Ove su godine Lauren Eskreis-Winkler i Ayelet Fishback, doktorice znanosti specijalizirane za rad u menadžmentu i socijalnoj psihologiji, objavile rezultate svog istraživanja utemeljenog na pitanju - možemo li zaista učiti iz svojih pogrešaka, ili je riječ o ispraznoj floskuli? Iako smo sigurno u životu mnogo puta čuli da su pogreške i neuspjesi korisni jer donose iskoristive informacije i spoznaje, možemo li reći da se to pokazalo istinitim?
Na kraju dana, ne govori se bez razloga o "obrascima" ponašanja. Svatko od nas može uprijeti prstom u barem jednu svoju pogrešku koju ponavlja iznova i iznova, bilo da se radi o odabiru partnera, neuspjesima na razgovorima za posao ili sto i prvi put prekršenom obećanju da ćemo za iduće rokove početi učiti na vrijeme. Kako bi se iz pogreške nešto naučilo, moramo znati što je do našeg neuspjeha dovelo, a što nije uvijek tako transparentno i jednostavno kao što se možda čini. Tko može zaista znati zašto nije dobio neki posao? Osim što malo koja osoba ima razinu samosvijesti potrebnu da prepozna korijen obrasca koji ponavlja, do nekih informacija ne možemo doći ni zato što nam ih mora reći netko drugi. Kad one izostanu, primjerice ako nikad ne saznamo od poslodavca zašto nismo prošli u idući krug, možemo samo nagađati koji razlog stoji iza našeg neuspjeha.
Istraživanje, ukratko, ističe dva snažna blokatora kad je u pitanju proces učenja iz vlastitog neuspjeha. Prvi je emotivni, drugi kognitivni. Prvi, referirajući se na rad, objašnjava dr. sc. Noam Shpancer: "Težimo tome da se osjećamo dobro sami oko sebe. Neuspjeh je nekompatibilan s tim ciljem i zato ga često odbacujemo ili ignoriramo." Autorice rada naglašavaju kako analiza neuspjeha najčešće izostaje zbog svoje prijeteće naravi. Čačkanje po onome što ugrožava naš integritet opasan je teritorij, ugrožavajuć. Kako bismo očuvali cjelovitu i pozitivnu viziju sebe, moramo potisnuti pogrešku. Stoga iz nje nećemo naučiti - ništa. "Želja da sami sebe percipiramo kao kompetentnu osobu snažna je motivacijska sila. Kako bi ona pobijedila, svijest o neuspjehu mora se povući."
Kognitivni mehanizam tiče se pak imanentne čovjekove potrebe da traga za onim informacijama koje potvrđuju ili opravdavaju njegov inicijalni stav ili uvjerenje. "Stručnim jezikom, to se naziva mehanizmom selektivne izloženosti. Središnja je to značajka naše kognitivne arhitekture, i glavni razlog zašto će konzervativac vijesti pratiti na Foxu, a liberal na MSNBC-ju", objašnjava Shpancer. Mehanizam selektivne izloženosti odgovoran je i za naše odbijanje prihvaćanja pogrešaka: unaprijed uvjereni kako ćemo uspjeti, fokusiramo se samo na one informacije koje nam to i potvrđuju. Ponekad se zbog toga držimo kao pijan plota pogrešnih uvjerenja; nakon utakmice koju smo izgubili zateći ćemo se kako prozivamo suca za nepravednost, a ne dobijemo li posao na natječaju, optužit ćemo sistem za čitav niz socijalnih nepravdi. To je, u neku ruku, i normalno, jer ne nadamo li se uspjehu, nema smisla ni pokušavati. "Neuspjeh nagriza njegovano uvjerenje da vrijedimo i zato ćemo ga potisnuti. To gradi ogromnu zapreku učenju iz pogrešaka, jer ljudi imaju tendenciju previdjeti ili zanemariti kontradiktorne i neočekivane informacije", citira rad. Priznati samome sebi da smo odgovorni za vlastitu pogrešku može se odraziti negativno na naše samopouzdanje i buduće pokušaje, stoga to izbjegavamo činiti.
No drugi je dio rada usredotočen na rad na one mehanizme koje će učenje iz pogrešaka osigurati. Kako to postići? Eskreis-Winkler, Fishback i Shpancer predlažu nekoliko strategija. Prva je distancirati se od neuspjeha emocionalno. Vježbati možemo i na tuđim neuspjesima, onima koji nas ne opterećuju i koje ne shvaćamo osobno, i tako "ispraksati" pogled u kojem ih vidimo isključivo kao niz informacija. Naglašavaju i važnost smanjenja kognitivnog opterećenja. U prijevodu, odlučimo li naučiti nešto iz naših neuspjeha, moramo osloboditi um svih drugih stresora i problema koji će se svjetski truditi odvratiti nam i preusmjeriti pažnju. Pomoglo bi i da se preformulira svijest i percepcija konačnog cilja. "Ako je cilj iskustva učenje, a ne uspjeh, tada je neuspjeh prilika za učenje, usklađena s ciljem."
Kao i kod brojnih drugih psiholoških obrazaca, radi se o kombinaciji osvještenja i vježbe. Osvijestiti neko svoje do tad nezapaženo ponašanje korisno je u jednu ruku, ali postaje potpuno beskorisno onda kada po tom pitanju ne učinimo više ništa. "Potruditi se da uspjeh ne shvaćamo osobno" banalna je uputa, a izrazito kompleksan zadatak pretoči li ga se u stvarnost. "Učenje iz neuspjeha je važno", zaključuje Noah Shpancer, "Ali ne dolazi samo od sebe. Riječ je o vještini koja se mora naučiti i uvježbavati, što zahtijeva rad." Popriličan je to trud uložen u nešto što se na prvi pogled doima potpuno apstraktnim. No, rezultat se itekako može isplatiti. Neka presudi snaga želje za promjenom.
