Michelle Pfeiffer bila je jedna od najplaćenijih glumica na svijetu u devedesetim prošlog stoljeća. Idealna izgleda, zadovoljila je sve očekivane standarde estetski agresivnog Hollywooda. Bila je pametni sweetheart. Nije završila klasičnu glumačku izobrazbu i nerijetko je priznavala kako ju je uvijek strah da kamuflira svoj rad. Da je prevarantica. Bojala se onog trenutka kada će je "razotkriti". Kritika ju je pak, daleko od njezinih strahova - ohrabrivala i hvalila. Oduševljenje je dolazilo sa svih strana. Marvel ju posebno voli. Pristajala je na projekte o kojima nije ništa znala, a scenarij bi dobila dan prije snimanja. S mužem, slavnim producentom i scenaristom Davidom E. Kelleyem nije i ne želi raditi iako tvrdi da on piše najbolje "za žene" Politična je u mjeri da javno ne docira svoja politička i religijska uvjerenja. Onomad je bila članicom utjecajne udruge: Hollywood Women's Political Committee, a kritičari ju opisuju kao liberalnu demokratkinju. PS: najbolja prijateljica joj je - Sharon Stone! Sin John Henry Kelley medijski je potpuno nevidljiv, gotovo anoniman - de facto se o njegovu života ništa ne da saznati. Uz njega je posvojila kćer. Claudia Rose Pfeiffer, s druge strane - voli medijske istupe jer prati majčine korake, postaje glumicom.
Sadašnjeg supruga je upoznala na vrlo neobičan način, barem za tadašnje vrijeme – spoj na slijepo. Njezina najbolja prijateljica ih je spojila računajući na to da su oboje pomalo "autistični". Rekla joj je: vas dvoje ćete se vjenčati. I tako je i bilo. Broje tri decenije skupa.
Pfeiffer ne voli gledati filmove koje je snimila, niti svoje uloge analizirati. Nikad nije zadovoljna, tako da, navodno, svaki put upozori kolege redatelje: "Molim vas, nemojte moje nezadovoljstvo shvaćati osobno." Navodno je većini njezinih suradnika to iznimno zabavan moment. Ne voli niti davati intervjue. Ne voli govoriti o svojoj obitelji. Ne želi pretjeranu vidljivost (nije da baš ima puno izbora). Međutim, izbori su već odradili svoje. Iza nje je 50-ak filmova, 10-ak TV projekata. Dobila je sve vodeće filmske nagrade ili je za njih bila nominirana.
A najdivniji moment vezan uz ovu iznimno talentiranu umjetnicu njezin je klasni, intelektualni sram. Naime, upravo se zbog njega ne osjeća ugodno s intervjuima ili bilo kojim drugim javno-predstavljačkim trenucima. Svim, osim u svom poslu. Očito, čak i unatoč stvarnom uspjehu nelagoda je nikada nije napustila. U intervju za New Yorker to je i elaborirano priznala: "Pa, to je moj tipičan strah u vezi s nastupima, npr. da će to biti nastup u kojemu ću biti raskrinkana kao prevarantica za koju sam cijelo vrijeme znala da postoji, da je u meni. To doista proizlazi iz toga što nisam klasično obrazovana. Nisam išla na Juilliard. Nisam puno učila. Učila sam na radionicama i sličnim stvarima, ali nisam se npr. bavila kazalištem. Jedan od mojih prvih poslova bila je televizijska serija, a glumila sam plavušu ´bombu´, imala sam lažne grudi i nosila sam vruće hlačice. Nisam imala ni ime, samo su me zvali ´bomba´. Radila sam s puno glumaca koji su svi redom bili iz New Yorka. Osjećala sam se stvarno nedostojnom i mislim me taj osjećaj nikada nije napustio."
Kao netko tko je mogao više iskoristiti celebrity status, Michelle je odabrala ponešto drugačiji put. Iako navodno nije protiv estetskih zahvata, za sada nije govorila o njihovom korištenju. Vrlo suzdržano, feministički osviješteno pristupa tom teroru mladosti koji opterećuje primarno - žene.
Priznaje da joj je karijera u datom trenutku bila temeljno mjesto identifikacije, odnosno da kada ne bi radila, ne bi znala što sa sobom "raditi". Voli se rano buditi, po prilici oko 4 ujutro i voziti auto po autocesti. Uz glumu se bavi i slikarstvom. Za sebe tvrdi da je perfekcionistica koja radi od 14 godine. Potpuno nestajanje i prepuštanje ono je što ju je ponajviše privuklo glumi. Uskoro ju, s radošću, gledamo kao Betty Ford u seriji "The First Lady", bok uz jednako fenomenalne Violu Davis i Gillian Anderson.
