O nadolazećem "Kriznom stožeru" u zagrebačkom Pogonu, kazališnim i van-kazališnim stvarnostima, poziciji nezavisnih, samostalnih umjetnika u ovom suludom periodu razgovarali smo s istaknutim redateljem Miranom Kurspahićem. Skupa saznajmo što 7. i 8. travnja rade on, Csilla Barath Bastaić, Sven Jakir, Iskra Jirsak i Domagoj Janković. Mi se veselimo i držimo "fige" - uspjehu ove nove kazališne kritičke oštrice.
Živimo u vremenu apsolutne spektakularizacije, vidljivog i nevidljivog. Spektakl kriznog stožera vas je motivirao na novu predstavu... Kako?
- Uz činjenicu kako sam izraziti individualist i skeptik, vjerojatno me i određena profesionalna deformacija nagnala da čitav fenomen, ili kako ste ga opisali - "spektakl" oko korone, promatram nekako s distance, sa strane, više kritički. Kad već zauzmeš takvu nezahvalnu poziciju, počinješ uočavati određene pojave u društvu, koje bi ti uslijed veće involviranosti u tu problematiku zasigurno izmaknule ili bi ih naprosto previdio. Ovako čitava frenezija oko virusa, a posebice vladin odgovor na to u obliku paratijela poput kriznog stožera, koji hini stručnost te neutralnost, a ne zadovoljava niti jednu od navedenih kategorija jer je izrazito stranački interesno obojen, nudi veliku mogućnost za neki hipertrofirani teatar apsurda. Sama činjenica da su ljudi mjesecima bili zatvoreni u svojim stanovima, mnogi (poput nas izvedbenih umjetnika) bez mogućnosti rada, ograničeni u kretanju i putovanjima, s jedinim prozorom u svijet putem medija i društvenih mreža, zatočeni u tom svom simulakrumu, navođeni te instrumentalizirani putem tih istih paratijela na prakticiranje "odgovornosti" koja uključuje i potiče socijalnu distancu, izoliranost, alijenaciju čak i izvjesnu paranoju rekao bih, stvara više nego potentnu dramsku situaciju. Da ne spominjemo i 24/7 prisutnost naših "najbližih" na koju nismo naviknuti u svakodnevnoj situaciji, posebno u toj ograničenoj kvadraturi, a znamo onu Sartreovu "pakao - to su drugi".
Tu je i potres kao druga nepogoda koja nas je zaustavila – i s njom je štošta drugog ispalo na van – redovito pukotine iz kojih izlazi smrad, pukotine naših odnosa s drugima, ali i sa samima sobom...
- Da, za svojevrsnu specifičnost ove naše mikro lokacije u Zagrebu, pobrinuo se potres i to u prvim tjednima pandemije. Da stvar bude apsurdnija, ja sam svoje potresno jutro dočekao kao prvi dan izlaska iz samoizolacije, jer smo dva tjedna prije toga kao izvođači i kontakti zaražene osobe u publici, bili prisiljeni na te mjere, tako da je čitava situacija ispala tragikomična s prigodnim pahuljama snijega kao kulisom. Ako je, promatrano na simboličkom nivou, korona na velika vrata uvela izvjesnu glorifikaciju kulture straha, potres je pak, dolazeći iz dubine, iz podruma pustio sve te strahove, paranoje, nagomilane frustracije i zataškane komplekse van na površinu da divljaju. Posljednjih godina, govorim o periodu prije Covid krize, naši životi su ionako uvelike bili determinirani i ograničeni matricom algoritama društvenih mreža o kojima smo kolektivno ovisni, naša percepcija svijeta, ali i nas samih, počivala je na informacijama koje su fluktuirale unutar tih naših staklenih zvona ili safe spaceova ako želite. No i unutar tog simulakruma, ipak su postojali povremeni proboji realiteta kad bi se usudili otisnuti u onaj "stvarni" svijet. Dolaskom globalne pandemije, direktivama Svjetske zdravstvene organizacije i raznih stožera diljem planete, svedeni samo na naše svjetleće ekrane, ta alijenacija i utonuće u taj naš virtualni svijet i alternativnu realnost su postali potpuni. Generacija "pahulja" stasala samo na društvenim mrežama, zaštićena velom političke korektnosti, hiperosjetljiva i ranjiva kakva već jest, s koronom je ušla u samosažalijevajući mod i izvjesnu eksploataciju vlastite traume. Potres je to poput kakvog steroida napumpao do bizarnih razmjera. Mi u ovoj predstavi odlazimo još onaj logični korak dalje, preko ruba.
Što da radimo kada nam se stvarnost čini nadrealnom – čini se da država Hrvatska, odnosno neki njezini građani, na to ponajbolje mogu odgovoriti....
- U Hrvatskoj specifično, mnogo toga se opire značenju. Kod nas su paradoksi posvuda posijani poput minskih polja. Vjerojatno zato, premda se to sramimo priznati, i volimo te submisivno prihvaćamo raznorazne upravljačke "stožere" koji donose odluke umjesto nas. Kada bi zdravorazumski pristupali problematici u nas, zasigurno ne bismo daleko stigli, jer je za život, razumijevanje i rješavanje bilo kakvih prepreka na ovim prostorima ipak nužno balkansko "snađi se druže" i "lako ćemo" stanje uma i metodologija. Nekoherentnost, nekonzistentnost, nelogičnost, nepravda i prekoračenje ovlasti nisu kod nas neki eksces, već standard. Skovane fraze poput "novo normalno" i "ostanimo odgovorni", kod nas doista zvuče apsurdno, čak i sarkastično, jer tijela koja izbacuju takve slogane svojim djelima posve demantiraju i obezvređuju bilo kakvo valjano značenje koje bi se moglo skrivati iza tih riječi. S jedne strane imamo hiperregulaciju svega te suspenziju nekih osnovnih prava poput kretanja, okupljanja i prava na rad, a s druge pokušaj da se situaciju prikaže kao nešto gdje mi navodno odlučujemo. Uopće to pitanje odgovornosti mi je pomalo degutantno, jer se zapravo radi o perfidnom prebacivanju iste. Država čiju svrhu bi otprilike kao neki poluobrazovani građani valjda trebali znati, hini da je ostvarila sve svoje obveze po pitanju prevencije i sanacije štete izazvane pojavom virusa i elementarne nepogode, pa sad nas kao neposlušnu djecu upozorava da ostanemo odgovorni, jer oni su eto učinili sve za nas, a mi nevaljali kakvi jesmo svojom neodgovornošću prijetimo uništiti sve ono sjajno što oni ostvariše. Nismo se ni snašli, a odgovornost je prebačena na nas. Ali to bježanje od odgovornosti je ionako indikativno za nas, stoga nas i ne treba čuditi kad se vlast zrcali u nama. Bojim se kako iz ove pandemije i potresa nećemo uspjeti izvući bilo kakav potencijalni katarzični kapital, nego ćemo samo nastaviti po starom, adaptiravši se na to famozno "novo normalno". Sve kad bi i pomeli sve ono što je isplivalo ispred našeg praga, velika je vjerojatnost kako bi to smeće zagurali ispod vlastitog tepiha i stvarali talog za neku novu malignu nakupinu.
Koji aspekti "stvarne nadrealnosti" su vam bili posebno interesantni u prošloj i tekućoj godini?
- Ono što me isprva ljutilo, a kasnije zabavljalo jest kopernikanski obrat koji je uslijedio kod ove, meni poznate, "staklenozvonaške" zajednice, gdje je uslijed panike zbog virusa od jednog kvazi slobodarskog diskursa, zavladao onaj totalitarni, uz maksimalni stupanj poslušnosti. Bilo je upravo dirljivo vidjeti količinu prezira koju su pokazivali prema svima koji su se usudili na bilo koji način propitivati ili ne daj bože proturječiti kriznome stožeru i službenom narativu. Privid sigurnosti je otklonio svaku želju za slobodom. Sam Staljin bi pustio suzu radosnicu kada bi vidio visoki nivo pravovjernog moraliziranja i prokazivanja onih koji "šeću psa bez maske" ili "rukuju se s dlanovima" ili "sjede na terasi bez maske u skupinama od pet" ili "unose u stan i jedu voće koje nisu oprali sa dezinficijensom". Moralna panika i inzistiranje na prijekom sudu. Ranije spomenuti ograničavajući algoritmi na društvenim mrežama već su otprije narušili mogućnost dijaloga s neistomišljenicima, ova pandemija je dodatno produbila taj jaz i odvela ga u zonu isključivosti, ili-ili. Svako krivo ili nepoćudno pitanje automatski te svrstava i kategorizira u rubriku teoretičara zavjere ili Q´anonovca. Živimo neku pomaknutu stvarnost na pola puta između Orwellove "1984" i Huxleyjevog "Vrlog novog svijeta". Ako je terorizam kao nevidljivi, a opet sveprisutni neprijatelj koji zahtijeva preventivne ratove, u novom mileniju svim vodećim silama na svijetu stigao kao mana s neba, koronavirus je definitivno njegova nadogradnja u 2020-ima i može poslužiti globalno i manje dominantnim vladama - permanentna nevidljiva i neopipljiva opasnost od koje ljude treba "zaštititi", u nedogled. Možda je to cinik u meni, ali pada mi na pamet ona slavna: "ako neprijatelja nema..."
Kako je nastajala predstava u ovim anti-uvjetima u kojima je kultura opet – iznova proglašena opasnim faktorom, van svake logike...
- Kao i uvijek - gerilski. Baš nedavno pričah s Ronom Žulj (stalnom suradnicom, dramaturginjom i dramatičarkom) kako imamo višegodišnji kontinuitet rada u gerilskim uvjetima, naučeni smo stvarati s jako ograničenim sredstvima, krpamo se, stoga smo se prisiljeni više fokusirati na kvalitetu sadržaja, a za formu se snalazimo. Na tzv. nezavisnoj sceni, snalaženje je ionako obligatorni modus operandi, inače te nema. I opet ispadne dobro. Zato u kontekstu kazališta volim reći kako imam dva doktorata, jedan iz pravljenja nečeg iz ničeg, a drugi iz vađenja stvari iz govana. Zabavljala nas je ideja kako bi se recimo snašli u produkcijskim uvjetima kakve je imao rahmetli Pandur, gdje je trošak samo za kostimografiju prelazio ukupni budžet za otprilike 4-5 naših predstava. No da se ne zavaravamo, to što uspješno plivaš i stvaraš u ograničenim uvjetima, ne donosi nikakve posebne beneficije, pa da te se nagradi npr. s većim budžetom ili boljim uvjetima rada, štoviše, samo zaradiš stigmu onog koji može raditi sa sitnišem i mrvicama. Ovo mi je dvadeseta profesionalna predstava, od toga sam njih 12 radio s Ronom. I dalje s punim uvjerenjem mogu stati iza svake od njih, bile one dobre ili odlične, osvajale one nagrade ili ih gledalo dvadesetak ljudi na nekoj sceni. Mirno spavam, jer znam da iza svake stoji smisleni koncept i ideja, golemi rad, trud i požrtvovnost čitavog autorskog tima, svih suradnika koji često rade za kikiriki. Pretpostavljam kako, poput mene, satisfakciju nalaze i u samom procesu koji je dominantno ugodan i opušten, zanimljivijim, pomaknutim projektima, kao i nagradi u obliku zadovoljne publike. Unatoč uspjehu brojnih predstava, izuzev rijetkih izleta, velika institucionalna kazališta me uglavnom zaobilaze. Ne znam točno koji je razlog tome, no to me ne obeshrabruje, dapače naučih uživati i cijeniti ulogu outsidera. Ako me već netko treba pozvati ili odbiti, ne bih volio da to bude na bazi toga što sam se nekome uvlačio u guzicu ili zbog neke malograđanske konstrukcije o meni, već na bazi moga rada, pogledanih predstava. Još na Akademiji sam to okruženje detektirao kao "malu incestuoznu zajednicu" kojoj ne pripadam. To je jedan od razloga zašto sam sa Ronom osnovao teatar indikativnog naziva "Rebel", jer umjesto da gubimo vrijeme u samosažalijevanju ili iščekivanju nečije blažene milosti, radije sami stvaramo nove odlične projekte poput "victims4life" (nastavka "Žrtava zemljopisa") i ovog recentnog - "Kriznog stožera". Okupili smo sjajnu ekipu glumaca i glumica s kojima smo već ranije surađivali i za koje smo sigurni kako su spremni za ovu vrstu rada i izazov te koji najbolje odgovaraju za specifične uloge koje smo im namijenili. Sve prvoborci i zvijezde nezavisne scene, koji sjajno plivaju u improvizacijskim vodama. Csilla Barath Bastaić, koja je tolika profesionalka da je za ovu predstavu prešla na zloglasnu hobit dijetu i nabacila nekoliko kilograma, Sven Jakir koji je odbio lukrativnu ponudu Fabrea kako bi se mogao skidati u našoj predstavi, princ nezavisne scene Domagoj Janković koji će vas iznenaditi sa svojom do sada neistraženom stranom i Iskra Jirsak, koja nakon što je s mojim predstavama već odnijela prestižnu nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glumicu do 27, sad u nešto zrelijim godinama s ovom predstavom juriša po nagradu za najbolju glumicu. "Krizni stožer", unatoč čvrstoj priči, temama i strukturi, uvelike ovisi o slobodnoj interpretaciji i improvizaciji glumaca, tako da publiku svaku večer doista očekuje drugačije iskustvo. Nisam uvijek sklon takvom jazz pristupu, no u ovome projektu se to pokazalo kao najzahvalnija opcija. Glazbu radi trenutno jedan od najtraženijih producenata Mark Mrakovčić, a za jednu scenu nam je pripomogla i RTL-ova voditeljica Mojmira Pastorčić. Što se kulture tiče, u Hrvatskoj, možda i više nego ikada prije, na zvuk te riječi velika većina naših političara se brzo maši za pištolj. Izgovara se u tajnosti dok nitko ne gleda, šapatom. U ovo pandemijsko doba, pogotovo s ovakvom resornom ministricom, gotovo je nepristojno biti umjetnik.
Gotovo da je uvredljivo pitati – ali kakvo je stanje na nezavisnoj kulturnoj sceni? Kakva je vaša anamneza?
- Slomljena vojska izgubljenih duša. Podijeljeni u klanove, gladni i zaslijepljeni partikularnim interesima. Nama, s trenutnim preporukama od sedam metara kvadratnih po gledatelju, rad je formalno dopušten, no praktično posve onemogućen. Koliko smo jadni govori činjenica da ćemo slaviti kad vrate mjere na četiri metra kvadratna. Uobičajeno, Ministarstvo kulture se uglavnom ponaša kao da je ono razlog postojanja nas umjetnika i kulturnjaka, a ne obrnuto. Teško uviđaju kako nisu sami sebi svrha postojanja, već da postoje zato da bi nama bili potpora i servis. Kao i u slučaju svih drugih institucija, dok se ne napravi medijska halabuka, nema inicijative ili preventive, samo reakcija na taj podražaj. Tako da je isprva trebalo proći vremena da se uopće izjednačimo u potporama s ostalim poduzetnicima, jer smo kao takvi valjda građani drugog reda, a i onda su, vođeni agendom "zavadi pa vladaj", nas podijelili na tri skupine, koje nisu ravnopravno dobile potpore. U periodu od ljeta do nove godine, Ministarstvo kulture se odlučilo autistično ignorantski ponašati prema nezavisnoj sceni i samostalnim umjetnicima te tretirati situaciju kao business as usual, premda nam je realno rad u izuzetno limitirajućim epidemiološkim uvjetima s brojnim restrikcijama, zapravo bio onemogućen tj. posve neisplativ. Umjesto da situaciju, pogotovo od desetog mjeseca na ovamo, procijeni kao kriznu i neodrživu za našu djelatnost te u svrhu opstanka scene uskoče s potporama, Ministarstvo je otvorilo nekoliko prilično nesuvislih natječaja, kojima bi samo djelomično namirilo neke među nama, dok bi ostatak jednostavno izvisio. Ali ponovno, nakon recentnih prozivki po medijima, ipak su se odlučili dodijeliti potpore za dva mjeseca, no čini mi se, prekasno za mnoge. Sad dok smo "nevidljivi" i najranjiviji, bojim se da dolazi finalni odstrel nezavisnih, gašenjem HZSU-a, izglasavanjem grozomornog nacrta zakona o umjetnicima te uvođenjem zloglasnog “registra umjetnika”, zapravo popisa podobnih i nepodobnih. No, da se ne lažemo, to je sudbina koju smo vlastitom inercijom dijelom i sami prizvali.
Fikcionalni, kazališni odgovori na stvarnost uglavnom budu precizniji od pseudoanalitičkih, medijskih, politikantskih, iako svi jednako operiraju s fikcijom u destabiliziranom društvu. Imate li osjećaj da to i vaša publika zna?
- Moja publika, ako o takvoj uopće možemo govoriti, zna kako se iz predstave u predstavu, u različitim formama volim poigravati s kombinacijom fikcije i fakcije s uvijek prisutnim propitivanjem nekog aktualnog trenutka, ali naravno uvijek kroz prizmu kazališne umjetnosti. Uvjeren sam kako ih ni ovaj put neću razočarati. Početna točka mi je uvijek neki problem u društvu koji uočim, koji me mori i onda polako slažem strukturu oko toga, bez te motivacije i razloga nezamislivo mi je uopće ući u kreativni proces. Ono što prečesto uočavam u našem kazalištu, jest izostanak upravo takvog razloga i motiva, predstave koje se nikog ne tiču, čak ni autora. Pristup rada na predstavama mijenjam često jer me to veseli i održava proces svježim, dok suradnike mijenjam puno rjeđe i držim se uglavnom svojeg provjerenog autorskog tima. Sven Jakir je kao "kućni glumac" neraskidivo vezan sa mnom, u dobru i u zlu. Rona Žulj i ja smo već uhodani tandem iz čije magične radionice su izašli brojni kazališni hitovi koje vjerojatno nikada niste pogledali.
Kazališna publika je uglavnom privilegirana publika iz gradova, a kazalište kada ne igra na "običnog" čovjeka i skromnije estetske i etičke dohvate redovito koketira s jeftinim humorom, i onda kao da i nema priliku postojati van urbanih centara....
- Nipošto ne zastupam neki elitizam, ali kazalište se ne bi trebalo komercijalno prilagođavati publici, već bi nju trebalo senzibilizirati za umjetnički sadržaj. Ljudima se, naravno, valjda oduvijek, ne da razmišljati, žele se "opustiti", "zabaviti", ne razmišljati o problemima i to je posve legitimno. No to probleme neće umanjiti, niti ih izbrisati, a na nama je kao umjetnicima odgovornost kako ćemo se postaviti spram toga. Tzv. "mali" ili "obični" čovjek koji u konačnom zbroju čini "narod", sve češće ima poriv i potrebu preuzeti stvar u svoje ruke, jer ima kronično nepovjerenje u sustav, naprosto više ne vjeruje u demokratske procese i institucije. Gotovo je dementno zaboravio čemu ono država služi, što ona jest, kakva bi trebala biti i što on zapravo ima od nje. I možemo li ga kriviti, jer u ovakvim kriznim situacijama u kojima bi država trebala zasjati punim sjajem u važnosti svoga smisla te sanirati situacije, poput globalne pandemije ili u lokalnome slučaju potresa, taj isti sustav je dobrim dijelom podbacio i pokazao manjak talenta. Stoga ne treba čuditi sve češći narativ na društvenim mrežama kako bi vlast zapravo trebali preuzeti samoorganizirani "ljudi na terenu", poput navijača, vatrogasaca i kuhara, jer bi onda u državi cvale ruže i tekli med i mlijeko. Ne tako davno, ovjenčani “srebrom zlatnog sjaja” na svjetskome prvenstvu, u idolatriji izabrane nogometne vrste, ista upravljačka funkcija se npr. nudila izborniku reprezentacije.To ujedno kod nas nikada nije bio poziv na izbore ili, ne daj bože, prosvjede ili revoluciju, jer naprosto ne posjedujemo talent za takvo što, mi samo imamo urođeni skepticizam prema institucijama i zato ih - ne mijenjamo. Mi se podsvjesno palimo na hajduke, država nam dođe kao vječna zla maćeha, a obitelj je ipak obitelj. Onda volimo pokazivati "veliko srce" svaki put kad zagusti, a domovina nas pozove i tako svaki put otklanjati odgovornost i krpati rupe sustava, jer je to valjda lakše nego korekcija ili promjena istoga. Trajna agenda snalaženja. Država bi kao zajednica, zbroj tih pojedinaca, trebala omogućiti ekonomski nezavisan, sretan život svojim građanima. Ali preduvjet za to su građani puni vrlina, koji sudjeluju u toj vlasti i tvore dobro uređenu državu. Ako su oni bez vrlina, takva je i država. Narod određuje kakvoću institucija. Tu možda i najbedastiji među nama slute problem, no narodno učenje kaže kako je mali čovjek divan, skroman, radišan, požrtvovan, empatičan, a ima li ljepše i plemenitije stvari od "naroda" i kako onda može biti loše kad se on "događa"? Na ovim prostorima smo otprilike vidjeli kako to izgleda, a i daleki Amerikanci su nedavno u par navrata dobili kratki uvid kako je to kad ulica preskače demokratske procedure i u zanosu mijenja ono što doživljava kao ispravljanje nepravde. Čim institucije nisu katalizator odlučivanja nego je to rulja, trebao bi nam se upaliti alarm, ali avaj. Narod jednostavno nije jednoznačan pojam i eto ti problemčića u komunikacijskome kanalu. I tko je taj “mali čovjek”, to mitsko biće, glorificirano i s lijeva i s desna i odozgo, taj mali div na čijim plećima počiva sudbina države, ta mjerna jedinica jednako mitskog pojma "naroda" za kojom političarima cure sline tijekom svakog predizbornog ciklusa, o kojem crkva ovisi i opstaje stoljećima, a za kojim domoljubima srce ushićeno bije? Je l' to servilni seljak, submisivni radnik ili možda timidni ratni veteran? S njima je današnja regresivna ljevica izgubila svaki kontakt i ne mari za njih, a skrpana desnica oportunistički mari, ali samo ako im treba kao topovsko meso za organiziranje puča na splitskoj rivi ili za jurišanje na Capitol Hill. Vjerojatnije se radi o nekome bez moći, kojeg netko tko je posjeduje percipira kao takvog, beznačajnog, ili se možda radi o mjernoj jedinici za glupost? Jesmo li to mi? Nekako sumnjam da bilo tko od nas, čak i najbolji među nama s egom pod uzdama, u najgorem prijetvornom napadu lažne skromnosti i skrušenosti mogu za sebe kazati kako su beznačajni - mali čovjek. Zatvoreni u svoje sitne, izolirane balone virtualnih mreža, limitirani na vizure usko partikularnih grupa i zanimanja, mi zapravo nemamo nikakav kontakt ili relaciju spram njega i možemo se isključivo samozavaravati da imamo. A onda opet, svi se kao obraćaju tom mitskom biću, koje je svi i nitko, baš poput naroda. Pojmovi koji stalno izmiču značenju, oni su sve ono onkraj nas. I anonimni toksični komentari ispod članaka na internetskim portalima i istovremeno volonteri u Glini i Petrinji. Navijači koji će te prebiti jer ne dijeliš entuzijazam za njihov voljeni klub i oni koji će u Petrovoj pomagati u zbrinjavanju beba i trudnica. Branitelji koji će ugrožavati sigurnost s plinskim bocama na Savskoj i oni koji će sanirati kuće sirotinji na Baniji. Oni koje svoje vole-vole najviše, reže na čudne ljude-čudna imena i zveckaju ne vraćenim kalašnjikovom dok prebrojavaju krvna zrnca i oni koji pomažu izgubljenim migrantima u nevolji. Oni koji razbijaju ćirilične table i oni koji nose ručak susjedu koji piše ćirilicom. Kolone ljudi koje ljube staklenu kutiju s mumificiranom lutkom sveca i kolone ljudi koje traže promjenu anakronog kurikuluma za svoju djecu. Oni koji ne žele da njihovo dijete ide u razred s malom Elom koja ima HIV i oni koji su darežljivo donirali za malu Noru koja je imala rak. Oni koji su u ratu palili tuđa sela i pucali dvanaestogodišnjim curicama u potiljak i oni koji su oslobađali gradove i na leđima nosili ranjene suborce. Oni koji su uspjeli ratnim profiterstvom i malverzacijama opustošiti vlastitu zemlju i istovremeno pobijediti u obrambenome ratu. Sve je to taj mitski lik. Narod kao paradoks. Probajte ga izbjeći.
Uz režiju, djelujete kao glazbenik i glumac. A znam da i crtate – svi ti krugovi ekspresije se tu i tamo moraju susresti, omesti – ipak, kada ponajbolje surađuju?
- Ja sam kreativac svim svojim bićem, volim stvarati nešto iz ničeg, za mene je to najljepši osjećaj na svijetu. Tu svoju kreativnost volim upražnjavati na sve moguće načine, bez nekog zazora, straha ili lažne skromnosti. Ako već niste ranije spoznali, nešto čemu nas je protekla godina mogla naučiti je kako je život prekratak da bismo ga tratili na gluposti i konvencije. Danas jesi, sutra nisi i zašto onda ne živjeti iz sve snage i udovoljavati svojim strastima? Mene sve te stvari vesele i naći ću vremena i novca da si udovoljim. I za kazalište i za glumu i snimanja i za crtanje i slikanje i za glazbu i bend, pa čak i za odjeću. Sve su to manifestacije moje kreativnosti. Ipak, nekako najbolje se osjećam u kazalištu, tu se otvara prostor za najbolje spajanje mojih raznovrsnih zanimacija i njihovo smisleno uobličenje u neki svrsishodni projekt. Najbolji primjer za to je predstava "Fury Revolution - revival tour" iz 2018., koja me i potaknula da se po prvi put ozbiljnije, autorski počnem baviti glazbom. Bilo bi divno kada bi imali školstvo koje bi znalo prepoznati i poticati talente i afinitete kod djece, te ih dovoljno rano usmjeravati u područje u kojem mogu prosperirati i dati svoj maksimum. Ja sam imao sreće, da mimo tog sustava, dovoljno rano shvatim čime se zapravo želim baviti i počnem raditi i tvrdoglavo inzistirati na tome. Još uvijek nisam požalio, budim se i idem spavati kao sretan čovjek.
