Društvene mreže prikazivale su nam "Tár" kao film o kulturi otkazivanja, pa smo tako mnogo prije no što smo ga imali priliku pogledati, stvorili određeni dojam o temi. Razne nominacije, nagrade i senzacionalna glumica Cate Blanchett u glavnoj ulozi bile su dovoljne da krenu šaputanja koja su se uglavnom svodila na dvije teze: Blanchett je maestralna (teško oborivo i praktički nešto što se može tvrditi bez gledanja jedne sekunde filma) i kultura otkazivanja je toksična i ne bira žrtve (pa žrtva tako može biti i prelijepa plava uspješna žena, ne samo moćni muškarci - ako dopustimo kulturi otkazivanja da se razmaše).
Povratak legendarnog Todda Fielda kojem je ovo tek treći redateljski uradak ne odmaže snazi spontanog marketinga koju je film dobio, iako mislim da je taj element rezerviran za filmske sladokusce, publiku koja dobro pamti i prati festivalske filmove te scenarističke i redateljske karijere kao nekada ploče na vinilu: kao priče koje se razvijaju i nadopunjavaju, umjetničke opuse u kojima i raspored pjesama na albumu, kao i odabir tema filma nešto govore o filozofiji samih autora.
"Tár", srećom, ipak nije film o kulturi otkazivanja. Ta je tema zapravo na marginama filma, a to što je iskočila kao prva asocijacija govori ili o površnosti publike ili o opsesiji kulturom otkazivanja. Ovo je trenutak teksta kad mi urednica "naređuje" da najavim spoilere, pa pripazite u nastavku čitanja.
Istina, Lydia Tár, genijalna ali problematična dirigentica koju suradnici oslovljavaju s "maestro", doista će u začudnom spletu okolnosti izgubiti sve za što je "toliko radila", ali pretpostavka da joj se to dogodilo radi lažnih prijava ili pretjerane osude javnosti, zaklade koja je financira ili njenih suradnika naprosto je loša interpretacija filma. Pitanje je - je li joj se uopće išta dogodilo. Naime, film dugo ima posve mirnu hermetičnu linearnu dramaturgiju koja može biti i zamorna, da ne kažem dosadna (smije li se to uopće reći kada su u pitanju geniji poput Blanchett ili Field?). U jednom trenutku on prestaje samo koketirati s maestrovim umišljajima da ga netko prati, ulazi mu u radnu sobu ili prisluškuje i postane doslovno fantazmagorija prepuna šokova i paranoja snimljenih kao da su stvarni događaji. Jesu li? Nikad nećemo saznati, osim ako Field ne prizna što je zapravo htio prikazati u posljednjoj trećini filma, za vrijeme jednog od svojih pobjedničkih govora.
Jeste li primijetili da sam upotrijebila muško lice kad sam govorila o maestru? To je zato što je Lydia Tár u dobrom dijelu filma prikazana gotovo kao heteroseksualni bijeli muškarac na položaju moći, veliki umjetnički genij čiji se rad teško može odvojiti od njezinog karaktera, koji je istovremeno narcisoidan i opsesivan, ali i magnetičan i zanimljiv. I sama Blanchett u jednom je intervjuu rekla da je uloga prvotno pisana za muškarca, što je i logično - većinom su problemi odvajanja umjetnosti od zlostavljača koji su je stvorili problemi uspješnih muškaraca, kao i problemi kako spojiti veličanstvenost nečijeg stvaralaštva sa stvarnim životom u kojem ipak moraš biti pristojno ljudsko biće.
Tár je u lezbijskog vezi, u kojoj je dakako manipulativna i indiskretna. Vara, čini se, gdje stigne. Zadržala je svoj stari stan jer "samo tamo može pisati". S djetetom ima nekakav relativno topli odnos - ali i on je topao samo kada od silnih putovanja i nastupa i "pisanja" stigne sudjelovati. Dijete nema pristup njezinoj radnoj sobi, žena ne zna pravu istinu o njezinoj ovisnosti o lijekovima, a sukobe na školskom igralištu rješava zastrašivanjem druge djece. Sve vrlo "muški", zar ne?
No film nadrasta taj "problem" rodnih uloga zahvaljujući dakako veličini glume Cate Blanchett ali i dubljim ulaskom u podsvijest glavnog lika. Dubina njezinog straha da se ne otkrije tko je ona (zapravo Linda iz američkog gotovo pa trailer trash naselja, zapravo emotivna i/ili seksualna predatorica koja iskorištava mlade djevojke da bi pila adoraciju ravno iz vene njihove naivnosti), postaje ključ razumijevanja filma. Kao i kod svakog straha, vrijeme prestaje imati stvarni tijek, a čak i događaji postaju upitni. Jesu li produkt mašte, ima li Lydia halucinacije? Je li napadnuta, je li krivo optužena? Njezin fizički pad usred berlinske sumnjive četvrti postaje pad njezine potentnosti kao zvijezde: što god od tog trenutka napravila, ne uspijeva joj i svi postaju moćniji: i brat, neuspješni sredovječni trbušasti bijednik, i mlada pseudo-ljubavnica, i osobna asistentica, i loš pokušaj s dirigentom kojeg je vrtjela oko malog prsta, i supruga, koja je, simbolički dakako, bila prva violina sve dok nije jednostavno, u emotivno odvojenom širokom planu, odvela dijete, jedinu osobu koju Tár voli, daleko od nje.
Stvarni svijet postaje sve udaljeniji kako se redatelj u, odjednom sve bržem ritmu, bliži kraju filma. Kad Blanchett u sceni koja oduzima dah (i koja je vrlo vjerojatno najmoćnija scena filma) skoči na Marka Stronga, publici koja možda još misli da je to stvarnost otkucaji srca ubrzat će se do krešenda, a Field će nas potom brzinom svjetlosti izvesti iz najljepšeg od svih scenografskih prostora koji možete zamisliti, u Indokinu, gdje je sve moguće. Tamo je Tár ponižena, statusno i karijerno, te je dovedena u situaciju da stvarno učini ono što zapravo cijelo vrijeme i radi, nesvjesno - da izabere robinju. Na kraju dirigira zamaskiranim čudovištima koji odlaze u neku vrstu virtualne igrice, ona, vrhunsko čudovište kakvo jest.
Genijalnost ovog filma mjestimično je opterećena dijalozima koji su jednostavno previše elitistički, konceptualni. Prvi dio obiluje sad već prečesto citiranim raspravama o woke generacijama i Mahleru. U dugačkom uvodu u kojem doista sudjeluje novinar New Yorkera čak se i Blanchett pomalo muči s dostavljanjem replika koje su filozofske misli omotane u svojevrsni prijezir prema feminizmu i, nadam se, ironiju o post-kolonijalističkoj žudnji zapadnjaka da ih "treći svjetovi" - koje smo pobili ili pokorili - nadahnu za stvaranje. Tár je, čini se, iznad ženske borbe - fokusirana na talent, rad, umjetnost. Ona je veća od društvenih mreža, političke korektnosti, no, opet u nečemu što mi se čini da je ironičan i bolno točan komentar samozatajnog autora - ne i pop kulture jer će vrlo pažljivo i promišljeno pozirati za naslovnicu nove snimke svog dirigiranja.
Misli li Field da je ženama dovoljno uspjeti i živjeti moćno, da ne bi trebale inzistirati na detaljima? Misle li to samo oni koje talent štiti od prosječnosti, neravnopravnosti, pa i odgovaranja za gaslighting, mobbing, zlostavljanje? Kritizira li feministička kritika ovaj film baš zbog toga što je Blanchett u muškom odijelu gotovo pa muškarac? Igra li se Field sa spolovima baš zato što misli da bi i žene bile, samo da su imale priliku, jednako okrutne? Jesu li, u konačnici, svi veliki umjetnici retroaktivno analizirani, zlostavljači, jer su koristili druge na svom putu do vječne slave? Hoće li woke svijet ubiti ikone?
Ni na jedno od ovih pitanja Field zapravo ne nudi odgovor, ali ih postavlja razorno, ubojito, s puno sadomazohizma i poluge eros/thanatos, iako seks ne vidimo ni u jednoj sceni. Snaga ritma ovog filma, koji počinje sporo, a završava u vrhuncu, i snaga tih pitanja čini ga veličanstvenim. Posve je prikladno da je odjavna špica na početku - na kraju, svijet više ne postoji. Ili, još točnije - svijet je nastavio, mrtav hladan, nakon samoubojstva jedne djevojke, nakon ubojstva jedne ikone. Baš kao što svijet uvijek mrtav hladan nastavi dalje.
