Joan Didion, američka novinarka i književnica, umrla je u 87. godini života. Kao promatračica nacionalne politike i vlastitog života – uvide je beskompromisno iznosila u svojim novinskim tekstovima i knjigama. Njezini memoari tuge "Godina magičnog razmišljanja” (kod nas objavljena u Frakturi) i "Blue Nights” (još nisu prevedeni) nefikcionalna su proza koja otvara dvije velike teme: kako se suočiti s gubitcima voljenih osoba i s druge strane demitologizira funkcije roditeljstva dok propituje vlastito starenje, dok se osvrće na svoj prošli život, na svoj život s posvojenom kćeri – pita se, jesam li joj pružila dovoljno ljubavi?
Život je provela s Johnom Dunneom, književnikom i novinarom magazina Time, uz kojeg piše bitno osobnije članke te se priključuju generaciji koja stvara takozvano Novo novinarstvo ( povezani s Normanom Mailerom, Tomom Wolfeom, Hunterom Thompsonom i Gayem Taleseom).
Zajedno su napisali i scenarij za film iz 1971. "Panic in Needle Park" u kojemu je jednu od svojih prvih uloga odigrao Al Pacino. U bogatoj je karijeri radila i kao copywriter za magazin Vogue te istodobno pisala za isti, a tu je i druga zavidna lista medija u kojima je pisala, poput Esquirea, Saturday Evening Posta, National Reviewa, The New York Times Magazinea i The New York Times Book Reviewa. Uz osvrte i eseje o američkoj politici, medijima i popularnoj kulturi, njezin je rad donio značajan doprinos feminističkim idejama unutar mainstream medija. Jasno, u naletu ispovjednog diskursa u popularnim tiskovinama, pisala je i kolumne o privatnom životu. Davne 1963. objavljena joj je prva knjiga: roman "Run, River". Ubrzo nakon, Didion i Dunne preselili su se u Los Angeles i posvojili djevojčicu Quintanu Roo, koja je dobila ime po meksičkoj državi. Njezina prva zbirka eseja, "Slouching Towards Bethlehem", objavljena je 1968.: s glavnim esejem o Haight-Ashburyjevoj hipi zajednici, zbirka je to koja je autoričin glas etablirala, u najmanju ruku, kao izniman; a u tadašnjoj recenziji New York Timesa, Dan Wakefield nazvao je Didion (vrlo rano, da se primjetiti) kao jednu od najmanje slavljenih, ali i najtalentiranijih pisaca generacije. Srećom, nije tako ostalo.
U romanu "Play It As It Lays” pisala je o životu u Hollywoodu, koji je kasnije adaptirala u scenarij koji je opet supotpisao njezin suprug. Par je često zajedno radio na scenarijima pa i na slavnom filmu "Zvijezda je rođena" s Barbrom Streisand u glavnoj ulozi iz 70-ih. U sljedeća dva desetljeća njezino će autorstvo obilježiti izlet u beletristiku – "Knjiga zajedničke molitve", "Demokracija" i "Posljednja stvar koju je želio" – no u njezinom cjelokupnom opusu ipak neće zadominirati. Njezina druga zbirka eseja, "Bijeli album" donosi nam i njezinu najpoznatiju rečenicu: “Pričamo si priče da bismo živjeli.” Godine 1983. napisala je "Salvador", esej u o putovanju u El Salvador na koji je otišla s Dunneom, a tu je i "Miami" iz 1987., o gradskoj kubanskoj iseljeničkoj zajednici.
Nakon "Henryja", zbirke posvećene Didionovom uredniku Henryju Robbinsu; i "Političke fikcije" u kojoj je obuhvatila i kritički analizirala izbore američkih predsjednika Georgea HW Busha, Billa Clintona i Georgea W Busha, okrenula se, silom prilika – memoarskim, autobiografskim, autofikcijskim tekstovima. Od 1980-ih nadalje, Didion se usredotočila na politiku te je skovala pojam "trajna politička klasa" kako bi opisala bratstvo medija, političara i stratega koji oblikuju sliku o sebi, o događajima koje proizvode. Nakon Clintonovog opoziva, napisala je: "Nitko tko je ikada prošao kroz američku srednju školu nije mogao ne vidjeti prototip ponašanja kada se William Jefferson Clinton kandidirao za dužnost 1992., naime mogli ste vidjeti onu poznatu predatorsku seksualnost provincijalnog adolescenta." Kritična prema medijima, prozivala ih je za lažno poštenje koje je često značilo pasivnost, dogovor da se priča ne prati onako kako se događa, već kako je predstavljena, što će reći kako je proizvedena."
Krajem 2003., nakon povratka iz posjete bolesnoj kćerki, John Dunne umire od srčanog udara. Bila je to emotivna, ali i autorska prekretnica u njezinom životu, piše zbirku eseja u kojima prolazi(mo) kroz bolno razdoblje nakon smrti muža. Tragedija je slijedila tragediju - neposredno prije nego što se knjiga pojavila na policama, umire joj kćerka. Knjigu je pratio veliki uspjeh: 2005. nagrađena je američkom Nacionalnom književnom nagradom u kategoriji nefikcionalne proze, a dvije je godine kasnije od Nacionalne zaklade za knjigu primila medalju za izniman doprinos američkoj književnosti. "Blue nights" koji su uslijedili, bolne su reminiscencije na odnos s kćeri, a tu je i odnos prema roditeljstvu, ali i starenju i svim popratnim "fenomenima" završetka životnog ciklusa.
Tijekom više od 60 godina djelovanja, Didion je izgradila vlastitu samoreprezentacijsku mitologiju; više od ijednog novinara. Njezin elegantni stil i zanimanje za modu, koje je njegovala u, i kroz Vogue, činjenica da su je mnogi smatrali simbolom "coola", na sveopće iznenađenje - u 80. je godini života postala zaštitno lice francuske modne kuće Céline.
U poznim je godinama Didion manje pisala; njezin najnoviji projekt bio je dokumentarni film o njezinom i životu njezine obitelji "Joan Didion: The Center Will Not Hold" koji možete pogledati na Netflixu, a autor je njezin nećak Griffin Dunne koji je ostvario zaista intiman filmski pogled na jedan tako grandiozan život. Njezina posljednja knjiga, "South and West" zbirka je njezinih bilješki i impresija tijekom putovanja po Mississippiju, Alabami i Louisiani 1970-ih; kada je objavljena 2017., bila je neprocjenjiv pogled na bazu birača tadašnjeg novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa. Didion je tada rezignirano rekla: “Mislim da trenutno proživljavamo najstrašnija vremena.”
Umrla je ikona suvremene esejistike, hrabra feministička autorica, književnica i novinarka. Čitanje spašava život, doslovno knjiga i raznih tekstova, i ono još doslovnije – čitanje života, kao da je poruka koju nam je svima svojim likom i djelom ostavila. Treba joj vjerovati.
