Slaven Kosanović Lunar slavni je umjetnik grafita, grafički dizajner. Radovi mu se nalaze diljem ovog planeta, od Sydneya, Londona, Berlina, Lisabona, New Yorka, Pariza. Razgovarali smo o "stanju stvari", kako mu izgledaju umjetnički procesi, u kom smjeru razmišlja, što ga brine a što veseli, ali i koje su prednosti izolacije.
Kako je stvarati danas, u izolaciji? Kako izgleda vaša praksa?
Više slobodnog vremena donosi na stol i neke stvari koje se moraju riješiti, meni uvijek odbojne, tipa kućni zahvati i one vrlo teško izvedive kao sređivanje arhive na hard discu i među radovima. Organizacija je ključna stvar, imaš vrijeme koje je zadano baš kao i kad nema karantene, odrediš koliko vremena se troši na što i držiš se toga. Vrijeme prođe bez obzira na to radiš li nešto smisleno, gledaš u strop ili spavaš. 24 sata je dug period za osobu naviklu da joj drugi dirigiraju što da radi, a vrlo kratak ako si sam postaviš prioritete. Još jedna rečenica mi pada na pamet, Boris Veličan je sljedeći stope Mirka Seljana prehodao rutu od Petrograda do Pariza. Potom je u knjizi konstatirao kako je bitno da sam sebi budeš dobro društvo. Često sam se toga sjetio na putovanjima.
Koje su prednosti, a koje mane ove izolacije za umjetnički proces?
Prednost izolacije je više vremena za utonuti u knjigu, prije svega. Ne sjećam se perioda, osim prilikom putovanja bez automobila, kada sam u stanju pročitati stotinjak stranica dnevno. Sporo čitam i rijetko kada zadnjih godina sam bio u prilici posvetiti čitanju više sati u komadu. Mana je djelomično u izostanku prakse koja ti zapravo dođe kao trening. "Djelomično", s obzirom na relativnu zasićenost crtanjem zidova i teniski lakat, to mi skoro nimalo ne nedostaje.
Koja su se pitanja otvorila u izolaciji?
Pitanje koje mi je stalno otvoreno je koliko ćemo još moći živjeti relativno kvalitetno. Vesele me pametni i plemeniti ljudi koji sudjeluju u rješavanju problema koji bi trebao biti apsolutni broj jedan za kompletnu populaciju: očuvanje planeta. Većina i dalje, kao hipnotizirana, slijedi konzumerizam kojim ih korporacije uvjeravaju da su originalni jer na sebi nose istu markicu kao i milijuni njima slični, a markica vrijedi jer košta XY novaca. Upravo mi je nevjerojatno da to nije karakteristika samo neinteligentnih već i pametnih. Straši me količina idiota s kojima, nažalost, dijelimo planet, a koji se u strahu od vlastite nesposobnosti, neostvarenosti i nebitnosti okreću agresiji prema svemu što ne smrdi i ne glasa se kao i oni. Globalno su prisutni, u manjini su, ali su glasni i agresivni, imaju neke medije, neke stranke i vode neke države. Neobično i strašno je to da ih slijedi sve veći broj ljudi, nenaviklih na koncentraciju, argument i konstruktivno razmišljanje. Nije trebalo biti prorok da se predvidi smjer i brzina propasti planeta, trebalo je slušati znanstvenike i ekologe koji se uvijek preispituju, a ne glasne neznalice. Trebalo je ulagati većinu resursa u znanost, a ne u preplaćene nekorisne menadžere, muljatore, vjerske bacače pijeska u oči, trkaće nogometne konje koji služe za zabavu praznoglavih masa i utrku naoružanja. Mislim da nam je malo kasno, sad ostaje čvrsto vezanje pojaseva u ovom brodu budala i nada da žešći šokovi udare čim kasnije.
Što je vama proces – kada on počinje a kada završava?
Nekad je taj proces jasno omeđen deadlineom. U većini slučajeva nastojim si osigurati slobodu da ih radim tempom koji mi odgovara: Rasporedim što radim i na tome sam svakodnevno, u količini vremena koja zadovoljava moje poimanje napredovanja na određenom radu ili seriji.
Kako vidite danas Zagreb nakon potresa? Znam da je možda neprimjereno pitanje, ali je li on inspiracija za rad? Za krpanje popucalih dijelova – lijepim/aktivističkim grafitima?
Do sada su me nesretna iskustva bolno inspirirala, ali potres me strefio na neočekivani način. Unatoč svijesti o životu na trusnom tlu, nevjerojatno mi je da kod nas ne postoji gradski sistem koji bi recimo, svaku godinu uređivao po nekoliko zgrada. I to se ne tiče samo Zagreba. Nevjerojatno mi je koliko ljudi ruši pregradne zidove radi toga što će im stan biti, po njihovim standardima, ljepši. Ljudi su kao neke štetne bube, kao protozoe koje uzrokuju smrt, s razlikom da ova prethodna bića to rade po prirodnom primitivnom automatizmu, a čovjek to radi jer je, baš kao i primitivno pleme, fasciniran sjajem ambalaže, dok na sadržaj rjeđe obraća pažnju. Težak je osjećaj u kojem ne vladaš situacijom, u kojem se kora Zemlje poigrala tobom kao što bi ti nehotično naletio na mravinjak koračajući livadom. Baš kao što je mravlji životni vijek u odnosu na naš kratak, nebitan, neprimjetan, tako je i naš u odnosu na povijest neke šume, rijeke, planine ili same Zemlje.
Puno misli mi se mota glavom i ono čega sam i prije bio svjestan i zazirao od starih zgrada, zatvorenih prostora u njima, mnogobrojnih nepotrebnih ukrasa po krovovima, sada je održalo jednu demonstraciju sile, jaču od onih koje su živući Zagrepčani ovdje imali priliku doživjeti do sada. Hodajući među tim zgradama i prije sam se odmicao, a sada se osjećam kao u klopci. Na čudan način me inspirira takva situacija, prije bih mogao reći da vozim s uključenim autopilotom. Više me frustrira cijela situacija jer sam uvjeren da će renoviranje u većini slučajeva stati na kozmetici, a onda možemo čekati da nas strefi jači potres. Malo više će riskirati netko tko spava u staroj zgradi, ali riskiraju svi jer malo tko ne cirkulira gradom.
Kako vidiš budućnost umjetničkog djelovanja u nestabilnoj državi – kako razmišljaš o egzistenciju u ovako nepredvidivim uvjetima?
Nadovezani smo na procese koji se odvijaju po svijetu i ishod ovisi o mnogim parametrima. Nastojat ću nastaviti raditi što me veseli, nastojati djelovati gdje mislim da mogu i nadati se najboljem ishodu.
