Prošle godine donijela sam više odluka koje su rasteretile moje vrijeme i energiju koju trošim na određene stvari i ljude. Neke su donesene silom prilika, a druge svojevoljno i vrlo svjesno. Jedna od potonjih je bila i odustajanje od besmislenih rasprava, bilo uživo ili na društvenim mrežama. Kao osobi koja jako voli dijeliti svoje mišljenje i raspravljati o stvarima koje su mi važne, bila je to važna odluka. Svi koji me poznaju, čak i površno, dobro su upoznati s mojim načinom komuniciranja o određenim temama, znaju koliko sam strastvena oko toga i ne postoji ništa što me može zaustaviti - za to volim kriviti Mars u Ovnu. Za ilustraciju, prvu večer kad sam upoznala sve prijatelje novog dečka, kojeg sam tada poznavala tjedan dana, večer je završila mojim monologom o feminizmu. Sve je u redu, još uvijek smo skupa.
Odustajanje od rasprava za mene, kao što vidite, nije bila prirodna stvar, ali shvatila sam da je to najpametnija odluka. Nisam odustala od svih rasprava ikada, ali pomno ih biram. Primjerice, inače bih reagirala na neke izjave koje se u svojoj srži ne slažu s mojim vrijednostima i stavovima, ali sam shvatila da mi se ne da biti ničija majka ili učiteljica. Ako je izjava takva da ne znam ni odakle bih počela s objašnjavanjem zašto se ne slažem, to zapravo znači da nismo na istoj razini - i nije na meni da nekoga učim.
Od rasprava na Facebooku sam ipak odustala u potpunosti. Nikada mi nisu donijele ništa dobro, nikada se nisam osjećala kao da sam uspjela poentirati, odnosno barem navesti drugu osobu ili osobe da razmisle o mom argumentu, uvijek sam se trudila biti pristojna na ekranu, ali na glas bih ispaljivala psovke i frustrirano refreshala stranicu čekajući odgovor koji će me, sigurna sam, ponovno razbjesniti. Facebook rasprave za mene su postale iscrpljujuće i besmislene i odustala sam. Život je prekratak, a moja energija ograničena.
Ipak, svako toliko dogodi se da vidim neke komentare na koje bih vrlo rado odgovorila. Potrebno je puno samokontrole kako bih se zaustavila. Dogodilo mi se da natipkam odgovor pa ga ipak obrišem, pa napišem nešto drugo, malo blaže, opet obrišem i tako dok samu sebe još jednom ne opomenem da nema smisla. Sad samo čitam tuđe drame i to me dovoljno zabavi, a ponekad frustrira i naljuti bez da se i sama moram uključivati.
A da su rasprave na društvenim mrežama besmislene potvrđuje i znanost. Psiholozi sa Sveučilišta Chicago i Berkeley proveli su studiju među 300 ispitanika u kojoj su došli do zaključaka da ne doživljavamo jednako ljude s kojima raspravljamo ako ih vidimo ili čujemo uživo ili online. Točnije, kad raspravljamo s nekime uživo, skloniji smo imati razumijevanja i biti blaži u izlaganju vlastitih stavova, a kad čitamo nečije komentare online, za njih ne nalazimo opravdanja i - zvuči oštro, ali je tako - doživljavamo ih manje ljudskima. Komentari na internetu, objašnjavaju znanstvenici, često su impersonalni, anonimni, nama nepoznati pa samim time nemamo dojam da se radi o osobama. Zato se Facebook rasprave često povedu između potpuno nepoznatih ljudi koji se nerijetko počnu vrijeđati na osobnoj razini, traju danima i svedu se na nadmudrivanje koje ne vodi ničemu.
U posljednje vrijeme popularne su rasprave oko koronavirusa i cijepljenja. Jeste li se upustili u neku, možda pokušavali objasniti ljudima da nije u redu stavljati emotikon koji se smije na vijest o dvoznamenkastom broju umrlih? Da virus nije "prevara" ili da cijepljenje ne služi tome da se "smanji broj stanovnika na Zemlji" nego upravo suprotno? Ili ste zaključili da nije vrijedno toga?
Ja sam, kao što znate, izabrala potonje. Ne smatram da je moja zadaća nekome objašnjavati osnovne stvari o životu, znanosti, zdravstvenom sustavu i minimalnoj pristojnosti. Da ne govorim kako se u Hrvatskoj ionako sve rasprave svedu na ustaše i partizane, a izbjegavanje takvih svađa osnovna je mentalna higijena i zaštita vlastitog mentalnog zdravlja. Mislite li zaista da ćete uspjeti promijeniti nečije mišljenje ili vam je važno ostaviti svoj trag negdje? To je, naravno, potpuno prirodno, sasvim ljudski - zato su naši preci crtali po špiljama, ali vjerujte da vas nitko neće pamtiti po strastvenom nadmudrivanju na Facebooku.
Protivnici ovog pristupa kažu da nije dobro živjeti u svom "bubbleu", okruženi samo svojim istomišljenicima koji nikad ne izazivaju naše stavove. Stotinu puta sam čula, recimo, da politika ne bi trebala biti tema razgovora u prijateljskim ili ljubavnim odnosima jer to donosi samo probleme, a "nije važno". Ne bih se složila. Naravno da možemo biti prijatelji ako imamo različita mišljenja, ali ne i ako imamo različite vrijednosti. A često rasprave o politici razotkriju upravo to. Kao što kaže mnogo puta podijeljeni tweet - možemo imati različita mišljenja o dodacima na pizzi, ali ne i o fašizmu. Ili o cijepljenju. I u tom smislu nemam ništa protiv života s istomišljenicima niti mislim da je to loše - svakodnevne vijesti dovoljne su da znate da ne misle svi kao vi.
Rasprave na Facebooku ipak su mnogima neodoljive. Teško im je šutjeti, baš kao i meni često, žele upozoriti na krive informacije ili samo izraziti svoje mišljenje, možda im je samo dosadno i pokušavaju ubiti vrijeme. A neki, uvjerena sam, bildaju svoj ego, uvjereni da sudjeluju u vrijednim i konstruktivnim raspravama te doprinose osnaživanju kulture dijaloga. Nažalost, s time se također ne bih složila. Vrlo rijetko ili možda nikada nisam sudjelovala u Facebook raspravi koja se bazirala samo na argumentima i racionalnim činjenicama. Uvijek se ušlo u emocije. Upravo zato što nemamo razvijenu kulturu dijaloga u našem društvu, argumentirana rasprava s bilo kime teško je ostvariva i uživo, u javnom prostoru znamo da je nema, a na društvenim mrežama pogotovo. Koji je uzrok tome i kako to riješiti, ozbiljnije je pitanje za sociologe.
S druge strane, Facebook je mjesto na koje idemo po dramu i to je činjenica. Umjesto da škicamo susjedima u dvorište, danas je dovoljno da otvorimo Facebook i na nekoj sočnoj objavi kliknemo "view previous comments". Za mene je to sasvim dovoljno, a komentare ipak čuvam za sebe ili za neki grupni chat.
