Društvene mreže, kao što već znamo, stalno nešto naređuju. Vrati tanke obrve. Kupi sandale s platformom. Skini ovu pjesmu. Probaj ovo jelo. Ubaci jogu u dnevnu rutinu. Ubaci SPF u njegu kože. Hodaj 10 000 koraka dnevno. Pij više vode. Budi se u šest. Odnedavno i - odi na terapiju. I tu ćemo se zaustaviti.
Sjećate li se nedavnog that girl TikTok trenda? Onog koji je zahtijevao besprijekorno savršenstvo življenja, preciznu rutinu, opterećenost "zdravim", "čistim" i "umjerenim"? Još i prije te estetike eksplodirao je mindfulness, eksplodirala je samopomoć, svi već dugo i uporno volimo govoriti o ljubavi prema sebi i o osobnom rastu i razvoju. Međutim, postoji cijeli spektar mana tretiranja psihoterapije kao trenda za koji smo čuli na društvenim mrežama, čitava hijerarhija razloga zašto banalizacija stručne pomoći može biti potencijalno opasna.
"Pritisak" da baš svatko mora i treba ići na terapiju napada sa svih strana, bilo kroz dobronamjerne savjete dijeljene u obliku pastelno nježnih, lisnatih, stimulirajućih Instagram objava, bilo kroz kolektivnu viktimizaciju ili kroz oblačenje svake mane u ruho psihičkog poremećaja. No ono što pritom uzimamo zdravo za gotovo počinje od činjenice da je ljudski um kompleksna tvorevina, amalgam sjećanja i namjerno zaboravljenih situacija, osjećaja i racionalnih odluka, utjecaja, maštanja i ideala, karakternih osobina i genetskih predispozicija. Terapeut je, s druge strane, isto tako čovjek, podjednako kompleksan, podjednako jedinstven. Ne postoji univerzalno dobar niti univerzalno loš terapeut, a psihoterapija je u tom kontekstu sklizak teren. Vrlo sklizak. Biste li osobu koja se ne kreće i nikad se nije bavila sportom "silili" da se upiše na penjanje po stijenama jer takva aktivnost donosi bezbroj benefita za zdravlje? Vjerojatno ne biste. Penjanje je opasan pothvat i za njega treba adekvatna priprema, kao i stručno vodstvo. Slično je i s terapijom: uz kvalitetnog stručnjaka možemo osvojiti vrhove naših dubina, ali loš nas terapeut može sunovratiti u bezdan i obeshrabriti za sve daljnje pokušaje.
Osobno sam do sada promijenila čak pet terapeuta, od kojih me jedan, primjerice, svjesno i promišljeno vratio u problem iz kojeg sam se htjela izvući upravo odlaskom na terapiju, misleći da je to dobro za mene i da mi time pomaže. Drugi me odbio na samome početku svojim nestručnim pristupom i prvoloptaškim analizama. Treća mi je obećala rezultate u XY dolazaka, kao da prodaje kremu za samotamnjenje. Ni ne brojim one kojima sam se javila i do njih ne uspjela doći ili one koji imaju vremena za seanse jedva jednom ili dva puta mjesečno. Ono što želim reći je da je dobar psihoterapeut kao dobar trener – možeš raditi na sebi (i plaćati) dvije godine i svaki put se "preznojiti" bez da dugoročno pokažeš ikakav napredak. Teško je razlikovati dobrog od lošeg i laiku je malo samopouzdanja koje osoba emitira dovoljno da povjeruje u njegovu stručnost. Posljedice lošeg vodstva, s druge strane, nerijetko su kobne. U sportu to mogu biti ozljede ili jednostavno stagnacija. U psihološkim - ekstremnijim sportovima - to mogu biti otvorene a neprocesuirane Pandorine kutije iz prošlosti i pogrešne dijagnoze. Sasvim drugi vid manjka stručnosti može počivati na nemogućnosti terapeuta da odvoji vlastite preferencije od objektivne situacije, pa vas tako može gurkati prema rješenju koje odgovara njemu, a ne vama, što će privremeno možda donijeti olakšanje ali će se dugoročno pokazati lošim.
Da naglasim (jer važno je) – pronalazak pravog psihoterapeuta je sjekira pala u med i svjetlo na kraju (i početku, i u sredini) tunela. Ima ih genijalnih koji će vam zaista promijeniti život i percepciju sebe na bolje, i isplati se ustrajno tražiti jednog ili jednu takvu. I da, terapiji treba pristupati otvorena srca, ali s oprezom. Slušati svoju intuiciju. Doći s barem djelomičnom sviješću o tome što terapijom želite postići, kako biste spriječili da vas osoba usmjerava k putu koji odgovara njoj, umjesto onom koji odgovara vama. Istražiti koji tipovi terapije postoje i koji vam odgovaraju– zanima li vas kopanje po korijenju ili potraga za ciljevima. Uz sve to, ne zaboravite da se potrebno malo i prepustiti – nešto ostaviti i slučaju i vremenu, a ne samo razumu i logici.
Poanta ovoga članka nije obezvrijediti učinke psihoterapije i sugerirati vam da je ipak možda ne trebate, već ukazati na probleme do kojih dovodi banalizacija društvenih situacija. U post-kovid eri, u eri ratova koji nam se odvijaju u susjedstvu, u vrijeme strahovlade click-baita i hipertrofije informacija, anksioznost je - a ne briga o sebi - postala dio naše dnevne rutine. S njome se rađamo, s njome živimo, a samo zato što je posvuda, ne znači da se s njome lako nositi niti da je se treba zanemariti. S druge strane, ne smije je se ni pojednostavljivati, što imamo tendenciju činiti imperativnim objavama i uporabom psihološke terminologije u svakodnevnom govoru. Sa sviješću o tome da je terapija proces kojem će možda trebati pet, možda i deset godina da pokaže konkretan rezultat, u priču treba ući hrabro ali oprezno.
Budite svjesni i toga da takav oblik brige o sebi samo na Instagramu izgleda kao zabavan, pitak, prekrasan put samospoznaje popraćen instant rezultatima koji će se manifestirati na svim poljima vašeg života. U stvarnosti, riječ je dugom, bolnom i teškom procesu koji će bit prepun prepreka i spoticanja, i čije rezultate nećete uvijek moći ni prepoznati. Izvan okvira društvenih mreža ona može biti učinkovita i spasonosna, ali na malim ekranima naših mobitela za čas postane ono što su postali i avokado, TikTok dance i coastal grandmother - ništa više od pukog trenda, ništa više od jednog ekstra koraka u self-care rutini koji će vas pretvoriti u that girl, u divljenja, pažnje i lajkova vrijedno virtualno biće. Nije svaka terapija dobra terapija, i nije svaki magistar struke uspješan terapeut. Ako i jest uspješan, ma i najuspješniji, ne znači da mora odgovarati baš vama. Svakako nemojte (ako možete) dozvoliti da vam trendovi na TikToku i Instagramu utječu na samopouzdanje i da se osjećate loše ako odlučite da za sada ipak ne biste htjeli na terapiju ili da, na kraju dana, možete bez nje. Nekad je u poplavi sadržaja lako zaboraviti, da nema te stvari na svijetu koju "svi moramo".
