Prvi sam put osvijestila da sa mnom nešto nije u redu one večeri kada sam mu u glavu bacila kockice dok smo igrali jamb. Poletjele su iz moje ruke neočekivanom lakoćom, i to ravno prema njegovoj gustoj crnoj bradi, a dok su se mahnito kotrljale po zraku, osjećala sam istovremeno i olakšanje i zarobljenost u vlastitome bijesu. Sjetila sam se tada svih onih razbijenih tanjura i svih polomljenih čaša, svih vrata kojima sam ikada u životu zalupila, poderanih bilježnica i krokodilskih suza. Ponekad bih za svoje ispade okrivila genetiku, a ponekad društvo koje mi je od malih nogu neprestano podvaljivalo priču o tome kako je disfunkcionalnost strast, a strastvenost jedino ispravno i željeno svojstvo ljubavnog odnosa. Koliko sam samo puta u životu izjavila da želim biti s nekim s kime ću se moći pošteno posvađati, posvađati, a zatim se gola s njime ispružiti među krhotinama i lokvama suza na hladnim kuhinjskim pločicama. Moji su roditelji bili takvi, Frida Kahlo i Diego Rivera su bili takvi, Carrie i Mr. Big su bili takvi, Maria Elena i Juan Antonio iz "Vicky Cristine Barcelone" su bili takvi. Našopali su nas idejom da je dobar seks jedino čemu bismo trebali stremiti u životu i u vezama, a dobar je seks dobar samo ako je sve drugo loše. Čitava ideja o tome kako najviše želimo one koji nas ne žele proizlazi iz tog bolesnog narativa. Na tom se izvoru napajaju i fuckboyji, i ghostanje, i sve ostale spodobe suvremene dejting-scene.
Ako je seks dobar samo kada je sve drugo loše, onda sam se ja nakon one runde jamba trebala provesti bolje no ikada do tada u životu. Ali nisam; prekinuli smo, nismo se seksali do zore, nisu nam susjedi kucali na vrata, nismo slomili krevet ni ležali goli na kuhinjskim pločicama i ne, nismo začeli dijete, dapače, shvatila sam tada da sam ja još uvijek dijete i da je moje ponašanje apsolutno neprihvatljivo.
A kada sam se te večeri uplakana pogledala u zrcalo, učinilo mi se na sekundu da imam déjà vu. Shvatila sam da je vrijeme da samoj sebi priznam kako je moguće da je problem zapravo cijelo vrijeme u meni i da nisam ukleta nesretnica koja neprestano nailazi na kretene (jer je život tragedija!) nego upravo suprotno: ja sam (bila) kreten. I odjednom sam se sjetila svakog posezanja za džepom kada su me željeli uhvatiti za ruku i svih onih obraza koje sam im podmetnula kada su me željeli poljubiti u javnosti. Izmicala sam se, bježala i urlala, uvijek pod izlikom svog tragičnog djetinjstva i/ili emocionalne krhkosti. Ne znam zašto je to tako, ali ponekad imam osjećaj da većina ljudi ono najgore u sebi čuva za svoje partnere. I odjednom sam osjetila toliki sram i toliku bespomoćnost jer sam iza svoje razmrljane maskare i svih nasilnih ispada vidjela i mamu i tatu i čula ih kako u kuhinji razbijaju bakine tanjure. Rekla sam tada samoj sebi: "moram nešto pod hitno poduzeti", kocka je bačena.
Zagledana u povijest svog ljubavnog života došla sam tada do nevjerojatne spoznaje: ja sam onaj toksin na koji te upozoravaju svi motivacijski citati na tvom Instagram Feedu. Mene treba pod svaku cijenu eliminirati iz organizma, treba me blokirati, zauvijek izbrisati iz uspomena i fotografija na mobitelu. Pospremi sobu, namjesti krevet, popij osam čaša vode dnevno, kupi si novu mirisnu svijeću i izbriši me s Facebooka. Dump me.
Bilo je teško sagledati samu sebe iz te perspektive, priznajem, nije laskavo, posebno ako se u obzir uzmu okolnosti odrastanja u svijetu u kojem ne samo da ništa nema bolji okus od mršavosti nego u kojem moraš i trpjeti osobu koja je grozna prema tebi i prema sebi ako želiš zaslužiti njezinu ljubav i poštovanje; ako me ne voliš kada sam najgora, ne zaslužuješ me ni kada sam najbolja. Cijela ta ideja o bezuvjetnoj ljubavi stravično je toksična, mislite što god hoćete, ali nitko ne zaslužuje neprestano se osjećati kao sporedni lik u tuđoj drami i tragediji. Urlala sam i bila sam bijesna što se usudio ostaviti me kada sam se osjećala slomljeno i izmoždeno, ali istina je da svatko treba učiniti sve u svojoj moći da zaštiti samoga sebe, i od pomahnitalih kockica za jamb, ali i od zamke toksične veze.
U posljednje se vrijeme sve više progovara i o važnosti brige za psihičko zdravlje i o lošim vezama i ljubomori, ali ne smijemo dopustiti da taj narativ izmakne kontroli i da se i dalje sva odgovornost nastavi prebacivati na drugoga. Najgora stvar koju sebi kao društvo možemo napraviti jest uvjeriti se da smo isključivo žrtve koje zaslužuju poseban tretman. I ja sam mogla one večeri svoj nasilan čin bacanja kockica u glavu protumačiti kroz vizuru ideje o bezuvjetnoj ljubavi te se uvjeriti da je moj tadašnji partner moje ponašanje trebao podržati pod svaku cijenu jer smo: a) bili zajedno i jer me b) "mora voljeti i kada sam najgora".
Samo trebate obratiti pozornost na ljubavne odnose kakve idealiziramo i romantiziramo u svojoj kulturi da bi vam bilo jasno da bismo kao društvo kolektivno trebali krenuti na terapiju. Počevši od Helene i Parisa pa sve do Chucka i Blair, toliko smo duboko zabrazdili da često stabilnost tumačimo kao manjak povezanosti i afekcije dok istovremeno izjednačavamo emocionalno nasilje i disfunkcionalnost sa strašću i velikom seksualnom kemijom. To nisu sinonimi i nikada neće ni biti. Vjerujte mi, sigurna sam da nisu živjeli sretno do kraja života jer se ispod fasade uzbudljivog i divljeg seksa skrivaju podočnjaci, bunar nesigurnosti i krhko samopouzdanje. Toksični su odnosi poput droge, dignu te pa te bace u blato. Zato se i toliko teško skinuti; osjećaj je divan sve dok ne shvatiš da si osiromašen i bez cipela u potrazi za još jednim fiksom. Dat ću mu još jednu priliku. Sigurno će se promijeniti.
A svi znamo da neće jer odnosi nikada nisu jednosmjerni i ne bi trebali ni u kojem slučaju ovisiti o volji i željama samo jedne osobe. Svi znamo i kako je završio Trojanski rat, a svi znamo i što se dogodi ako predugo držimo ruku iznad štednjaka, ali i dalje radije odabiremo taj put. Zašto? Zato što smo naučeni za sve okriviti druge. Za tragičnu povijest svojih ljubavnih odnosa okrivit ćemo roditelje, horoskop ili popularnu kulturu, a za onaj sinoćnji nekontrolirani ljubomorni ispad svog nemogućeg partnera. Mislim, ima nešto i u položaju zvijezda, ali ne možemo se čitav život izvlačiti na hormonalni disbalans i retrogradni Merkur.
Najteže je preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje; zagledati se u najmračnije dijelove svog bića i prerovati po mulju svih onih frustracija, trauma i neostvarenih želja. Teško je, ali mislim da je to jedini ispravni put. Toksični su odnosi poput nuklearnog otpada koji zakopavamo duboko ispod zemlje svog tijela iako dobro znamo da radijacija mijenja naše stanice i prenosi se na našu djecu. Tek kada prestanemo živjeti u poricanju i kada "it's not you, it's me" prestane biti samo isprazna floskula, tek tada ćemo kao društvo zacijeliti i prestati ljubav tražiti na oskudnim mjestima.
