Jonathan Hansen njujorški je dizajner s promjenjivom adresom. Inspiraciju traži po čitavom svijetu, živio je u nekoliko gradova i upoznao mnoštvo kultura. Ono što je, kaže, svima zajedničko - od Tokija do New Yorka, od Islanda do Perua - su oblaci. Nebo. Vinete li pogled u zrak, odvojit ćete se od kulturnih, društvenih, jezičnih, odgojnih, pa i tjelesnih normi. Oblaci za njih ne mare. Oni se kreću, transformiraju, prilagođavaju, plešu, nestaju i opet nastaju kao da su imuni na sva zbivanja uokolo njih, kao da su u potpunosti samodostatni i racionalni, čak i svojeglavi. Upravo je njihova nestalna narav poslužila Hansenu kao nadahnuće pri stvaranju dviju posljednjih kolekcija, koje tematiziraju upravo njih - oblake. Snježne, meke, punašne. Nazvane "Ciels Bleus" (Plavo nebo) i "Ciel Nocturne" (Noćno nebo) u suradnji s francuskim brendom Marie Daâge te "In the Clouds" (U oblacima), rađene su na finom porculanu, odnosno kristalu, izazovnim a prekrasnim materijalima u kojima je vještinom i znanjem uspio zatočiti te vječno gibajuće objekte te sačuvati svu njihovu individualnost i raskoš. S uspješnim smo dizajnerom razgovarali o procesu stvaranja, snazi umjetnosti i razlozima za osmijeh.
Sukob među umjetnicima često ima svoj temelj u odnosu spram tradicije. Neki je uzdižu u nebesa, neki razaraju. Gdje ste vi na tom spektru?
- Vjerujem da mi znanje o tome odakle potječem, znanje o povijesti, o tradiciji, omogućava da na još snažniji način gradim za danas i sutra. Ma kojom umjetnošću se bavili, svi smo dio tog končića koji svojom niti spaja prošlost i budućnost. Za mene ta prilika da se u kontekstu shvaćanja principa linija, proporcija, oblina i volumena povežem s prošlošću stvara čvrsto tlo na kojem mogu stajati i stvarati za danas. Studij povijesti dizajna istrenirao je moje oči i ruke. Bez obzira na to koliko apstraktan ili "inovativan" bio smjer u kojem je moj kreativan proces odlučio poteći, on počiva na prošlosti koja je do njega dovela.
Dok skulpture gledamo pretežito u muzejima, namještaj i detalji smješteni su u domove. Na koji se način u tom kontekstu isprepliću umjetnička i praktična svrha takvih komada?
- Volim stvarati funkcionalne predmete koji potiču maštu i koji ljude, dok ih koriste, odvode na neko drugo mjesto. Piti šampanjac iz čaše ukrašene ugraviranim oblacima podiže doživljaj na razinu veću od pukog ispijanja šampanjca - taj se trenutak pretvara u višeosjetilno iskustvo. Upravo to pokušavam postići svojim komadima. Guram predmete s onu stranu njihove funkcije kako bih ih tako pretvorio u višeosjetilna iskustva.
Jesu li umjetnost i praktičnost nepomirljive?
- Nisu nepomirljive, ali svakako je izazov ujediniti ih. Ipak, riječ je o izazovu koji obožavam. Obdarivanje praktičnih predmeta umjetničkom vrijednošću ono je što me istinski raduje.
Fokusirajmo se na vašu posljednju kolekciju. Je li bilo jednostavno "transkribirati" ideju iz misli na papir? Ili s papira na kristal?
- Obje kolekcije s oblacima - porculanska i kristalna - tražile su drukčiji pristup što se samog oblikovanja tiče. Porculan je bojan naopačke, što znači da je bjelina oblaka izvorna bjelina Limoges porculana, dok je nebo to koje je bojom nadodano oko njih. S druge strane, oblaci na kristalnim komadima ugravirani su u samo tijelo materijala - i smatram te dvije kontrastne metode fascinantnima jer isti koncept odvode na posve različite puteve. Oblaci koji su obitavali u mom umu i na papiru postali su nešto potpuno drugo kroz proces stvaranja, pretočili su se u nešto življe i moćnije, a usto je i sve učinjeno rukom, od gravure do bojanja, što svaki oblak čini unikatnom kreacijom. Baš poput oblaka na nebu.
U Parizu - gradu ulica i trgova, crkava i palača, kulture, povijesti, plesa i filma - vi ste inspiraciju tražili na nebu. Niste gledali tlo niti ispred sebe, već iznad. Zašto?
- Mnogo crkava i palača u Europi počivaju pod stropovima oslikanim oblacima, i to me zadivljuje. U Parizu sam boravio pogleda konstantno uprtog prema gore, u nebo, čak i dok sam bio unutra. Osvijestio sam da je nebo važan motiv i u jeku svjetskih karantena, s kojima smo se svi posljednjih godina suočili. Svoje sam dvije posljednje kolekcije lansirao u javnost iz lockdowna, zbog čega mi se prikazati oblake na objektima činilo još važnijim, dapače, esencijalnim.
Što mislite da je toliko atraktivno u oblacima da čovjeka tako silno privlače? Riječ je o motivu koji se javlja u pjesmama, slikama, skulpturama... Evo, rekli ste, i u građevinama.
- Obožavam onaj Thoreauov citat: "Nebo bez oblaka je poput livade bez cvijeća". Oblaci su zajednička točka iskustvima svih ljudi. Gdje god bili na svijetu, svi možemo podići pogled i vidjeti te voluminozne i vječno promjenjive "objekte" na nebu. Beskrajno ih je fascinantno promatrati. Zarobiti ih na materijal poput stakla zvuči jako jednostavno, ali nije - upravo zato su ručni procesi oslikavanja i gravure bili važni u kontekstu njihovog oživljavanja.
Koja je poveznica, u vašem slučaju, između oblaka i mašte? Podsjećaju li vas na djetinjstvo?
- Oblaci nikome ne pripadaju - oni su poput dara koji je svima dan i uvijek na raspolaganju za uživanje, u kojoj god bili životnoj fazi. Na neki nas neobičan način ujedinjuju. Odrastao sam stalno mijenjajući dom - i pogledati u nebo, vidjeti i osjetiti iste oblake na njemu bez obzira na to nalazim li se u Londonu, Singapuru, Los Angelesu, Torontu ili New Yorku, pružalo mi je svojevrsnu utjehu.
Koje vas male stvari čine sretnim?
- Zvuk Bachove Partite u izvedbi Marthe Argerich, drvenasti miris japanskog čempresa, okus rashlađenog sirovog filipinskog manga, mekoća kolumbijskog kašmira i slika svijeta koji se polako budi u život pod izlaskom sunca.
Kad želite ili morate pobjeći od "stvarnosti", kamo odlazite?
- U glazbu... Raskošni elektronski zvukovi Vangelisa, preciznost Mozartovog 13. koncerta za klavir, gust i sofisticiran zvuk Gonzala Rubalcaba dok improvizira na klaviru, širokogrudan ples Schumannove Treće simfonije, elektronska plesna glazba Above & Beyonda koja dira u dušu, rezerviran i melodiozan jazz Torda Gustavsena, prostran glazbeni planetarij Jonna Serrieja...
Koji su idealni uvjeti za umjetnički, odnosno kontemplativan rad? Postoji li neko okruženje u kojem ne možete raditi?
- Inspiracija dolazi toliko nasumično, uvijek me zatekne u nekom drugom trenutku, i tu je sva čar. Morate je, kad udari, dočekati otvorenog uma. Upustiti se u kaljužu e-mailova, medija te poslovnih i životnih zavrzlama za mene nekako razvodnjava proces i blokira moju kreativnost. Moderni svijet dizajniran je za potrošnju, i to konstantnu. Nije uvijek lako ugasiti tu potrebu za "potrošnjom" i upaliti "kreativnost".
Što za vas simboliziraju tečnost i prolaznost - u kontekstu oblaka?
- Igru. Kad se igram ili stvaram, izgubim pojam o vremenu... To je za mene tečnost.
Što je važnije u unutarnjem svijetu umjetnika: struktura, tehnika i organizacija ili sloboda uma i duha i otvorenost?
- Potrebno mi je oboje. U mom je slučaju proces umjetničkog stvaranja čvrsto usidren u koncept slobode, koja pak funkcionira unutar strukture. Podjednako me privlače metode skladanja klasične glazbe u kontekstu teme i varijacija na temu, kao i praksa jazz glazbenika koji u beskraj istražuju i reinterpretiraju standardne repertoare. Zašto jazz glazbenici nastavljaju izvoditi klasike poput "Blue in Green" ili "On Green Dolphin Street"? Jer još ima novih stvari koje traže način da izvire iz okvira i strukture melodije. Prema mom mišljenju, snažne nove prilike za inovaciju mogu se pojaviti kad istražujete već utvrđenu strukturu, melodiju, materijal ili dizajn te im pristupate iz novog okvira uma, odnosno perspektive. Smatram da u sklopu svog umjetničkog procesa gravitiram prema uspostavljanju strukture koja mi omogućuje upravo improvizaciju i stvaranje varijacija unutar, naokolo i kroz temu. Nametanjem strukture samom sebi, bilo da je riječ o istraživanju teme kroz različite materijale ili korištenju istog oblika ili profila za generiranje više objekata, stvara se područje za igru. Inovacija se događa kad od strukture sačinimo temelje kojima ćemo se kasnije poigravati.
