Milica Vučković rođena je 1989. godine u Beogradu i diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u istom gradu, na kojem trenutno brani doktorat. Kao članica umjetničkog udruženja ULUPUDS, od 2014. sa statusom samostalnog umjetnika, iza sebe ima preko deset samostalnih slikarskih izložbi. Prvu knjigu, zbirku kratkih priča "Roj", objavila je 2014, a za "Jedu ljudi i bez nogu" dobila je prvu nagradu na natječaju za kratku priču „Biber“.Svoj prvi roman "Boldvin" objavila je 2018. i s njim je uvrštena u dva najuža izbora za književne nagrade „Vital“ i „Biljana Jovanović“. Tako je i njen najnoviji roman „Smrtni ishod atletskih povreda“ izazvao veliku pozornost s obzirom na to da se ponovno bavi temama koje nisu na uobičajenom meniju društva. Kada ne piše i ne slika, sa zadovoljstvom tetovira, ali i dočekuje goste u njenom beogradskom baru-galeriji „Vjeran pas“, koji polako, ali sigurno postaje kultno mjesto. Razgovarali smo u vrijeme potpune novogodišnje euforije, u trenutku kada nigdje nije mogao naći taksi, dok su trubači svirali svoj uobičajeni repertoar za to doba godine, a mi smo razmjenjivali dojmove o godini iza nas, ali i raspravljali o tome može li dobru knjigu napisati govno od čovjeka.
Milice, za početak, na što vam miriše 2022.? Jeste li optimistični ili mislite da će možda biti još gore?
- Godina pred nama miriše mi na zapaljene gume. To može predstavljati i ogromnu zagađenost zraka u kojem živimo, ali može i brzu vožnju, može i revoluciju i neke barikade koje gore. Ili anarhiju, volim anarhiju. Pored toga, godina pred nama miriše mi i na domaći žuti kolač s višnjama, taj miris od svake kuće napravi dom. Ja sam uvijek optimistična jer ne gajim nikakve nade, pa u tom smislu, neće biti ni bolje ni gore, bit će kako bude, a mi moramo biti spremni na sve, nikada ne pristajući na ono što nam se servira.
Vaš roman je, možemo reći, jedna od najčitanijih knjiga u posljednjem periodu kada su domaći autori u pitanju. Kako se nosite s tolikom popularnošću i jeste li to uopće očekivali kad ste pisali roman?
- Iskreno, kada tako kažete, netko bi pomislio da sam zaista popularna, ali nisam, niti želim biti. Istina je, knjiga je za jako kratko vrijeme došla do velikog broja ljudi, prodalo se mnogo tiraža, a kako društvene mreže danas čine da je svatko od nas svima dostupan, puno ljudi mi je počelo pisati i sa mnom dijeliti dojmove o romanu. U tom smislu osjećam nekakvu „popularnost“, ali i to me opterećuje, ne odgovara mi. Ljudi svašta sebi daju za pravo, svojataju vas, bodre, kude, hvale, jer danas, zaboga, svatko ima mišljenje o svemu, a ne ni samo što ga ima, već što misli da ga treba javno podijeliti. Treba se čuvati te zamke. Čim je roman izašao sam bila nekoliko puta u medijima kako bi se stvar inicijalno “zakotrljala”, ali i to mi je prisjelo, nije to za mene. Ja sam, suštinski, introvertna osoba, i zato biram knjige a ne ljude, a moj rad bi trebao govoriti umjesto mene. Ako dođe do toga da treba objašnjavati svoj rad, onda nešto niste dobro napravili.
U romanu se na beskompromisan način obračunavate s posljedicama toksičnih odnosa među ljudima, međutim sami kažete da ne dijelite savjete. Što je onda svrha umjetnosti? Ili preciznije, vaše umjetnosti?
- To pitanje je suviše opširno i pretenciozno, ako mi nećete zamjeriti, jer umjetnost kroz epohe stalno mijenja svoju formu i svoju svrhu. Smatram da nemam pravo sebe proglasiti onim koji će "odrediti" svrhu umjetnosti, niti u određenom smislu tu svrhu određuje umjetnik, već epoha. Zato, svrha umjetnika može biti, odnosno ja mislim da treba biti, ta da nikada, nikada, ne pristaje na stvarnost već da je uporno preispituje. Tu se možemo nadovezati na onaj mit o umjetniku kao nekome tko je stalno na rubu egzistencije: to zna zvučati kao romantizacija, ali mislim da umjetnik zaista ne treba pristati na uhljebljivanje, na pozicije, ne treba pokleknuti pred željom da bude prihvaćen i priznat, jer će se samim time odreći najvećeg luksuza, luksuza da slobodno misli.
Što mislite koliko ste napredovali između "Boldvina" i "Smrtnog ishoda"?
- Budući da sam ta dva romana pisala u razmaku od pet godina, sasvim sigurno je da, ako nisam napredovala, onda sam barem odrasla. Problem s prvom knjigom koji je, čini mi se, prisutan kod mnogih autora, je što mislite da trebate objasniti sve na svijetu, da sve kažete, da slučajno nešto ne preskočite. Zato je lakše pisati drugu knjigu, fokusirati se i istražiti određenu temu i samo se njoj posvetiti, bez viškova i lelujanja. U tom smislu, možda se tu vidi napredak, iako, osobno, "Boldvina" više volim.
Jednom ste izjavili da volite neke knjige, ali njihove autore ne? Tko su ti ljudi i mislite li da dobru knjigu može napisati loš čovjek?
- Prije svega, ispričavam se što ni na jedno pitanje ne uspijem odgovoriti izravno, ali, nisam sigurna što bi točno značilo biti loš čovjek u nekom užem smislu. Svakako, istina je da volim neke knjige čije autore ne volim, ali to je stvar osobnih afiniteta, ti ljudi za nekoga možda jesu dobri. Smatram, ipak, da onaj tko stvara i piše, mora da ima neki problem, neku muku i nemir, jer mislim da se umjetnošću ne bave normalni ljudi. U tom smislu, razumijem i opravdavam autore koje ne volim romana koje volim, ne bi ih sada poimence denuncirala. Mislim da ljudi trebaju naučiti odvojiti te stvari, i lik od djela, jer ako ne nauče, onda ne mogu čitati Crnjanskog, a kamoli nekog drugog.
Zanimljivo je da na kraju knjige u vašoj biografiji piše da volite sjediti u kutu. Je li to neka kazna ili zadovoljstvo?
- Od malena sjedim u ćošku, jer sam oduvijek bila stidljiva, a u ćošku se, nekako, najmanje vidiš. I dan danas sjedim u ćošku, tu mi je sigurno, tu me ne vide a ja vidim sve. Dakle, zadovoljstvo je samo moje.
Nedavno ste sudjelovali kao model na prvoj modnoj reviji vintage shopa Robna kuća Beograd. Koliko vam moda diktira život?
- Moda mi ne diktira život baš ni najmanje. Ne volim modu niti me zanima, do zla boga mi je dosadna. Teška dosada. Ne podnosim brendove, brendirane stvari, mislim da nemam jedan komad brendirane garderobe u ormaru. Možda jedan kaput koji sam kupila jer su mi se svi mamini raspali, pa sam uzela neki kvalitetan, da mi traje. Činjenica da je tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača, a da, kada bi danas sve firme obustavile proizvodnju garderobe ipak bi svatko od nas do kraja života imao što nositi - ta činjenica me, dakle, opsjeda. Tone i tone proizvedenog i bačenog, neupotrebljenog, potplaćeni ljudi i djeca koja rade u velikim franšizama tekstilnih firmi koje danas imamo i u našim shopping centrima, to me užasava. Zato volim rabljenu robu, obradovati se nečemu kada na to naletim na buvljaku. Volim dizajn, to moram priznati, volim "spajati" stvari, smišljati jer oblačenje je neka vrsta izražavanja, samo što danas čovjek misli da se izražava kroz brend. Brend je osobna iskaznica, statusni simbol, brend misli umjesto vas. Iako su me kao malu stalno vrbovali da se bavim manekenstvom, nikada nisam pristala jer mi je i tad bilo besmisleno i dosadno. Sada sam pristala prošetati za Mariju, moju prijateljicu, i RkB, jer poštujem njen trud i podržavam nošenje vintage garderobe.
Živite između Beograda i Herceg Novog. Što vam je toliko uzbudljivo u ta dva grada?
- U Beogradu sam rođena, tu sam odrasla, i sve vezano za Beograd mi je uzbudljivo, jer mi svakodnevno čitav život igra pred očima šetajući ulicom. Volim Beograd jer je živ, u svakom trenutku se može svašta vidjeti na ulici, u parku, na zidu, u pekari, stalno se nešto događa. Volim što Beograd nije sterilan grad, ima pregršt najrazličitijeg sadržaja, ima veliki broj predgrađa i puno paralelnih svjetova spojenih u jedan. U Beogradu, svaki dan, možeš vidjeti nešto novo, i proći nekom novom ulicom. Herceg Novi volim iz sasvim drugog razloga, volim što je tamo svaki dan sve isto, ljudi su isti, priče su iste, šetalištem uvijek napravim istu rutu. U Herceg Novom pronalazim neki mir koji mi nedostaje, neke obične ljude i obične razgovore, nema prefiksa, nema tko je tko, nema zvanja. Najviše volim sjediti u luci, na Škveru, jer na Škveru svatko dobije svoje mjesto po zasluzi, a ne po zvanju. Pored toga, naravno, neizostavna je činjenica da mi odgovara što je Herceg Novi primorski grad, to stalno prisustvo mora mijenja svakodnevicu, jer, primijetila sam jednu stvar. Ne znam sjećate li se one reklame za cigarete, slogan je glasio „s cigaretom nikada nisi sam“, taj slogan sam čak ubacila i u "Boldvina". E pa, otkrila sam sljedeće – s morem nikada nisi sam.
Koju pjesmu u zadnje vrijeme vrtite na repeatu?
- Sviđa mi se što ste pogodili da sam netko tko sluša pjesme na repeat. Imam razne faze, do jučer sam slušala Eltona i „Tiny Dancer“ i „Emotional Rescue“ od Rolling Stonesa, jako često slušam Black Sabbath i „Planet Caravan“ na repeatu po sat vremena prije spavanja, ali trenutno - trenutno slušam Morphine i „French Fries with Pepper“ do iznemoglosti.
U kojim slučajevima masno lažete?
- Ovo će unaprijed zvučati kao laž ali – zaista rijetko lažem, jer se rijetko javljam na telefon, gotovo nikad. Viđam se i pričam samo s onim ljudima kojima nemam potrebe lagati, i srećom, posao mi je takav da ne moram lagati. Zato sam i pričala ono o umjetniku i njegovoj poziciji, i zašto ne treba da je ima, jer, da je ima, netko bi ga tjerao da laže.
Tko vas može nasmijati do suza?
- Evo baš me je neku večer kod prijatelja uhvatio napad smijeha jer je moj prijatelj, Nikola Zavišić, lupio neku glupost. Najčešće se smijem na gluposti, mogu se smijati po pola sata dok se ne zadavim jer mi se stalno ponavljaju neki filmovi u glavi, pa sam nemoćna dok to ne prođe. Tako me može nasmijati i moj Stefan, moj najbolji prijatelj Milan, i možda još ponetko. Moram priznati da često nasmijati sama sebe, to radim stalno kada sam sama kod kuće.
I za kraj, imate li prvu rečenicu novog romana?
- Imam. “Išla je sporo bolničkim hodnikom, kada je naletjela na medicinsku sestru: “Oprostite, je li ovo prvi kat?” – Jeste. “Znači, drugi je još jedan gore?” Šalim se, naravno da nemam. Nikad ne znam što će se događati sve dok ne sjednem pisati. Zato me pisanje i raduje. Zato me, u krajnjem, raduje i život.
