Ivona Namjesnik, coach i konzultantica već godinama, uz svoj direktorski posao, radi i programe namijenjene već ostvarenim poslovnim ženama i potiče ih da krenu u vlastito poslovno putovanje - motivira ih na promjenu, promišljanje i odricanje od loših navika i životnog stila koji je podređen suvremenom poslovnom tempu. Ivona je pokrenula i premium program outonomi.com koji traje punih 19 tjedana, a održava se u rujnu u San Canzianu u Istri. Namijenjen je menadžericama, direktoricama i članicama uprave koje se trenutno nalaze na poslovnoj prekretnici: promijeniti posao ili započeti vlastiti. I Ivona je prošla kroz ovaj proces, a nama otkriva kako prepoznati da je vrijeme za promjenu, kako se nositi sa strahom od iste te kako postaviti ispravne granice koje su ključne za življenje boljeg, kvalitetnijeg i sretnijeg (poslovnog) života.
Kako je izgledao vaš poslovni put, što vas je dovelo do coachinga žena?
- Volim se našaliti i reći da sam u coaching ušla spontano. Više sam u njega "sletjela", nego što sam u njega svjesno ušla. Prvo sam bila znatiželjni klijent, a tek onda ambiciozna poduzetnica. U oba slučaja vodila me ista želja: istraživanje mogućeg. Što bi se dogodilo kada bih preispitala svoju želju za udovoljavanjem svima? Što kada bih si dopustila raditi 5, umjesto 7 dana u tjednu? Postoji li život izvan gradnje naoko idealne karijere? Mučio me perfekcionizam, konstantna potreba za kontrolom, stavljanjem svega u kalendar, i činjenica da mi je tijelo bilo u grču kad god bi nešto išlo drugačije od isplaniranog.
Coaching je to "riješio", ali i otvorio mi druga vrata. Odjednom sam počela "bježati od" i "kretati se prema naprijed", počela sam se pitati kako bi izgledao moj idealan prosječan dan kada bih svoj život živjela točno onako kako želim, u skladu sa svim vrijednostima koje žive duboko u mojoj utrobi. Odgovor je bio daleko od realnosti pa sam se tijekom godina fokusirala da taj raskorak smanjim. Danas pomažem svojim klijenticama da učine isto.
Na čemu ste zahvalni i koje lekcije vas je naučio karijerni put, pa i sami početci?
- Duboko, ali DUBOKO sam zahvalna na ljudima koji me okružuju. Oni su svakodnevni podsjetnik na to što znači živjeti iz mogućnosti umjesto iz straha i tijekom godina sam se pobrinula da to mogu reći za sve svoje probrane osobe. Perfekcionizam sam zamijenila visokim standardima, ali sam se usudila primijeniti ih na svako područje života. Vjerujem da je to itekako utjecalo na moj karijerni put. U roku od nekoliko godina sam prešla iz pozicije juniora na poziciju potpredsjednice zato što su žene oko mene “imale muda” biti primjer mogućeg. Ako me to nečem naučilo, onda je to lekcija da je kontinuirano kretanje, pa makar i nespretno, mnogo važnije od jednog savršeno odrađenog dana. Kalendari su rijetko kad spremni za tektonske promjene, ali trenuci zato jesu.
Čini se da je jedan od većih problema postaviti zdrave granice u poslovnom okruženju... Koji je uzrok tome i smatrate li da će nove generacije imati jasnije postavljene granice i očekivanja?
- Obično se radi o temi pripadanja i sigurnosti. Zvuči “veliko” i “duboko” jer je reći “ne.” puno više od same riječi. Stvar je percepcije toga što će se dogoditi nakon postavljene granice: Tko će se naljutiti? Koliko će burna reakcija biti? Riskiramo li time otkaz, komentare tima, nečije odbijanje suradnje…? Teško mi je procijeniti što će se dogoditi budućim generacijama - sebe smatram optimističnim futuristom - ali mogu reći da je na nama da te osviještene, asertivnije i savjesnije generacije odgajamo i vodimo boljim primjerom. Svijet se gradi našim akcijama, umjesto našim očekivanjima.
Burnout je stalna tema (poslovnih) razgovora... Kako za početak prepoznati da smo na rubu burnouta i koji je tada sljedeći korak?
- Jednom mi je kolegica koja je doživjela burnout objasnila ovako: burnout je kad ti se ne da ići na posao u ponedjeljak…a tek je petak. Iako vjerujem da je to pomalo “labava životna definicija", ima nešto u tome da već u petak želimo pobjeći od onoga što nas čeka u ponedjeljak. Daleko sam od stručnjaka za tu temu, no na temelju vlastitog iskustva mogu reći da je najteži dio burnouta bio shvatiti da je u redu davati manje od 150 posto sebe u projektima koje radim. Prestati kompenzirati vlastitu vrijednost poslom koji obavljamo je jako često lekcija koja se nalazi ispod slojeva i slojeva postignuća koji su uopće doveli do burnouta.
Uskoro organizirate retreat. Što je i kako definiramo Outonomi?
- Outonomi, prije svega, predstavlja autonomiju. Znam, šokantno (smijeh). Zapravo se radi o stanju uma, tijela i živčanog sustava (pritom mislim na osjećaje), u kojemu smo kongruentni, nezavisni i samostalni u odnosu na vanjske utjecaje. Ili, ako ćemo dodatno pojednostaviti, radi se o skladu između onoga što mislimo, osjećamo i kako djelujemo, imajući na umu vlastitu odgovornost i vlastiti utjecaj. To stanje je konstantno promjenjivo, jedina razlika je u tome mijenja li se slučajno ili namjerno, a svoje klijentice kroz Outonomi pozivam u to da rastu svjesno.
Provedite nas kroz faze retreata, i kako inače izgledaju vaša savjetovanja?
- Retreat je koncept sam po sebi, i on je poseban dio programa. Međutim, cijeli program je podijeljen u tri faze, a retreat je kickoff za njih. Nakon retreata, počinje 19 tjedana podijeljenih u Self, Structure i Start.
Tijekom Self faze, istraživat ćemo temu identiteta. Tko sam kad iza mene ne stoji firma, kada imam osjećaj da stavljam svoju reputaciju na kocku? Tko sam kada prodajem ja, a ne moja titula? Što je ono sto stvarno želim? Koje granice trebam postaviti i standarde iskomunicirati? Duboka pitanja za jednako snažan temelj na kojemu će, one koje odluče, graditi svoj biznis.
Nakon toga, posvetit ćemo se definiranju ciljne skupine, kreiranju ponude, određivanju cijene. Provest ću klijentice kroz provjerenu matematičku jednadžbu za kreiranje usluge koja se prodaje, i to točno za njihovu nišu, na način koji je njima svojstven. Bez uvaljivanja, etično, kongruentno, s pristankom klijenta na promjenu u koju su jednako involvirani.
Na samom kraju, tu ponudu će prodat i na temelju toga će odlučiti što zapravo žele. Kada imamo podatke o tome kakvi smo u jednoj ulozi, možemo svjesno i savjesno odlučiti što s tim podacima želimo i na koji način želimo navigirati prema budućnosti. To plus gut feeling - kongruentnost koju u poslovnom svijetu teško da išta može zamijeniti.
Koga pozivate na prijavu, odnosno tko su pravi kandidati za Outonomi?
- Pozivam menadžerice, direktorice i članice uprava koja razmišljaju žele li “samo” promijeniti posao ili pokrenuti vlastiti. One koje osjećaju da mora postojati nešto više od ovoga, one koje su pomalo (ili malo više) umorne od dokazivanja, koje žele živjeti izvan korporacije, agencije i tradicionalnog 9-5 radnog vremena. One koje žele prestati raditi duge sate, biti dostupne vikendom, gasiti vatre, javljati se na mobitel na godišnjem jer “jedino one to mogu riješiti", kojima je dosta da razmjenjuju sate za novac, i žele naplaćivati vrijednost dok žive svoju svrhu. Zovem to “Career to Calling” promjenom i vjerujem da svaka žena koja je osjetila kako je njezin "poziv na promjenu" svrbi, zna o čemu pričam.
Žene koje vam se obraćaju u životu traže promjenu... Što ih najčešće motivira za promjenu i s kojim pitanjima vam najčešće dolaze?
- Postoji jedan maleni postotak onih koje motivira kretanje prema boljem. Međutim, i na žalost, i dalje je većina motivirana bježanjem od lošeg. Žene postanu frustrirane, nezadovoljne, osjećaju da je nešto “krivo.” Jedna od najčešćih rečenica je: “Pa, nisam sigurna što se mora promijeniti, ali nešto mora”. Tu se događa fundamentalna promjena: kako znati što mijenjamo ako smo zbunjeni oko toga gdje želimo stići? Kapetan broda mora znati plovi li u Ameriku ili u Australiju, inače je svaki put dobar. Tako kažem i svojim klijenticama: kako znate da je put pogrešan, ako ste i dalje zbunjene oko toga gdje želite stići? Vizija je najčešće jasnija kada se stavi u širi životni kontekst.
Razgovarajmo o zabludama... Koje su najčešće prepreke/mitovi zbog kojih odlučujemo ostati u zoni komfora, umjesto da se odlučimo na promjenu?
- Do sada sam najčešće posvjedočila trima: želimo se svidjeti svima, radimo pogrešne odluke za onu verziju sebe za koju kažemo da želimo biti, i dopuštamo si ostanak u okruženjima koja direktno ili indirektno sputavaju naš rast. Svaka od “prepreka” je normalna i može se dogoditi s vremena na vrijeme. Pitanje je samo koliko često evaluiramo svoje misli, odluke, ciljeve i okruženja u kojima se nalazimo, odnosno, što smo spremni napraviti i izgubiti da ih promijenimo.
U napretku nas najčešće koči i strah - kako se nositi s njime, kako mu se suprotstaviti, ili ga trebamo prihvatiti?
- U napretku nas jedino koči strah. Okolnosti su rijetko bitne. Da su one važne, Amy Purdy ne bi bila nagrađivana paraolimpijka već bi dopustila da je iskustvo oblikuje. Možemo ono što imamo iskoristiti kao motivaciju ili kao izgovor, istina je da su izgovori lakši, a i daju nam materijala za pričanje s ljudima koje volimo, koji su nam dragi (smijeh). Jedno od mojih najdražih pitanja je: "Zašto je strah znak da je nešto pošlo po krivu? Što ako bi strah samo značio da mi je do nečega stalo? Što kada bi on bio signal intenziteta moje emocije ili želje da nešto uspije?" Interpretacija je važna.
Tu je i strah od neuspjeha - u poslovnom smislu uvijek ganjamo neki cilj, uspjeh... Kako ipak prepoznati da je vrijeme da promijenimo prioritet i odustanemo od zadanog cilja?
- Da ste me ovo pitali prije nekoliko godina, rekla bih: "Ma kakvo odustajanje?" Bila sam poprilično nemilosrdna prema sebi i uistinu sam “kidala” sve što se nalazilo na to-do listi. Međutim, otkako sam u coaching svijetu, događa mi se trenutak njezine realizacije kada si dopustim osvijestiti: ganjam li cilj iz želje ili potrebe? Pokušavam li njime ispuniti nečije tuđe očekivanje ili vlastitu nadu? Tražim li od tog cilja da me katapultira u rast ili u priznanje? Sve su to pitanja koja su dobre smjernice, a kroz godine se bildaju i postaju famozni gut feeling.
Što nam danas predstavlja uspjeh i je li se njegova definicija promijenila s vremenom?
- Duboko vjerujem kako je uspjeh daleko od sinonima za milijune dolara i da je to njegov jedini parametar. Uspjeh je ono što odlučimo da je. Meni, on danas predstavlja slobodu i sposobnost da kreativno pristupam životu, znatiželjno istražujem mogućnosti, okružujem se ljudima koje volim, zajedno s njima rastem i imam dovoljno vremena, energije i razloga da uživam u sitnicama (džem od smokve, nove bilježnice, dobro vino, zalazak sunca, knjige i smijanje uključeni.)
Što je vaš najveći uspjeh, a što tek želite ostvariti?
- Najveći uspjeh… Huh. Vjerojatno bih rekla: sposobnost prepoznavanja kada usporiti, odmoriti i zastati. Naučila sam da sam daleko od mašine i da je moja supermoć emocija. Prestala sam se "bičevati" zbog toga što "operiram ciklusno": imam periode visoke produktivnosti i periode dubokog odmora, i to je radikalno promijenilo način na koji se volim. Iz toga proizlazi i moja želja da znatiželjno istražujem što je sve za mene moguće, a u tom smislu, sljedeći veliki uspjeh ću tek otkriti. Obično imam nade, manje želje za uspjehom, pa uspjehe brojim retrospektivno.
Koja predrasuda je trenutno najaktualnija u našem društvu, što trebamo srušiti?
- Mislim da živimo u društvu raznih -izama i da nam ti polariteti i ekstremi itekako škode. Vjerujem da je to jedna posebna tema, no ono što sam naučila dopustiti sebi, a zatim u to pozivam i svoje klijentice kroz zajednički rad je: dopuštanje sebi da bivamo ženama. Da skidamo oklope, štitove, predrasude (prema samima sebi, i najčešće svom spolu), da uživamo u tome što znači biti snažnom bez da budemo grube. Voljela bih vidjeti društvo u kojemu smo snažne, sigurne i viđene, ali ta promjena treba prvo krenuti od nas.
