijarhalnom statusu quo jer, vodeći se njihovim primjerom, i neke mlađe bi mogle pomisliti da im je u životu bolje kad ne misle na to kome se njihovo tijelo sviđa ili ne, nego fokus stave na sebe, na razvijanje svoje osobnosti i stvaranje nečega vrijednog, opipljivog – umjesto brige o svojim savršeno čvrstim i glatkim bedrima.
Pa da zaključimo ovu priču još jednom napomenom da nema ništa loše u čvrstim i glatkim bedrima, dapače, ako je to nešto što volite i želite. Isto tako, nema ništa loše u tome da vaša bedra takva nisu. Ništa loše u tome da volite svoju sijedu kosu ili bore na licu. Ništa loše ni u tome da bojate kosu i nemate bore. Ništa od toga ne čini vas boljim ili lošijim od drugih. Niste bolja osoba ako idete u teretanu i umjesto čipsa žvačete celer. Niste ni bolja osoba ako ste se zakleli da u teretanu nećete ni mrtvi. Izgled - kao i svi osobni izbori koje donosimo oko njega svakog dana - nije moralna kategorija, koliko god je neki pokušavali takvom učiniti.
