Dvije godine trajala je moja nomadska faza: putovala sam svaki tjedan Slavonikom, svaki vikend avionom. Kofer mi je bio ormar, torba Super Sac iz crtića. Imala sam poseban grif za stavljanje uspavane bebe u nosilicu u pet ujutro da ju ne moram buditi za pekarski let do zagreba: probudila bi se negdje u oblacima, a stjuardese su znala da kad joj izvadim dudu najviše paše hladni sok od jabuke. Takav je život sad nezamisliv film. Bio je uzbudljiv, pun adrenalina, ali je sa sobom nosio i gluhu prazninu nepropadanja, nemanja kvarta, nečeg svoga, kafića Uzdravlje. Leteći tako jednom za Litvu, tražeći nešto svoje, mjesto kojem pripadam, što je teško pronaći kad stalno bježiš, naletjela sam u nekom in flight magazinu na fotografiju umjetničke slike. Gledala sam u svoj kafić Uzdravlje, tiskan na luksuznom papiru kakav su si tada in air časopisi mogli priuštiti. Majka i dijete, u zanosu majčinske ljubavi, prikazani su, kasnije će se pokazati, u čudnoj kombiniranoj tehnici. Vidjela sam sebe: taj zagrljaj života, tisuću poljubaca koje sam utisnula u svoje dijete, kao da joj želim ostaviti žigove ljubavi, vječne ljubavi u amanet, prikazala je umjetnica, koja dakako nije bila potpisana, i on je svjedočio o onom tko ja jesam više nego bilo koja adresa koju sam tada imala.
Tražila sam tu sliku tjednima: postala loš screenshot časopisa na društvene mreže, nadajući se da i umjetnost, a ne samo psovke, može postati viralna, moleći za trag, za pomoć, kao da molim da me netko spoji s komadićem svoje obitelji koju sam izgubila. Traži se, pisalo je na svakoj objavi koju su moji prijatelji vjerno dijelili, vjerojatno prevrćući očima zbog moje želje. Paradoksalno, original je sve to vrijeme visio u Muzeju za Umjetnost i Obrt, samo 100 metara od moje zagrebačke kuće. Jedno me jutro probudila poruka od poznanice: znam tko je autorica, to je Staša Čimbur, poznata po Josipinim šeširima pa i inauguracijskim, a kraj slike prolaziš svaki dan dok šećeš s tim istim djetetom (sa slike) u naručju. Bez daha sam se popela na treći kad muzeja: sjećam se da su me pustili su bez ulaznice jer sam uzbuđeno prepričavala suludu priču o potrazi za sobom. Doista je bila tamo. U svili (doslovno). Staša me samo zamolila da pričekam do kraja izložbe; ali, čekala sam i dulje jer je izložbu prekinuo potres koji je oštetio muzej. Jutros kad sam ju vješala na zid svoje nove dnevne sobe pomislila sam: doista, umjetnost nas može spasiti. “Je li ovo dobro?”, pitao me partner, vješajući i drugu sliku. Bio je to dan kad smo odlučili urediti i zidove koji su goli stajali tjednima od spajanja dvije obitelji. U rukama je držao jednog Marteka koji je prije četrdesetak godina rukom genija na papiru ispisao riječi “Ovo nije san”. Tu smo sliku prvi put vidjeli zajedno, na ulazu u prvu od niza nekretnina koje smo pogledali tražeći naše gnijezdo. Zastali smo ispred Marteka tada i rekli jedno drugom: Ovo nije san. Stan nismo unajmili, a vlasnica nije htjela prodati ni sliku. I zamislite: mjesec dana kasnije, kod svoje suborkinje iz #spasime, ugledam Martekovu fotografiju i shvatim da ga poznaju, i pitam stidljivo ima li on još koji primjerak slagalice koja sam ja.
“Dobro je”, odgovorih mu, to je odlično mjesto za San. A navečer sam pomalo slomljenog morala i jako slomljenog srca otišla na izložbu svog prijatelja Johna Pavlisha, koji u kultnoj galeriji Kranjčar izlaže fotografije nastale prije godinu dana, u teškoj karanteni, kad nam se činilo da se svijet kakvg poznajemo doista urušava, bespovratno. John je inzistirao da izađemo iz depresije, da operemo kosu, da stanemo ispred ekrana svojih kompjutora i da on, doslovno preko Zooma, ulovi trenutak naše istine tada: neglamurozne, uplašene, bez dobre internet veze, kataklizmične, preseljenje zbog izbjeglištva radi potresa. Sjećam se i da nam je tada vratio povjerenje u to da opet možemo, iako možda drugačije, kreirati, postojati, i da umjetnost neće umrijeti, da će ona, i uvijek ona, preživjeti sve izazove. I kad sam ga zagrlila sinoć, pomislila sam: možda nema kafića, ni kafića Uzdravlje, ali, nema veze, ovo sam ja.
