Ivona Šimunović slikarica je koja se bavi i pedagoškim radom. Radila je kao nastavnica Likovne kulture u osnovnoj školi, voditeljica je brojnih likovnih radionica za djecu i odrasle te trenutno radi kao muzejska pedagoginja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Izlagala je na samostalnim i grupnim izložbama u Dubrovniku, Pagu, Lopudu, na projektu Vizura Aperta na Pelješcu. Radovi joj se mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Aktualna izložba koju je kurirala Jelena Tamindžija otvorena je do kraja rujna i direktan je povod ovomu razgovoru.
Naziv vaše izložbe "Rascjepi stvarnosti" budi niz asocijacija. Možda za početak, koji su vas rascjepi posebno zanimali?
- Rascjepi su nešto što ne mogu kategorički podijeliti i kao takvim dati im neku određenost u sadržaju. Slijedeći intuitivnu misao, instinkt, oni su izravan odgovor na određene trenutke u mom životu koji su lišeni svega vidljivog i opipljivog. Obično se referiraju na neke moje psihološke krajolike koji su i dinamični i kaotični, nejasni i u neprestanom pokretu. Zapravo rascjepi su reakcija na moju navigaciju identiteta. Oni mogu biti najtamniji dio priče, a isto tako mogu biti rascjep kroz koji prolazi danje svijetlo.
Početna točka procesa kod vas je, po sugestiji teksta o vašoj izložbi, upravo crna rupa koja se prema Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti svodi na prostor vrijeme gdje se velika masa zbija u malu točku koju ništa ne može napustiti zbog njezine snažne gravitacijske sile. Možete li nam malo pojasniti tu "točku"?
- Postoji strah od praznine platna, ne doslovno od praznog platna već strah od oponašanja umjetnosti. Strah da neću biti inventivna u svome stvaralačkom procesu, da ću stalno citirati neko već dogođeno slikarstvo. Oblačim platno u crno. Ono postaje tijelo crne mase i savija prostor i vrijeme oko sebe. Za mene je platno već tada nabijeno aktivnošću. Slika se već dogodila u tom vremenu i prostoru, ona postoji u mojoj glavi, a na meni je sada da otkrijem budućnost. U početku ne shvaćam što otkrivam na toj plohi, intuitivno prolazim kroz taj nepoznati smjer, a sam proces postaje vrlo osoban, dubok i transformativan.
Što je izazovno s apstraktnim slikama – u odnosu na imaginarnu javnost kojoj se obraćate? Kako se lišavate potrebe za hiperkomunikabilnom porukom?
- Ne lišavam se, jer je i nemam. Možda u svojim radovima nudim jednu skromnu komunikaciju lišenu da svojim djelovanjem mogu ili želim pomicati granice tuđe svijesti, pogotovo neke kolektivnih razmjera. Ono što mene zaokuplja u slikarstvu je istraživanje duha i emocija, što za mene prikazuje najkonkretniju stvarnost. Vjerujem da te stvarnosti u svakome od nas nalikuju jedne drugima toliko da bismo ih mogli međusobno zamijeniti, a da pritom ne bismo to ni primijetili. One odjekuju za sve nas i kao takve ostaju unutar veće svijesti. Apstraktno slikarstvo mi omogućuje da upravo pričam te priče koje ne mogu ispričati, daje mi slobodu u procesu u kojem se moram osloboditi svih okolnosti svijeta koje me okružuju. Netko može pronaći svoj odlomak u mojoj priči, netko ne.
Poigravate se i sa značenjem horizonta u svojim slikama. Možete li nam pojasniti što to znači i zašto ste na to stavili fokus?
- Upisivanje horizonta u svoje radove meni je nešto potpuno prirodno i blisko. Ono se često referira na onaj postojeći i prisutni horizont, koji nas okružuje, koji se pruža u očima ljudi blizu mora. S druge strane osim simboličkog značenja važnost linije horizonta za mene je bitna i iz onih "tehničkih" rješavanja problema slike, plohe i rada na njoj. On uvijek kontrolira perspektivu. Uspostavlja referentne točke i omogućuje i usmjerava gledateljevu pažnju na određene fokusne točke.
Apstraktne slike izazivaju naš um da ih dovrši i pojasni – koliko vas zanimaju reakcije ljudi na vaše slike?
- Otvorena sam za sve kritike i polemike oko moga rada, iako one nerijetko izostanu. Smatram da rad, odnosno slika može, a i ne mora, uvijek biti u dijalogu s promatračem. Stvar je za mene potpuno ista kao i s glazbom. Karakter nekog zvuka vas može zaokupiti, a i ne mora. U nekoj određenoj fazi moći ćete ga dugo slušati, nekad ćete ga stišati isti tren. Postoje stvari na koje "odlijepimo", a i one na koje se i ne osvrnemo iako imaju neki značaj i vrijednost. Dakle, stvar je u publici. Slično je i kod slikarstva. I izrazito mi je drago kad mi netko kaže: "Lijepo mi je" ili "Ne dira me". Ako netko osjeti ljepotu ne mora tražiti njezine razloge. Ako je ona tu, prisiljeni smo je voljeti. Vrlo jednostavno.
Kakve su, kada nisu pohvalne? A kakve, kada jesu?
- Kada nisu, a meni i tada jesu motivirajuće onda je to obično: "Na dobrom si putu" ili "Još tu ima prostora za napredak…" Kritike su fino upakirane, a one su nešto što ja očekujem, trebam i što me gura dalje. Spremna sam ih prihvatiti i bez toga celofana. Tada su mi najdraže. Bez kritike zastajemo na mjestu lišeni bilo kakve radoznalosti i propitkivanja svojih traženja. One su uvijek poželjne i dobrodošle.
Koja je dominantna motivika vaše publike – zašto kupuju vaše radove, što vam kažu?
- Jako sam nespretan trgovac. Iskreno, ne znam sama prodati sliku. Uvijek mi je teško odrediti cijenu. Slikarstvo za mene nije posao, ono je za mene život i kako da ga procijenim i pridodam mu određenu vrijednost koju će netko platiti da može uzeti komadić tog života. Teško je. Mislim da je glavna motivacija nekoga tko želi kupiti umjetnički rad, uz ono da mu se sviđa odnosno da mu je lijepo, jer ipak je to neka početna točka, svjesnost o tome da ne kupuje samo platno i boje već autorove priče, duboke procese i transformacije.
Što želimo učiniti kada rastvaramo svjetove, unutarnje, vanjske? Zanima li nas doista bolje razumijevanje tih istih svjetova ili tek postupak?
- Slikarstvo je jedna ogromna radoznalost, razotkrivanje, hvatanje života na nekim višim frekvencijama. Ono je jedan nenamjerni eskapizam iz kaosa svakodnevnice i kroz postupak kojim prolazim, a pri tom mislim na rušenje i građenje slike, na jednu klizavu dinamiku i fluidan način rada dolazim do spoznaje da je to uvijek jedan nepoznati smjer koji me sigurno i polako odvodi na druga mjesta. Ta mjesta ili svjetovi su nešto na čemu se mogu nanovo nadograđivati i razvijati. To su mjesta koja nemaju završnu točku i kao takva su oslobađajuća. To su isto tako mjesta na kojima znam zalutati i izgubiti se. Tada izlazim iz studija. Uzimam knjigu, gledam film ili se igram s djecom.
Može li se u kaosu djelovati? Odnosno, kako ga prigrliti – ako se vodimo nalogom popularne psihologije da ono što ne možemo razumjeti ili dohvatiti, trebamo prihvatiti…..
- "Kaos" u grčkoj mitologiji primordijalno je božanstvo, beskrajan prostor iz kojeg su nastali svijetlost i dan, i tama i noć, a zatim i Zemlja, "Gea", podzemni svijet i ljubav. Kaos je i mjesto bez moguće orijentacije, mjesto gdje sve pada u svim smjerovima. Ono je i prostor koji razdvaja. Između Neba i Zemlje stoji kaos i dijeli ih. I kad me pitate može li se u kaosu djelovati, jedino se i može u njemu djelovati. Mnogi ga nesvjesno prihvaćaju. Meni osobno služi kao uporište za stvaranje nečeg iz ničeg, trudeći se kroz taj proces nepredvidljivosti pronaći ono što nam svima danas nedostaje. To je ljepota. A ona i jest prividno nepredvidljiva.
Mnogi zaboravljaju da biti slikaricom, pogotovo u periodima trudnoće, porođaja nije lako jer boje znaju biti i (polu)otrovne? I kako izgleda "godišnji" odmor slobodne umjetnice?
- U životu postoje razdoblja kada nemate što reći. Kada se stišate. Pogotovo u životu žene. Svi znamo što to nosi i kao takvo to prihvaćamo. To je vrijeme koje ne bih mijenjala ni za što, vrijeme kada sam u potpunosti i isključivo bila posvećena samo tome. Boja, platna, studija nije bilo. Moje boje su došle u drugačijem obliku. Tri mala lica unijela su ogromnu radost u moj život. A godišnji odmor…To je uvijek otok Lopud, prva jutarnja kava uz more, suprug, djeca, glazba, prijateljice, vruća pomadora iz đardina, ljeto. Ukratko boje, mirisi i okusi svega toga.
Što znači baviti se "suvremenošću" u suvremenoj umjetnosti? U suvremenom slikarstvu?
- Odrasla sam i školovala se u vremenu nesklonom slikarstvu. I danas se za slikarstvo zna reći da je medij na izdahu. Za mene potpuno neopravdano. Naravno da su na to utjecali novi načini umjetničkog djelovanja. Mislim da je ipak jako teško danas baviti se slikarstvom, ozbiljnim slikarstvom i kad razmišljam o svome slikarstvu, razmišljam kao o nekom inventivnom procesu. I mislim da ono što ga čini suvremenim je upravo guranje tog slikarstva do ruba komponente vremena u kojem ono nastaje. I ako se ono počne ponavljati, e tada je trenutak kada treba upotrijebiti mehanizam koji će ga nanovo pokrenuti, odnosno ga redefinirati. Vjerujem da su to procesi koji čine slikarstvo suvremenim, a ne zato što se ono događa danas.
Što biste rekli da ga, ako se smije reći – karakterizira, u širem smislu?
- Sloboda.
Što su izazovi - teme - "ženskih" tema, za vas, u vašem mediju?
- Sljedeća slika, sljedeći crtež. Posljednji razgovor. Zadnja pjesma. To je ono za mene izazovno. Okolina utječe na svaki aspekt moje prakse - od palete boja do kompozicije, dinamike rada. Kad razmišljam o ženskim temama razmišljam o osjetljivosti, ali i onim ponavljajućim obrascima ženskih života prikazanih kroz povijest. Razmišljam i o nečemu što slavi jednostavnu ljepotu, snagu i mističnost. U slikarstvu istražujem tu snagu žene, ali putem ranjivosti. I uvijek je lijepo i moćno ako vidite da vaš rad može poslužiti kao odraz za nekog drugog, kao rezonanca između vašeg i tuđeg života.
Odnos "periferije i centra" u vašem slučaju što znači – kod nas, u državi u kojoj je kulturna proizvodnja u velikoj mjeri centralizirana, smještena u glavni grad?
- Iako jest istina da je scena u Hrvatskoj dosta koncentrirana na glavni grad, smatram da se u zadnjih nekoliko godina situacija bitno mijenja. Tu prvenstveno mislim na istarsku scenu te Rijeku kao jedan generator kreativnosti što dokazuje i titula Europske prijestolnice kulture, ali i Split i Dubrovnik. Razvijenost gradova na obali omogućio je povratak brojnih umjetnika u matična mjesta te se primjerice Dubrovnik može pohvaliti velikom koncentracijom akademskih umjetnika koji su se upravo vratili u svoj rodni grad zbog boljih uvjeta u vidu stvaralaštva i pronalaska mjesta za studio, ali i predispozicija za daljnje korake u privatnom životu.
