Cinizam je omražen. Ljudi ga, kao, ne vole. Osjećaju "napad" u njemu, zlo i frustraciju. Kada je netko ciničan, on je odmah, po prilici: frustriran, nezadovoljan, neispunjen. Na cinizam je nakačena neka vrst zloće koja se, kao, mora kontrolirati. On je – infantilan, tinejdžerski, kastriran, sterilan, hladan. Ipak, valja primijetiti kontekst u kojemu je cinizam na "crnoj listi" - a to je redovito mali, ksenofobni, palanački, incestuozni okvir. Cinizam je posebno važan u kontekstu krivo aplicirane političke korektnosti. Kolokvijalno se koristi i zamjenjuje s: bezočnom drskošću, grubom otvorenošću, bestidnošću. Zanimljiv je to odabir opisa koji, svi do jednoga, imaju svoje "dobre strane".
Dugi niz godina radim u i oko sektora kulture i upravo sam tu umiljatost i nekritičnost doživio u svom najgorem izdanju. Ulazak u polje kao da sedatira članove tog polja. Svi se međusobno štite, a oni koji povremeno iskoče (jer nisu izdržali ili su im interesi stavljeni pod upitnik), vrlo brzo budu utišani. Podijeljeni u klike dijele taj financijski kolač s puno sline i ljutnje. Osobno mi se najciničnijim čine u trenutku kada prešućuju svoje klasno i bilo koje drugo (seksualno!) identitetsko mjesto u vlastitim životima. Tu niske strasti i instinkt za samopreživljavanjem ponajviše dolaze do izražaja. Šuti se, prešućuje se, dakle – laže se. Te se laži, opet kolokvijalno nazivaju – bijelim. Bijele laži! Valjda nisu toliko opasne?
Zbog čega ovo sve pišem? Sigurno radi vlastitog nezadovoljstva svojim djelovanjem koje bi po inerciji, trebalo biti mrvicu hrabrije, ali nije, nije već neko vrijeme. Ipak, umorio sam se jer vidim da se nikome ne igra ta igra u koju želim položiti sve kocke. Ja bih je nazvao – igrom ružne istine, igrom poštenije dekonstrukcije zbilje i nas samih, kao zatočenika iste. Ne da se ljudima jer tada moraju preostale obrambene mehanizme aktivirati, a ne znaju je li to njihov "rat" ili "bitka". Ne znaju i nitko ne obećaje da će saznati.
Ipak, ipak, ipak i dalje navijam za neposluh, otpor, drskost, ugly truth.
