Odrastajući u malom gradu, sjećam se kako je svaka sitnica koja je odstupala od većine mogla značiti da ste “čudni”. Od odjeće, obuće, nakita, frizure – a sve to u tinejdžerskoj dobi bilo je na neki način povezano s glazbom koju smo slušali. Moglo bi se to svesti na neke površne razloge, na to da svi tijekom odrastanja imamo potrebu identificirati se s određenom skupinom, da smo drugačiji samo zato da budemo drugačiji i slično. Činjenica je da je jedna od karakteristika svih ljudskih bića ostaviti trag. Napraviti nešto što će biti zapamćeno, cijenjeno, čak i kad nas više ne bude. Izdvojiti se iz mase i ne biti samo broj u nizu. Čak i ako smo različiti zbog različitosti, to ne mora nužno biti nešto loše jer putem bismo mogli pronaći baš ono što nas izdvaja od drugih.
No, istina je da, kako odrastamo, sve je teže ostati svoj, “furati svoj film” i isticati se. Jednostavno, ulozi su veći. U srednjoj školi, mama se brinula da ću imati problema s profesorima jer imam zelene pramenove u kosi. Danas, ako se vašem šefu ne sviđa vaša zelena kosa, problemi bi mogli biti veći od jedinice u imeniku. Dok svi na društvenim mrežama deklarativno slave različitost, svi dobro znamo da ipak bolje prolaze oni koji se drže jedne linije, koji se ne ističu previše, tek minimalno, kako bi mogli reći da su drugačiji – ali jesu li zaista? I poštujemo li zaista različitost? Jer još uvijek je hrabro biti svoj, reći svoj stav, pokazati ga, živjeti ga. Ako je to hrabro, znači da je ipak sigurnije u masi. I ne govorimo sada samo o zelenoj kosi – iako ona mnogim ljudima još uvijek može biti znak da niste jednako vrijedni ili ozbiljni kao oni sa smeđom nijansom – što je, jasno, potpuno krivo.
Isto tako, primjećujem da se s godinama često gubi naš pojam o tome što smo zapravo mi. Izgubimo se u svakodnevici koja je zahtjevna i izazovna, prepuna očekivanja drugih i odjednom se nađemo u začaranom krugu frustracije i nezadovoljstva na koje ne znamo točno uperiti prstom. Ako imamo sreće te emocionalne i psihičke zrelosti i snage, krenut ćemo u “potragu za sobom”, koja je kod svakoga drugačija, dakako. Događa se to, recimo, kad zaboravimo na sve one ideale koje je imala tinejdžerica sa zelenom kosom, sve neostvarene želje srednjoškolskih nas. Zapravo, uopće nije tako komplicirano, ali čini se nedokučivim. Umjesto da neprestano razmišljamo o tome što smo i tko smo mi, sve što trebamo je – opustiti se. Ono što tražimo prirodno će nam doći jer jedino tako i može.
Možda najteži zadatak u svemu tome je odbaciti očekivanja drugih oko toga što bismo i tko bismo mi trebali biti. To nikad nije lako jer često su ona internalizirana; vjerujemo da smo ono što su nam rekli da trebamo biti. Autentičnost se, međutim, ne može naučiti i zahtijeva praksu i samopouzdanje. Budimo realni, svijet se ne trudi olakšati nam. Često vidimo primjere kako oni koji istupaju iz mase, koji su glasni i beskompromisno svoji budu na neki način kažnjeni. Često su izopćeni iz društva, njihove ideje su zanemarivane, nerijetko im se izruguju – baš kao djeca u školi. Nitko ne želi biti izopćen jer ipak smo društvena bića. Trebamo potvrdu drugih i trebamo njihovu podršku. Ali, masa nije uvijek u pravu, toga također moramo biti svjesni.
U popularnoj kulturi često se pokaže kako autsajderi ipak imaju prednost. Oni koji imaju viziju, koji ostaju vjerni sebi, svojim idealima i posvećeni svojim idejama, koji ne odustaju – na kraju budu nagrađeni. Dovoljno je sjetiti se kako Beyoncé na početku karijere, dok je bila članica Destiny’s Child, nijedan dizajner nije htio odjenuti pa joj je njezina majka šivala kostime. Danas, kao zaštitno lice Tiffanyja i vlasnica modnog brenda, ona bira, ona ima kontrolu. A znamo kako to ide u životu – ako možeš biti kao Beyoncé... Šalimo se. Uvijek budite svoji, koliko god to zvučalo kao klišej. Ipak su klišeji temeljeni na stvarnom životu i iskustvu pa ponekad zaista imaju smisla. Tu su i brojni drugi primjeri, a mogli bismo reći da je jedan od preduvjeta uspjeha zapravo ostati svoj. Greti Thunberg svi su se smijali kad je počela petkom izostajati iz škole kako bi prosvjedovala protiv klimatskih promjena. Danas je slušaju svjetski lideri. Ostala je svoja i uporna i to je vrijedno divljenja. To, naravno, ne znači da morate početi mijenjati svijet poput Grete ili Beyoncé, već samo da zapamtite da se, zapravo, uvijek isplati biti drugačiji i svoj, koliko god vas svi pokušavali uvjeriti u suprotno. Uvijek #stayyourself, čak i ako osjećate da ima onih koji vjeruju da ste u krivu. Na mišljenja i stavove drugih ne možete uvijek utjecati, ali biti zadovoljan sam sa sobom najveća je zadovoljština.
