Hype mogućnosti

Uvijek se može još jednom probati

20. ožujak 2022.

Fotografija: Profimedia

Nekada vas neke misli i ideje naprosto - zauzmu. I volite im se predati. Meni je tako bilo s ovom. Počeo sam razmišljati postoji li to nešto što bih još jednom, probao, htio probati... Pogađate odgovor?

Uvijek se može još jednom probati - kako to dobro zvuči. Uvijek. Možeš. Još jednom. Tu rečenicu želimo čuti. Ima efekt na našu dušu kao što melem ima na naše tijelo. Neki dan sam pročitao na jednoj mreži oproštaj kćeri od majke. Pobrojala je sve što je naučila od majke, sve ono što je majka ostavila u njezinom mentalnom i emocionalnom nasljeđu. Rekla je: "uvijek se može još jednom probati". Zaustavio sam se nad tom mišlju, tom porukom, tom zapravo – obvezom. Uvijek se može još jednom probati – koja blaga, čista i zrela misao! Hrabra odluka. Nužna odluka. U svijetu koji je mišljen da griješi, probava i uči i onda opet, ova blagonaklona sugestija djeluje kao iznenadna formula. Mi nikad ne bivamo tako ranjivi kao onda kad volimo, i nikad tako beznadežno nesretni kao onda kada gubimo ljubav - naučio nas je Freud, zar ne? Možemo li i tada, još jednom probati?

image

Fotografija: Unsplash

Moja dobra prijateljica, filozofkinja mi je pak nedavno rekla da život moramo poboljšavati: nema druge, nemamo izbora – moramo uvijek iznova se truditi dati osmijeh, lijepu riječ, zagrljaj, podršku. Nema nam druge nego učiti se odmarati, učiti se "maziti". Drugima i tom drugom u sebi, tom malom demonu kojeg omalovažavamo, tom slabiću u nama koji nema hrabrosti pokazati tu ljubav koju povremeno osjeća spram sebe samog – treba dati uvijek & iznova priliku. Da uvijek može probati još jednom. Ta uzajamnost je važna formula: voljeti sebe i voljeti druge, voljeti druge i voljeti sebe. U to voljenje, upisano je: poštovanje, uvažavanje i potrebna kritičnost – čisto da se ne pogubimo po putu. Kritičnost zbog opasnosti koje prate put voljenja: posesivnost i uvrijeđenost. U nedavnoj sam šetnji s dobrom prijateljicom i cjeloživotnom suradnicom sreo čovjeka kojeg nisam sreo dvije godine. Nešto smo onomad probali, točnije – probali smo ideju ljubavi. I nije išlo. Ideje su bile različito konstruirane u našim mentalnim obrascima – oba aktera su mislila da jasno komuniciraju svoje želje, potrebe, i ono što je "najgore" te tzv. diskretne, "nesvjesne"signale (čak i nad tim mislimo, mi ljudska vrsta, da upravljamo - baš smo slatki!).

Nebitno.

Bitno je da probavamo: vjerovati iznova i djelovati, iznova. Moguće je odabrati ljubav. Vrijeme u kojemu živimo nije ništa posebno drugačije od svih drugih vremena koja su slavila zlo, dopuštala zlo, popuštala zlu. Vječno je to vraćanje oprobanih modela moći, regrutacija istih klasnih navada. Ekonomski deprivilegiranima je uglavnom ostajalo simboličko polje: vjera i poezija. Povjerenje u velike ideje, u velika razrješenja, u konačnu pravdu, u ljubav kao izvor rješenja, kao put na koji se valja odlučiti.

Dva temelja zdravog života su rad i ljubav, istina je. Oba zahtijevaju maštu i imaginaciju.Opet, rekao je Freud. (Vraćajmo mu se, barem povremeno.) A što bih htio još jednom probati? Uh! Konkretno? Da, konkretno, Srđane! Pa...možda tu ljubav, možda te neke zanesenosti koje su omogućavale te "prve puteve". Htio bih probati neustrašenost. Hrabrost. Budno sanjanje. Ne strah! Samo ne strah.