Povodom izložbe ˝THE HOUSE IN A FOREST ON A COAST˝ koja je u galeriji Bačva, Doma HDLU (Meštrovićev paviljon) otvorena do 22. kolovoza, razgovarali smo s istaknutim europskim umjetnikom koji cijeli svoj život djeluje između Kopenhagena i Prijedora iz kojega je morao izbjeći za vrijeme zadnjeg rata. On je Ismar Čirkinagić i rođen je 1973. godine u Prijedoru u Bosni i Hercegovini. U Dansku je došao 1992., nakon raspada Jugoslavije i brutalne kampanje etničkog čišćenja u svojoj regiji. Nakon što se upisao u Copenhagen Art School i tamo ostao do 2000. godine kada je primljen na Kraljevsku dansku akademiju likovnih umjetnosti - svoju je umjetničku praksu tematski povezivao s društveno-političkim temama, a uglavnom se radilo o konceptualnim instalacijama, koje se sastoje od videozapisa, fotografija, tekstova i objekata. Posljednjih je godina izlagao u muzejima i Kunsthalleu u Danskoj, ali i međunarodno te se njegova umjetnička djela danas mogu naći u nekoliko danskih javnih zbirki.
Ismare, kakvi su emocionalni, a kakvi intelektualni procesi kada započinje kreiranje nekog od vaših radova? Postoji li već uspostavljena "metoda"?
- Emotivni moment je uvijek prisutan ako su umjetnički radovi oslonjeni na osobno iskustvu onoga koji ih kreira. Ako su ta iskustva s negativne strane emotivnog spektra - emotivni ulog je veći. Intelektualni procesi su tu da ih obuzdaju i ponude određeno idejno rješenje koje će na pravi način formulirati emocije. Idejni dio rada ima neke ustaljene principe. Sve zapravo kreće od ideje, koju kao pojam možemo definirati na razne načine, ali uzmimo za ovu priliku da je ona taj određeni i čvrst stupanj objektivizacije volje. Ona čitavom procesu daje pravac i dinamiku. Neke ideje trebaju period "zrenja", ustvari da budu dovoljno dugo s vama kako biste bili sigurni da su vrijedne realizacije. To nekad može ovisiti i od praktičnih realizacijskih i ekonomskih razloga, ili nečeg trećeg, te može trajati godinama. Proces "zrenja" najčešće prati obimno iščitavanje i istraživanje vezano za temu rada. Rad na umjetničkoj ideji nije znanost i umjetnik nije obvezan da se drži činjenica, ali ja gledam da izbjegnem trapava fulanja i nepoznavanje materije, ako se već bavim za mene važnim temama. Kad se svi parametri poklope, krećete u realizaciju. Kad govorimo o produkciji rada ne postoji jedna ustaljena metoda, s obzirom na to da moji radovi često svoju konačnu formu nalaze u vrlo različitim umjetničkim medijima. Zbog obima rada na većini mojih izložbi ovaj dio procesa često zahtjeva suradnju s udruženjima, organizacijama, institucijama, firmama ili stručnim pojedincima, mislim bilo kim tko može doprinijeti rezultatu u datom trenutku. Na primjeru izložbe u HDLU-u mi smo tražili usluge Udruge Kamensko bez čije pomoći u krojenju i šivanju realizacija jedara ne bi bila moguća u tako kratkom roku.
Što umjetnost može ponuditi u predstavljanju, informiranju i analizi aktualnih političkih događaja? I koliko je opasno biti "apstraktan"?
- Umjetnost nam nudi sve i ništa, ovisno od toga koliko smo spremni da je razumijemo i doživimo. Ona može biti neka vrsta alatke koja nam služi da shvatimo procese koji se odvijaju oko nas, ali i u nama samima. Svakako ju je najbolje konzumirati uokvirenu u društveni/vremenski kontekst u kome je nastala, ako želimo imati smislenu cjelinu za koju nam je uglavnom potrebna vremenska distanca.
Nije li svaka umjetnost u većoj ili manjoj mjeri "politična"?
- Tu se djelom nameće pitanje što mi smatramo pod pojmom politika. Smatramo li pod politikom sve smjernice djelovanja pojedinca kao takve, ili je to opet skup zajedničkih djelovanja usmjeren donošenju odluka, ili želimo političku umjetnost isključivo povezati sa suvremenom političkom mišlju? Ako nismo određeni, politika kao i umjetnost može biti izuzetno rastezljiv pojam, a to nam neće pomoći u pronalaženju odgovora. Prvi primjeri umjetnosti se pojavljuju vrlo rano u počecima ljudskog društva, mnogo prije bilo kakvih principa političkog djelovanja. Samim tim odgovor je jasan. Je li svaka suvremena umjetnost u nekoj mjeri politična, možemo diskutirati. Uzmimo za primjer Jeffa Koonsa, i postavimo sebi pitanje: je li njegov Balloon Dog politički motiviran rad? Ako je na kraju dana naš odgovor pozitivan tj. da taj rad u sebi nosi neku vrstu političke poruke, nema razloga da ni drugi radovi suvremenih umjetnika u manjem ili većem obimu ne budu politički radovi. Ozbiljnije gledano, postoje određene struje u svijetu umjetnosti koje periodično potenciraju narativ o važnosti politički angažirane umjetnosti. Te inicijative nekad imaju smisla, a nekad ne. Moje mišljenje je da je važno imati prostor za političku umjetnost, nazovimo je tako, kao i za svaku drugu umjetnost. Većina, ako ne i svi moji radovi su takvi, politički motivirani, ali ne zastupam stav o nekoj isključivosti, čak naprotiv, mislim da su neki od najboljih umjetničkih radova stvorenih do danas krajnje apolitični.
U čemu, po vama, danas leži stvarna vrijednost (ako takvo što postoji) suvremene umjetnosti u svijetu?
- Naravno da postoji stvarna vrijednost umjetnosti, ona je uvijek postajala, i postojat će - tu se nikada ništa nije mijenjalo u njenom esencijalnom obliku. Umjetnost je jedan apstraktan princip ljudskog izražavanja i mi je koristimo da izrazimo naše težnje, želje, uvjerenja, strahove, pa samim tim i političke stavove. Kroz povijest umjetnosti ljudski rod je ovladao materijalima i alatkama kako bi na najbolji način materijalizirao svoje ideje, i to je u nekim slučajevima doveo do savršenstva. Muzeji širom svijeta čuvaju ta umjetnička svjedočanstva i vrednuju njihove stvaraoce po njihovoj spretnosti s medijem koji su koristili, po inovativnosti, posvećenosti, te koliko su njihovi radovi u sebi očuvali identitet, uvjerenja i kulturne vrijednosti jednog prostora u datom trenutku. Ti isti principi se koriste i danas u sagledavanju suvremene umjetnosti. Naravno, u ovom trenutku je vrlo teško izdvojiti sve suvremene radove i umjetnike koji će nadživjeti suvremenu scenu i postati djelom povijesti umjetnosti ili referenca u tom smislu. Produkcija umjetničkih radova je ogromna: Biennale, Documenta, Manifesta, Art Basel, Basel-Hong Kong, Basel-Miami, itd. Sve je ovo obimno i zbunjujuće čak i za stručne ljude iz branše da sagledaju i daju kritičko mišljenje, a kamoli za prosječnog čovjeka. Sliku stvarnog stanja na suvremenoj umjetničkoj sceni dodatno muti upliv kapitala i astronomske cijene radova koje postižu galerije i aukcijske kuće čiji je primarni motiv zarada. Zato donekle ne čudi vaše pitanje ima li stvarnih parametara vrijednosti u umjetnosti današnjice, da malo izokrenem formulaciju.
Postoji li ikakva "obveza", i društvena obveza ili uloga koju umjetnik danas treba ispuniti? U smislu odgovornosti....
- Mislim da se tu radi o zamjeni teza. Sad umjetnici trebaju biti društveno odgovorni, i svojim radom "ispravljati" ono što su drugi, koji su trebali prirodom svoga posla biti društveno odgovorni, u najmanju ruku propustili napraviti. To treba biti slobodna odluka svakog od nas, bilo mi umjetnici ili ne, želimo li biti društveno angažirani. Opet postoje društva i društva, i jeste ikada čuli nekog zapadnog kritičara umjetnosti ili kustosa koji hvali društvenu angažiranost sjevernokorejskog umjetnika dok on oslikava portret Kim Jong-una? Osobno nisam nailazio na takve tekstove. Ali sam nailazio često na umjetnike koji su dio svoje slave stekli upravo kritizirajući društva iz kojih dolaze; Iran, Kina, Kuba, Rusija, a tako da ih je zapadna kritika često izdizala iznad njihovih stvarnih umjetničkih potencijala, a zarad potrebe stvaranja uskogrudnih narativa o spomenutim zemljama, i sve za jednokratne dnevnopolitičke potrebe. Ne kažem da nepravdu u tim društvima ne treba kritizirati, kao i u bilo kojem drugom, i mislim da je vrlo bitno što ti umjetnici rade, i nadasve hrabro. Ali ima li "zapad" isti senzibilitet i daje li isti takav prostor društveno angažiranim umjetnicima koji kritiziraju zapadna društva? Međutim, nije sve to čisto licemjere i proračunatost, ima tu dosta neznanja i trapavosti.
Razgovarajmo o motivima, univerzalnim, poetskim koja konstruiraju vašu zagrebačku izložbu: krhotine, odjeća, ruševine, jedra. Što je bilo izazovno u konstrukciji ovog narativa?
- Ovdje se donekle i uklapa to što svaki put kad netko povede rečenicu s "razgovarajmo o", na pamet mi padne strofa iz Štulićeve pjesme Pavel: "Razgovarajmo o slobodi, sjećaš li se Španije, oh Pavel, neman je pred vratima..."(smijeh). Ali, vratit ćemo se na to. Pravi motiv za jedra prikazana u HDLU-u dolazi iz proznog rada "Devotions upon Emergent Occasions" engleskog pjesnika Johna Donne iz 1624, ili preciznije djela "Meditation XVll", poznatog još i kao "No Man is an Island". U tom djelu nas pjesnik navodi na misao da smo svi mi podjednako dio čovječanstva i da nitko od nas nije otok za sebe. A završava s tim da nikada ne pitamo za kim zvona zvone, jer ona zvone za nama, s obzirom na to da smo nerazdvojiv dio čovječanstva. Odatle i naziv Hemingwayevog romana "Za kim zvona zvone", čija se radnja odvija u Španjolskoj tijekom građanskog rata 1936.-1939., i eto nas nazad na Pavela. Na drugu stranu horizontalni rad s ruševinama u prostoru HDLU-a je inspiriran fotografijom dječaka iz bolnice u Sabri i Šatili poznatog britanskog fotografa Don McCullina. Na slici se vidi dječak koji u kaosu granatiranja bolnice mirno sjedi na podu i u pravilan red postavlja komade zida otkinute gelerima granata. Tako da su poredane ruševine jedna vrsta rekonstrukcije dječakove "igre". Ali to za ovaj odgovor zahtijeva možda predugo objašnjenje. Prve skice za ovaj rad su nastale prije desetak godina, ali se tek sad ukazala prilika za realizaciju. Stvarni izazov bio je pronaći svu tu odjeću žrtava u relativno kratkom roku. Iskreno ne znam koliko sam bio siguran da ćemo uspjeti u tome, i sve to u trenutku kad se čitav svijet počinje zaključavati pred dolaskom pandemije Covida-19. Kad smo to riješili u zadnjem času, sljedeći izazov je bio kako skrojiti i sašiti ta jedra. Možda je dovoljno za navesti da je svako od jedara sastavljeno od oko 40 kilograma odjeće. S tim problemom su nam na sreću pomogle vrijedne ruke spomenute Udruge Kamensko.
Jedra su, naime, sašivena od odjeće koja je pripadala ljudima koji su umrli kao žrtve nasilja s političkom pozadinom, u oružanim sukobima, terorističkim napadima i prisilnim migracijama. Odjeću su donirale obitelji žrtava. Kako je umjetnički "operirati" s takvim elementima i informacijama o istim?
- Mnogo nam je pomoglo to što su obitelji žrtava i pojedine organizacije imale razumijevanja za ovaj projekt i omogućile nam da dođemo do potrebne odjeće. To je bio zaista zahtjevan proces i kustosica Tijana Mišković je tu odigrala važnu ulogu uspostavivši potrebne kontakte i prezentirajući ovaj rad na pravi način onima kojima je to bilo najpotrebnije, misleći na obitelji stradalih. Ta odjeća sama po sebi ima izuzetan emotivni naboj, zato je potrebno znati kako je integrirati na pravi način u umjetnički narativ, a da ona ne postane objekt senzacionalizma. To nam je cijelo vrijeme bio prioritet i nadam se da smo izbjegli tu zamku.
Koliko je dugo nastajala ova izložba?
- Neke početne ideje ovog rada postoje već desetak godina, misleći na koncept jedara uglavnom. Konkretno rad na ovoj izložbi je započeo prije godinu i pol dana, a produkcija godinu dana unazad.
Gdje je danas smješten vaš umjetnički, a gdje intimni – politički identitet?
- Vjerujem da se ti svjetovi preklapaju i da tu nema čistih granica. Moj, nazovimo ga tako "politički identitet", nije u stvarnosti intiman jer se ja kroz umjetnost otvoreno očitujem o njemu. I u privatnom životu ne krijem svoja politička gledišta, ni tu nema ništa pretjerano intimno. A ako i postoji određena intimnost u umjetničkom životu to je često zbog prirode samog posla - umjetnici nerijetko tragaju za osamom.
Osjećate li se i dalje kao stranac, ili pak imate osjećaj stalnosti, prisutnosti, pripadanja?
- Da, često se osjećam kao stranac, Camusev stranac, ali ne kao stranac u stereotipnom smislu. Davno sam okrenuo tu ploču i B-strana svira u mojoj glavi. Svi smo mi podjednako stranci u Prijedoru, Kopenhagenu, Zagrebu, ili gdje već, samo to treba shvatiti. Disolucija Jugoslavije me naučila tome. Živite jednu zemlju, jedan život u njoj, budete ideološki indoktrinirani njenim postulatima, da bi to sve preko noći nestalo, a vaš patriotizam ostane gologuz na vjetrometini. Curzio Malaparte u svom romanu "La palle" (Koza) to lijepo zaključuje. Promatrajući Talijana pregaženog savezničkim tenkom, shvaća da je to što je ostalo od njega, ta koza pregažena gusjenicama tenka, jedina stvarna domovina koju je on ikad imao. Ako bi ovu Malaparteovu misao pokušali usvojiti, kako bi se ikada i igdje mogli osjećati kao stranac, ili....?!
Što je strancu "dom"?
- Za mene je moja kuća u Prijedoru najbliže onome što bi većina nas nazvala domom. Naravno to nisu samo "četiri zida" tog objekta, već daleko kompleksniji sistem gradivnih elemenata doživljaja pripadnost. Ali ja se poželim i svog stana i zgrade na Vesterbru u Kopenhagenu u kojoj živim zadnjih 26 godina. U suštini se svugdje osjećam dobro, iako ne bih mogao živjeti baš na svim meridijanima i paralelama, mogao bih svaku nadstrešnicu u datom trenutku prihvatiti kao svoj dom, ako ništa - bar privremeno.
I za kraj: s kim umjetnički ponajbolje komunicirate? Što vas danas inspirira i/ili oduševljava?
- Još od studija na Akademiji u Kopenhagenu sam surađivao na različitim umjetničkim projektima s mojom dragom prijateljicom i kustosicom Tijanom Mišković, tako da mi je ona prirodom naših odnosa najbolji sparing partner za rješavanje umjetničkih dilema. Naša suradnja je jedna vrsta lijepog profesionalnog druženja koje iza sebe ostavlja dosta realiziranih i obimom zahtjevnih izložbi. Što se tiče inspiracije, nerijetko je nalazim kroz književnost. Taj vid ljudskog djelovanja sam otkrio dosta kasno, sredinom svojih dvadesetih, i od tad je nisam napuštao. Nisam od onih pasioniranih čitatelja koji su uvijek nad knjigom, ali kad god se ukaže prilika za dobro štivo, čitanje za mene zna biti na svoj način ponajbolje provedeno vrijeme.
I kraj, kraj: kako je djelovati na relaciji Kopenhagen – Prijedor i ima li smisla vas tražiti "anamnezu" naše regije kroz filter/pogled Ismara, umjetnika iz Danske?
- Volim činjenicu da sam u prilici živjeti i raditi u dvije različite zemlje. Konstantno izmještanje točke centra omogućava nam da prostor sagledamo iz različitih uglova, što je zasigurno prednost, ali to vas samim tim ne čini stručnjakom za "anamnezu" ovih ili bilo kojih drugih prostora. Čak je to nekad i neukusno činiti, znajući da nisam direktno uključen u procese koji mogu promijeniti stvari na bolje, pa bi svaka, čak i konstruktivna kritika bila suvišna.
