Iva Lorens je kantautorica, sestra, prijateljica, ljubiteljica slatkiša, muzičkih festivala i starih automobila, a prije svega - tekstopisac, opisala nam se u kratkim crtama. Ipak, željeli smo pobliže upoznati ovu glazbenicu koja će se sredinom ožujka predstaviti regionalnoj publici prvim studijskim albumom, a zagrebačka publika imat će priliku uživati na njezinom prvom samostalnom koncertu u Zagrebu sredinom ove godine.
Iva piše svoje tekstove, sklada glazbu i aranžira, a domaća glazbena scena upoznala ju je 2021. kada se predstavila singlom "Svitanje", za koji je tekst pisala zajedno s pančevačkim bendom Buč Kesidi. Zatim je predstavila singl "Zima" kojim je najavila prvi album. Prošle godine na poziv Tuborga otputovala je u SAD, gdje je pod mentorstvom Jasona Derula objavila singl "2 do 4", nominiran za MAC u kategoriji za najbolju urban pop numeru. Također, Iva se usavršila na prestižnom BIMM institutu, Britanskom institutu za modernu muziku gdje je završila studij menadžmenta u glazbi, dok je na njihovom kampusu u Berlinu, njenu prvu pjesma "Just Because" producirala zajedno s producentom Peteom Smithom, suradnikom benda Duran Duran i pjevača Stinga.
Otkrijte nam više o prvom albumu, što nas očekuje i koja je inspiracija iza njega?
- Radim na albumu više od godinu dana. Na njemu će se žanrovski moći pronaći svašta, od rocka do popa, a inspiriran je odnosima. Ne samo partnerskim, već i odnosima u društvu, pa i u obitelji. Započinje ljubavnom pričom, a završava samoćom i snagom.
Kada ste najproduktivniji? Kada skladate i pišete, kako izgleda taj proces?
- Iz nekog razloga sam većinu albuma napisala kod svog djeda na selu. Tamo mi je mirno i tamo sam odrasla. Dio pjesama nastao je kod djeda u kolibici, a dio u automobilu. Studio mi je malo udaljen od kuće pa sam uvijek imala vremena smisliti nešto novo, no s druge strane, stvarno jako volim voziti. Generalno mi samo dođe neki stih s melodijom, nakon čega najčešće krenem komponirati cijelu pjesmu. Tekst većinom prođe kroz ruke članova benda Buč Kesidi, Luka je moj omiljeni lektor. Ponekad nešto dodamo, ponekad nešto ispravimo, a ponekad ništa ne mijenjamo. Petar Pupić Egret snima mi vokale, a Milan Bjelica, koji mi je inače producent, sve to ‘upakira’‘ da zvuči ‘kako treba‘. Kada ovako napišem, zvučimo kao tvornica za slatkiše, ali meni je to jako drag proces iz kojeg uvijek dosta toga naučim.
Dok ste na pozornici, kako se osjećate i kakve emocije prolaze kroz vas?
- Od malena sam voljela kazalište i ‘trčala‘ sam na svaki koncert na koji sam mogla kako bih upila emocije i sačuvala ih za svoje nastupe. Daju osjećaj kao da sam ‘kod kuće‘, pogotovo kada imam dobru reakciju publike. Balade mi teže padaju jer sam ih samostalno pisala, ali i proživjela. Sličan osjećaj onome kako se osjećam na pozornici mogu usporediti jedino s osjećajem dok sam bila mala i nastupala u dnevnoj sobi za obitelj, i bila presretna. Jedina razlika je što sada ima više ljudi.
Jesu li očekivanja od ženskih izvođača drugačija nego ona od vaših kolega na sceni, što od publike, što od struke?
Iskreno, jesu, nažalost... Uvijek se divim svojim prijateljima iz bendova koji ne moraju biti glavni ni u spotovima koje snimaju, niti na omotima svojih pjesama. Ne moraju se presvlačiti milijun puta kako bi im svaki nastup bio drugačiji i nemaju pritisak da svaki put moraju imati drugačiji stil. Podrazumijeva se da oni pišu i komponiraju svoju glazbu. Ne očekuje se da cura ima svoj bend i zna koristiti svoju opremu - ja imam ženski bend i na to sam najponosnija. Jednom su nam rekli ‘svirate kao muškarci‘ i tada smo preimenovale grupni chat u ‘Muškarci‘. Imam divnu sreću da me svi muškarci s kojima surađujem doista podržavaju i vrlo su vokalni oko toga da radim svoju glazbu.
S kojim se izazovima mladi glazbenici danas susreću, barem na našim prostorima?
- Meni je jako drago vidjeti da se svi držimo zajedno. Nema mržnje, odmaganja, i stvarno se trudimo svi biti tu jedni za druge čak i kada nismo isti žanr. Nedostaje nam podrška iskusnijih i starijih glazbenika, i to je jedan od izazova. Dugo nisam čula da neki veliki glazbenik zove nekoga mladog kolegu da mu na primjer otvori koncert. Mislim da smo zato i tako složni, jer smo se uvijek oslanjali jedni na druge i bili si mentori i podrška.
Koju lekciju vas je do sada naučila glazbena industrija?
- Naučiti reći ‘ne‘ i naučiti da ne moram sve uvijek prihvaćati. Trebalo mi je vremena da shvatila kako na kraju dana, sve bitne odluke utječu ponajviše na mene i da sama sa sobom moram znati ‘kamo idem‘ i što je to što želim reći i podijeliti sa svojom publikom.
Tko se nalazi na vašoj playlisti, koje glazbenike volite i cijenite, a koji vas inspiriraju?
- Nedavno sam postala veliki fan Marka Bošnjaka, zaista je talentiran glazbenik. Jako volim Moloko, Rosaliju, Josipu Lisac, Florence and the Machine, Garbage i obožavam Bebi Dol.
Kako biste opisali svoju estetiku? Koliko se vaš privatni modni stil razlikuje od scenskog?
- Scenski stil koji njegujem je naravno malo više šljokičav. Volim komade koji su ekscentrični, ali ‘vječni‘. Ne volim monotone stvari i uvijek pazim na detalje. Smatram da je jedno biti u trendu, a drugo je imati stil, ja sam vječni ljubitelj stila i to mi daje veću slobodu za poigravanje s modom.
Tko je zadužen za vaše scenske lookove, samostalno ih osmišljavate ili?
- Za njih je zadužena moja jedina i najdivnija Ana Petrović, s njom je svaki kostim avantura. Nekad ni ne razumijem što je točno zamislila, nego samo odem na mjerenje, a nekad se samo pojavi s nečim novim. Zajedno smo shvatile da nam je jako teško konstantno nalaziti stvari, pa smo odlučile da je bolje šivati po mjeri jer su te stvari one of a kind i vječno su moje. A uz to, svaka stvar tada postaje uspomena s posebnom pričom.
Imate li modne/stilske uzore?
- Naravno da imam, veliki sam i vječni ljubitelj Alexe Chung, Blake Lively, Bridgitte Bardot i David Bowiea.
Kako gradite svoj stil? U kakvom ste odnosu s modom?
- Odrasla sam uz modu, moja mama cijeli se život bavila modom, od toga da je bila manekenka pa i modna urednica. To je uvijek bila tema u kući i dio edukacije. Odrasla sam opkoljena modnim časopisima i dan danas imam divnu priliku izvući časopis iz recimo 1974. kako bih pronašla inspiraciju. Moda je dio mog odrastanja i način izražavanja mojih emocija.
Je li vas, i na koji način, oblikovalo iskustvo i život u Berlinu?
- Tamo sam se dosta oslobodila što se tiče same glazbe, ali i mode. Berlin mi je otkrio u kojem pravcu želim ići što se tiče zvuka. Počela sam i modno eksperimentirati, jer te tamo nitko ne gleda s čuđenjem ako si obučen malo drugačije. Također, u Berlinu sam naučila uživati sama sa sobom. To mi je najvažnije.
Vidite li se na regionalnim pozornicama ili ipak ciljate na svjetske?
- Ja sam zaista tip koji misli da je nebo granica. Nikad ne znaš gdje te život može odnijeti. Uživam u regiji. Još svašta moram obići i želim nastupati gdje god mogu jer zaista volim naše podneblje. ‘Svjetske vode‘ su uvijek u opticaju, ali za sada je ovaj album ‘za doma‘.
Kojem žanru pripadate? Težite li se glazbom smjestiti prema mainstreamu ili ne marite za takve okvire?
- Mainstream je sve što postane popularno. Billie Eilish, Dua Lipa i Adele nisu počele tako što su bile mainstream. Ja sam pop, neki kažu alt-pop, neki indie pop, ali za mene je to pop pa iako ima i rocka u njemu. Uvijek kažem da se iskrena glazba često proslavi i postane vječna ili kako drugi to nazivaju mainstream. Bitno je željeti biti tu na duge staze i konstantno raditi na sebi i glazbi.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme? Kako izgleda vaš ‘savršeni‘ dan?
- Moj savršen dan je: kada mogu izaći na sunce, popiti kavu, zatvoriti se i raditi u studiju, pa prošetati navečer u tišini.
