Ivana Kekin, psihijatrica je i psihoterapeutkinja – cijelu je karijeru zaposlena na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb. Sudjelovala je u nizu znanstvenih projekata, od čega valja istaknuti autorstvo u sustavnom preglednom radu Cochrane baze pod nazivom "Early interventions for prodromal stage of psychosis". Također, 2013. je provela tri mjeseca na Sveučilištu u Torontu u Centru za ovisnosti i mentalno zdravlje radeći na zajedničkom istraživanju varijanti MTHFR gena i metaboličkih promjena u psihotičnih pacijenata. Dobitnica je niza međunarodnih nagrada i stipendija, od kojih se posebno ističu stipendija za sudjelovanje na skupu Svjetske psihijatrijske asocijacije i ECNP škola neuropsihofarmakologije u Oxfordu. Do sada je publicirala 13 članaka u CC časopisima, posljednji u vrlo cijenjenom Lancet Psychiatry. Predsjednica je Nove ljevice od 2020.godine. Sudjelovala je u nizu društveno aktivnih prosvjeda. Mi smo s Ivanom govorili o mentalnom zdravlju, predrasudama koje ga okružuju i kako si pomoći sa svakodnevnim stresom s kojim se nosimo posljednjih godinu dana.
Je li pretjerano tvrditi da živimo u kolektivnoj traumi?
- Iskreno, taj mi termin nije sasvim blizak, odnosno nisam sigurna kako se kolektivna trauma definira i koje je kriterije potrebno zadovoljiti da bi je se proglasilo. No, složit ćemo se da živimo u izazovnim vremenima. Adaptacija na sve što nas je snašlo unazad godinu dana većini je zahtjevna, a kod mnogih će se odraziti i u sferi mentalnog zdravlja, manje ili više.
Tu je i kontinuirani stres i panika - kako zbog neizvjesnosti pandemije, tako i zbog potresa. Zbog čega vam se ljudi najčešće obraćaju u zadnjih godinu dana?
- Najčešće zatraže pomoć kada osjete da im je svakodnevno funkcioniranje ozbiljno ugroženo, tj. kada njihovi simptomi počnu značajno narušavati kvalitetu života. Simptomi su najčešće iz kruga anksiozno-depresivnih stanja: napetost, strah, stalna zabrinutost, nemir, teškoće usnivanja i prosnivanja, sniženo raspoloženje, plačljivost, osjećaj besperspektivnosti, bezvoljnost, apatija, anhedonija. Psihičke simptome prate i njihovi fizički ekvivalenti kao što su lupanje srca, znojenje, težina u prsima, glavobolja, mučnina, tremor ruku, itd.
Kako artikuliraju svoje stanje, kakva je naša kultura odnosa s vlastitim emocijama?
- To je doista vrlo individualno i ovisi o nizu faktora. Postoje naravno određene socijalne norme koje se manifestiraju na tom planu, no one nisu jedine niti jasno izdvojive. Rani razvoj, naša iskustva u djetinjstvu i mladenaštvu, naša narav, introvertiranost ili ekstrovertiranost, naša okolina, obiteljska dinamika, verbalna spretnost, a naravno u velikoj mjeri i odnos s terapeutom utjecat će na izražavanje emocija. No istaknula bih da za psihološki boljitak i nije presudno da li ste u stanju apsolutno precizno definirati svoje emocije, pogotovo na samom početku procesa. Puno je važnije osmjeliti se i potražiti pomoć, a onda ustrajati u ne uvijek ugodnom procesu oporavka, na kojem se ako je potrebno može raditi i na prepoznavanju i definiranju emocija.
Da, u smislu prepoznavanja onog što nam zaista jest... ili je najbliže tome, kakvi smo s tom razinom?
- Na tragu prethodnog odgovora, različiti smo kada dođe do prepoznavanja emocija kako vlastitih, tako i ljudi oko nas. Neki od nas su u tome vještiji, pa im lakša identifikacija olakšava i suočavanje s emocionalnim stanjima. S druge strane, neprepoznavanje vlastitih i tuđih emocija ponekad ima zaštitnu ulogu, pa se na građenju takve vještine treba raditi s mjerom i poštujući individualni ritam. Inače, s obzirom na to da se o mentalnom zdravlju malo razgovara, ne čudi da ljudi ne poznaju osnovne pojmove. Ipak, čini mi se da se to u posljednje vrijeme mijenja, svaka je kriza prilika za rast, možda ovu i iskoristimo kako bismo promijenili način na koji razgovaramo (ili je bolje reći šutimo) o mentalnom zdravlju.
Puno ljudi gaji bizaran otpor prema terapijama koje uključuju tablete - recimo antidepresive i anksiolitike, a s druge strane – u najvećem je porastu konzumacija istih. Otkud te opreke?
- Da, doista postoji značajan broj ljudi koji se jako opiru uzimanju psihofarmaka, čak i kada su oni jasno indicirani i kada je to jasno iskomunicirano od strane njihovog psihijatra. Mislim da su razlozi za to mnogostruki i individualni. Često recimo pacijenti doživljavaju da će pristajanjem na psihofarmake "priznati" da su psihički bolesni. Često se boje da će im isti izazvati ovisnost. Ili da će doživjeti osudu ili odbacivanje od bliskih osoba. Dio psihofarmaka izaziva i neugodne nuspojave. S druge strane popiti anksiolitik tu i tamo kulturološki je prihvatljivo, recept za tu vrstu lijekova lako izda i liječnik obiteljske medicine i samim time stigma je manja. Nažalost, uzimanje anksiolitika kao jedine pomoći za psihičke krize dugoročno ne vodi rješenju i kvalitetnijem psihičkom zdravlju, dapače nosi sa sobom rizik od stvaranja tolerancije - pa i ovisnosti. Zato i nije preporučljivo, osim iznimno, liječiti se isključivo anksioliticima.
Čega se ljudi najviše boje kod odlaska psihijatru? Općenito pitanje, ali – zašto je toliko teško skinuti stigmu s mentalnog zdravlja?
- Ljudi se boje osude, odbacivanja, prokazivanja, nerazumijevanja. Postoje stereotipi i predrasude koje se vežu uz ljude oboljele od psihičkih bolesti, primjerice da su opasni, da su neodgovorni, nepouzdani, da se ne mogu brinuti sami za sebe. Tu vrstu predrasuda ponekad podržavaju i mediji, a ponekad i sami stručnjaci iz polja mentalnog zdravlja, pa nije čudno da su široko rasprostranjene i teško iskorjenjive. Također je česta i bolna predrasuda da su ljudi koji boluju od psihičkih bolesti sami odgovorni za svoje stanje i da si mogu sami pomoći, ako to žele. Sve navedene predrasude nalazimo i kod samih pacijenata koji se često samoosuđuju, radi čega pomoć traže kasno te se istoj teže prepuštaju.
Kada će se briga o mentalnom zdravlju normalizirati kao i odlazak primjerice zubaru? Koje strategije i koraci moraju biti zadovoljeni?
- Mislim da je važno razgovarati o mentalnom zdravlju. Mediji su u tom smislu izuzetno važni i korisni i mislim da unazad godinu dana rade stvarno dobar posao. Osim toga važno je da brigu za mentalno zdravlje deinstitucionaliziramo, da ona postane dostupna u zajednici. Da osiguramo grupe podrške i samopomoći, da osiguramo dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje u domovima zdravlja, u školama, vrtićima, domovima za starije. Psihoterapija također treba postati dostupna - i to ne samo u većim gradovima, već po cijeloj Hrvatskoj. Važno je također da briga o mentalnom zdravlju i emocijama postane dio edukativnog procesa. Primjerice, u Danskoj u školama imaju empatiju kao školski predmet. Ljudi se boje i zaziru od nepoznatoga, no ako briga o mentalnom zdravlju postane nešto što je dostupno i o čemu razgovaramo na pravom smo putu i da je implementiramo.
Kako si pomoći u svakodnevici dok smo suočeni s inherentnim gore spomenutim stresom?
- Važne su male stvari. Rutina, ritam, struktura. Zdrava prehrana, tjelovježba, dovoljno sna. Važno je dijeliti svoje osjećaje, povezivati se sa svojom okolinom. Važno je moći i čuti drugoga i pružiti mu potporu. Važno je dozvoliti si da nismo dobro, da smo ponekad tjeskobni ili preplašeni, i znati da je to isto sasvim normalno i prihvatljivo. A važno je i potražiti pomoć kada nam postane preteško.
