Malo što nas tako definira kao mjesto rođenja pa nije neobično što je 30-godišnja kiparica iz Zadra Zvonimira Karavida u potrazi za nadahnućem "zaronila" u more. Ono što je pak izdvaja iz generacije umjetnika stasalih s novim milenijem jest ljubav prema staklu, kao glavnom materijalu za njezine morske skulpture. Svoje staklene periske, koje su jednako oduševile i struku i publiku, prvi je put predstavila krajem prošle godine - i otada interes za njima ne jenjava. - Privukla me poetika i estetika stakla u kojem se mogu napraviti gotovo nevidljive skulpture. Da bi bile vidljive, moraju biti uvijek u odnosu sa svjetlošću te su na taj način dijelom i interaktivne, bilo da se svjetlo pomiče ili smo mi ti koji smo u pokretu, kad se odrazi i lom svjetla na skulpturi mijenjaju pred nama. Uz sve to, staklo ima i "četvrtu dimenziju", lom svjetlosti, na koju uvijek treba misliti pri izradi skulpture. Kao umjetnici poseban izazov mi je njegova dualnost jer je u isto vrijeme otporno i lomljivo - objašnjava svoju fasciniranost staklom nova zvijezda zadarske umjetničke scene. Kako staklo kao materijal u kiparstvu nema dugu tradiciju na našim prostorima, Zvonimira je puno toga o tehnici njegove obrade naučila sama. Atelje joj se nalazi u sklopu obiteljske kuće, a središnje mjesto u njemu, dakako, zauzima peć za staklo.
- U radu sa staklom dosta važna krivulja je temperatura na kojoj se ono peče i zapravo je taj tehnički dio posla najkompleksniji. U izradi spajam i koristim više tehnika, a osnovna je staklena fuzija gdje se više komada stakla sjedinjuje pod temperaturama od 600 do 800 stupnjeva. Prije nego što skulpture dođu do faze pečenja staklo se reže, brusi, čisti i po potrebi lijepi. Ovisno o tehnici i zamisli kako će skulptura izgledati, pripremam i izrađujem kalupe od keramike, siporeksa i posebnoga praha koji podnosi te temperature - nastavlja Zvonimira. Ističe da za izradu skulptura koristi samo reciklirano staklo, ponajviše prozorsko, a ta ekološka strana nadovezuje se na priču o njezinim periskama kojima je privukla najviše pozornosti. Umjetnica smatra da je razlog tomu jedinstven oblik ovog endemskog školjkaša, ali i činjenica da nas pogled na njezine prozračne skulpture asocira na djetinjstvo i vrijeme kad smo nesputano uživali u ljetnim radostima.
- Nedavno mi je jedan gospodin udijelio divan kompliment. Rekao mi je da svaki put kad vidi neku školjku, sjeti se moga rada. Periske su baš poput stakla, istodobno su krhke i monumentalne. Njihov oblik i tekstura površine koja je puna različitih biljnih i životinjskih organizama nepresušan su mi izvor inspiracije. Iskreno se nadam da će moje skulpture senzibilizirati javnost da promijenimo odnos prema prirodi i moru - otkriva Zvonimira.
U fokusu ove bivše studentice riječke Akademije primijenjenih umjetnosti su i galebovi, kao još jedan simbol Mediterana. No, da se sjajno snalazi i s drugim motivima pokazao je uspjeh njezinih snježnih pahuljica kojima se približila široj publici, nevezanoj uz morske krajolike. Premijerno ih je predstavila prošlog prosinca, uoči božićnih blagdana.
- Snijeg je rijetka pojava u Dalmaciji te sam htjela malo toga veselja unijeti u domove onih koji nemaju prilike uživati u njemu - govori Zvonimira. Iza nje je nekoliko izložbi, među ostalim i u zadarskom Muzeju antičkog stakla. Ta jedinstvena kulturna institucija u Hrvatskoj prva je ugostila njezine periske koje su već godinu dana i službeni darovi Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.
- Najdraži medij su mi društvene mreže, gdje moje radove mogu vidjeti ljudi različitih profila. Ponajviše se za njih zanimaju žene i muškarci koji su skloni minimalističkoj estetici - ističe umjetnica. Osim Mediterana, za životni put Zvonimire Karavide najzaslužnija je njezina obitelj. Oboje roditelja su joj kreativci: majka je odgojitelj predškolske djece, a otac se dugo bavio fotografijom i videom.
- Ljubav prema kiparstvu rodila se još u prvom srednje u Školi za primijenjenu umjetnost, gdje sam pokazala prirodnu sposobnost i predispoziciju za rad u tri dimenzije. Općenito mi je draže, a i lakše, izraditi nešto od "mase" nego, recimo, slikati ili crtati na ravnoj plohi. Što se tiče mog likovnog izričaja, uz roditelje me najviše oblikovala bjelina zadarskog Poluotoka. Teško je pobjeći od te jednostavnosti oblika i forme kad odrastaš na Forumu, kao što je teško i pobjeći od mora i specifične svjetlosti koja krasi Mediteran. Sve se to sjedinilo u prozirnom staklu punom teksture koje oživi tek pod svjetlošću - zaključuje mlada umjetnica, koja trenutačno eksperimentira i s drugim materijalima i tehnikama. Uz staklo je najviše zanima keramika, a planira se okušati i s broncom. - Već neko vrijeme privlači me ideja da uz svoje skulpture izrađujem i uporabne predmete od stakla. No, najveća želja mi je nastaviti nesputano stvarati trajne vrijednosti i uveseljavati sve koji njima žele obogatiti vlastiti prostor.
