Dizajnerica Katarina Zlatec baš se na studiju dizajna na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu zaljubila u fotografiju. Bilo je to na kolegiju Stanka Hercega, a kako kaže, to i nije rijetkost. Mnogi su studenti baš tamo zavoljeli taj medij i počeli se njime baviti ozbiljnije.
"Volim se sakriti iza nečeg, maknuti od pogleda i promatrati, a iza fotoaparata je to zgodno", kaže Katarina.
Rođena je u Đurđevcu, često fotografira pejzaže, a zbog ljubavi prema prirodi preselila se iz Zagreba u Bistru. S njom smo pričali o poslu, načinu na koji mu pristupa, kako je pandemija utjecala na nju te kakvi su joj planovi za budućnost.
Kakav pristup fotografiji najčešće koristite?
Nisam od onih koji će dugo namještati prizor i slagati da im sve sjedne na mjesto, a opet u meni ima dosta dizajnerskog poriva za čistoćom. Fotkam usput, spontano, ali ne mogu protiv svog osjećaja za kompoziciju. Mobitel je nešto što omogućava tu spontanost i zato ga volim. Nije invazivan i ljudi ga se neće preplašiti kao što je to slučaj s "pravim" fotoaparatima. Naravno, kada idem nešto ciljano fotografirati, onda nosim full opremu.
Koliko vam je važno eksperimentirati u svom radu i "pomicati granice"?
Ako pričamo o samom mediju fotografije, nije mi važno. Bavim se poprilično klasičnom fotografijom i imam nekoliko tema koje me zanimaju. S druge strane, volim se igrati unutar tog poprilično čvrstog koncepta. Danas sam provela jutro s hrpom rekvizita i opreme na nekoj livadi usred šume u potpunoj magli. To su oni momenti u kojima zaboravite na vrijeme (i hranu) i obuzme vas ludilo koje vas potpuno iscrpi i učini sretnom. Ali tu nije riječ o eksperimentalnoj fotografiji u užem smislu.
Koja je uloga društvenih mreža u vašem poslu?
Volim podijeliti s ljudima dobar prizor kad ga uhvatim, ali društvene mreže su mi još draže kao alat kojim otkrivam druge ljude i njihove radove. Imam i određen otpor spram društvenih mreža, ali imam i na umu da sam dobar broj poslova dobila zahvaljujući upravo tome.
Kojim se motivima uvijek vraćate?
Pejzažima. Volim osjećaj kad se ogroman, nepregledan prostor s tisuću detalja uhvati unutar tog malog formata. Komprimiraš osjećaj i ljepotu prostora i to poneseš sa sobom u maloj kutijici. Ovisna sam o boravku u prirodi, zbog toga sam prije dvije godine odselila iz Zagreba na selo, tj. u šumu. A i selo mi je, fotografski gledano, draže od grada.
Baviti se umjetnošću i kulturom u Hrvatskoj često se promatra kao nešto gotovo nemoguće. Kakvo je vaše iskustvo, koji su neki izazovi s kojima ste se suočili?
Ovisi o tome što mislimo pod ovim "baviti se umjetnošću". Ako se ovdje namjeravate baviti umjetnošću kao primarnim poslom onda je to zbilja gotovo nemoguće. Postoje, naravno, ljudi koji to uspijevaju, ali, nažalost, više funkcioniraju kao izuzeci nego kao pravilo.
Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo?
Jesam, nakon završetka studija. Za prijateljicom Petrom Milički sam otišla kratko u Rotterdam, išla na neke razgovore za posao, ali na kraju sam ipak ostala doma. Prošla me želja nakon nekog vremena.
Koja je za vas vaša najvažnija ili najdraža izložba dosad - ili djelo?
Više godina surađujem sa Sašom Šimpragom na raznim inicijativama, između ostalog i na projektu Virtualnog muzeja Dotrščina koji svake godine organizira natječaj za memorijalnu umjetničku intervenciju u samoj park-šumi. Tako je prije dvije godine nastala serija fotografija koja je dokumentirala performans Zorana Pavelića 'Osunčana mjesta' (kao zajednički rad fotografije su prikazane na T-HT izložbi 2017.). Ove godine izveden je i divan rad Tonke Maleković "Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema". Gušt je fotkati takve stvari, na takvom mjestu i s takvim ljudima.
Kako je pandemija utjecala na vaš posao - mislim i na kreativni, ali i na egzistencijalni dio?
Imam veliku sreću da mi egzistenciju nije ugrozila. Radim od kuće već dugo, a količina posla se tek nešto malo smanjila. Posvetila sam više vremena vlastitim radostima. S Majom Subotić Šušak sam pokrenula malu online cvjećarnicu pod imenom "Samonikla" o kojoj smo obje već dugo vremena maštale. Riječ je o opuštenom i razigranom konceptu sa sezonskim, lokalnim i divljim biljem. Tu su se društvene mreže, primarno Instagram, pokazale sasvim zgodne jer ljudi na dnevnoj bazi mogu vidjeti što radimo.
Također, trenutno s A.Z.Stolicom radim na film-eseju. Snimamo nešto između dokumentarnog i igranog filma o njegovom strahu iz djetinjstva. On piše i režira, ja snimam.
