Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić umjetnički su duo, poznat pod zajedničkim imenom TARWUK, koji već par godina djeluje i živi u New Yorku. Kroz crteže, slike, skulpture i video istražuju područja nepoznatoga, onostranoga i poetski nedodirljivog. Razgovarali smo o stanju u gradu koji nikada ne spava, o njihovu poslu, otkazanim izložbama, ali i vjerovanjima, motivima i idejama.
Kako ste i kakvo je stanje u New Yorku?
Mi smo dobro. Zdravi. Najteže nam pada odvojenost od ljudi koje volimo, obitelji i prijatelja. Zbog pandemije su nam zatvorili rezidenciju u sklopu koje smo imali studio, pa smo sada u procesu pronalaska novog sistema za nastavak prakse iz dnevnog boravka. S obzirom na to da je kretanje ograničeno, izlazak iz kuće dopušten samo po namirnice, javlja se pitanje prioriteta u životu. Sve izložbe su otkazane na neodređeno, galerije i muzeji zatvoreni, cijeli NY je jednostavno stao u tračnicama.
Kako ljudi reagiraju? Kako reagiraju na nerijetko bizarne političke ispade o samoj pandemiji?
Ljudi se s pandemijom nose na razne načine, ima raznih pristupa, neki se drže karantene bolje od drugih, ali uglavnom vidimo porast međusobne solidarnosti i podrške. Većina oko nas još uvijek ima optimističan pogled da ovakva globalna kriza može donijeti pozitivne strukturalne promjene koje će ići prema socijalnim reformama koje Amerika do sada nije implementirala. Naravno, neki su pregaženi panikom i paralizirani strahom, a drugi koriste priliku da počnu meditirati ili čitati knjige koje nisu stigli do sada. Uglavnom je prisutan strah kako zaraditi za život sad kada je sve zatvoreno.
Što radite u izolaciji, koji su se izazovi uspostavili?
Mi smo se pripremili koliko smo mogli. Spremni smo za mogućnost da je ovo stanje koje će trajati i da je ovo potencijalno novi način života. Tako da umjesto da nas preplavi panika, počeli smo slagati rutinu u kojoj i dalje imamo praksu. Kad god je to moguće prošećemo po kvartu, držeći sigurnu distancu od drugih ljudi, ali većinom ne vidimo nigdje nikoga. Imali smo sreće da smo završili par velikih skulptura početkom godine, tako da nemamo nešto što čeka da bude gotovo. Trenutno radimo na seriji crteža olovkom i manjih slika, a i počeli smo raditi crteže u akvarelu. Zanimljivo je da ponekad limitacija formata može biti i prednost da se riješi neki problem koji ponekad bude ignoriran, tako da sada istražujemo saturaciju površine unutar duplo manjeg formata nego inače.
Što za grad koji "nikada ne spava" znači ova situacija? Kako je vi vidite?
NYC ima neku svoju solidarnost. Vjerujemo da to proizlazi iz činjenice da nas je tu toliko puno na toliko malo fizičkog mjesta i da smo svi primorani, čak i oni koji to ne žele, prihvatiti različitost. Život u ovom gradu je zahtjevan i to isto povezuje ljude. Bez obzira na to kolika ti je plaća vjerojatno se voziš u istom vlaku kao i svi drugi. Ova pandemija bi mogla povezati ljude, na način na koji se to desi kad preživiš neko intenzivno iskustvo s grupom stranaca.
Kako radite i što radite, sada kada je sve de facto otkazano?
Crtamo, slikamo, šivamo, spremamo se isproducirati album s muzičarem Bentleyjem Andersonom s kojim imamo projekt DEATH IN ROSEWELL. Možda počnemo raditi i na video materijalu koji leži na hard discu jako dugo.
Što vas uveseljava, a što brine?
Zahvalni smo što smo živi i zdravi. Čini se da je na vidiku kraj jednom načinu života i da je došlo do te periodičke kataklizme koja se pojavi svako toliko i napravi reset. Nadamo se mogućnosti veće solidarnosti među ljudima. Svijet kapitalizma drma se temeljito i pitanje je da li je ovo trenutak kada stvari kreću na bolje.
Kakvi su bili planovi za ovu godinu, a kako sada izgledaju?
Trebali smo imati grupnu izložbu u Italiji, dvije samostalne izložbe u New Yorku, sajam u Kölnu, open studios u rezidenciji u sklopu koje trenutno imamo studio. Sve je otkazano. Potpuni nestanak mogućnosti za izlaganje sa sobom je donio i svojevrsno olakšanje, jer nema deadlinea i možemo se temeljito posvetiti istraživanju i razvoju novih smjerova. Možda novi način izlaganja, neki hibrid fizičkog i digitalnog prostora postane nova mogućnost, možda bolja i više demokratska platforma rada unutar art worlda.
Kako napreduju ideje i razvoj istih i da li se tematski fokus promijenio?
Nama se čini kao da uvijek radimo isto. Bilo u velikom prostoru ili za malim stolom, mi imamo svoj proces i on se skuplja i širi kako uvjeti odrede. Mi se uvijek vrtimo između skulpture i slike, te njihovim odnosom s arhitekturom i tim kako promatrač ulazi u taj odnos. U zadnjih par godina sve nas više interesira narativ, pa sada imamo priliku produbiti i taj smjer. Lakše nam je možda od umjetnika koji imaju velike studije jer mi nemamo ljude koji rade za nas, tako da naš rad može egzistirati u bilo kakvim uvjetima. Vani je sve stalo, mi guramo dalje.
Fake news i snovi, smije li se to odrediti kao vaša motivika, kao podtekst? Ili kao tek – uvod?
Možda najbitnije za našu praksu je eksperimentiranje s bićem kao individuom. Pokušaji napuštanja ega i povezivanje s drugom osobom u entitet koji nije binaran, nije vezan za ovosvjetovno poimanje bića. Puno truda i vremena trošimo na brisanje tih granica u kojima egzistiramo kao svjesna jedinka.
A larve? Bijeg u unutarnje? Ideje ili tek motivika?
Zamisli ovu situaciju: šest ljudi sjedi za jednim stolom. Prostorija je relativno nebitna, ali recimo da su zidovi izblijedjelo zeleni. Svjetlo ulazi kroz visoko postavljen prozor neuobičajenog formata, što sugerira da se prostorija potencijalno nalazi u podrumu ili suterenu. Na zidovima su obješene uokvirene fotografije nekih osoba. Stol je presvučen vinil presvlakom da se ne zaprlja stolnjak, i prepun je hrane i pića. Ništa svečano, skupo ili izraženo luksuzno, ali odmah ti je jasno da se radi o nekom posebnom trenutku za tih šest ljudi. Dok pokušava uspostaviti vezu između tih ljudi, oni počinju jesti, služeći hranu jedni drugima. Pečeni krumpiri, narezak, hladetina, ljute kiflice, francuska salata, pečeno povrće. Dok pokušavaš vidjeti koja hrana se još nudi, polako shvaćaš da tvoj pogled na stol dolazi iz perspektive jedne od osoba za stolom. Eto, toliko.
Je li spoznaja da je sve moguće i da nema više sigurnog mjesta niti sigurne zone previše pesimistična ili samo zrela, odrasla?
Zamisli drugu situaciju: prostorija je nepravilnog oblika, i na oba kraja ima vrata koja ju povezuju sa susjednim prostorijama. U jednom kutu je veliko ognjište, i to je najširi kraj sobe. Preko puta ognjišta nalazi se prozor koji je jedini izvor rasvjete. U sredini prostorije nalazi se drveni stol s četiri različite drvene stolice. Potpuna tišina vlada prostorijom i ništa se ne miče. Srebrni likovi, potpuno drugačiji od naše percepcije ljudskih bića, sjede za stolom i oko ognjišta. Svi su različiti, ali jasno je da su povezani i da su pripadnici iste vrste. Na neki način pripadaju u tu prostoriju, iako nije jasno kako. Kao da su postavljeni u te pozicije da drže mjesto za nekoga drugoga, za neku drugu skupinu koja tek treba doći ili koja je upravo otišla. Ne postoji nikakva poveznica između perioda iz kojeg je prostorija sa skupinom srebrnih. Ipak, oni su tu. I izgleda da su tu već neko vrijeme, polako prekriveni prašinom.
Sve zavisi u što u životu vjeruješ. Od čega je satkana tvoja osobna stvarnost. Ono što nas sve povezuje možda je upravo prašina. Mi vjerujemo da je sve ciklično i da je sve povezano, da ništa ne postoji izvan onog što jest. Živimo u ovom životu i paralelno se spremamo za neki drugi.
Što čitate i gledate? Gdje se porađa, kreira inspiracija? A gdje process?
Od kada je krenula karantena čitamo Tibetansku knjigu mrtvih, "Umjetnost ratovanja" autora Sun-tzu, x/1999 manga seriju japanskog kolektiva Clamp. U zadnjih par dana smo gledali "Double suicide" redatelja Masahiro Shinoda, "Repulsion" redatelja Romana Polanskog, "L’amour Bracque" redatelja Andrzeja Zulawskog, "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice P.T.T." redatelja Dušana Makavejeva. Inspiracija je neodvojiva od procesa, i bez konstantnog rada nema novih ideja. Informiramo se kroz različite kanale, najčešće kroz razgovore s prijateljima i njihove preporuke.
Kakvu budućnost sanjate, želite kada ovo ludilo prođe? (Oprostite na patetici!)
Podižemo tvoju patetiku s još patetike da odgovor bude prikladan. Sanjamo o budućnosti u kojoj su ljudi više empatični i gdje je čovjek čovjeku brat.
