O feminizmu, pisanju, krizi...

Vedrana Klepica: ‘Kad si žena, najbitnije je da si lijepa i misteriozna, da ne radiš probleme‘

22. svibanj 2020.
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Pred vama je najzanimljiviji i najhrabriji dramski autorski glas naših prostora. Razgovarali smo o feminizmu, pisanju, praksi, disciplini, konobarenju, smanjenju honorara i drugim temama.

Vedrana Klepica (33) dramaturginja je, dramska spisateljica i kazališna redateljica. Drame su joj prevođene na desetak jezika i igrane diljem svijeta: od Argentine do Australije. Jezik koji odabire u svojim komadima oštar je, pošten, feministički filteri su uključeni, kao i transparentan prijezir prema licemjerstvu, mediokritetstvu i uhranjenoj, odgojenoj i poticanoj malograđanštini.

U sklopu projekta MONOVID-19 objavila je novi tekst "Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije", a prije samo par mjeseci bila je dijelom projekta Lepa Brena u BITEF teatru. Popularne reference tek su dio motivike kojom se služi, a koja je tu tek poligon za kritiku.

Kod tebe, u tvom radu postoji jedan prešutni, ali direktan savez feminističke politike i dramskog pisma. Koji su ti tekstovi u život došli prvi?

- Pa nisu samo u pitanju tekstovi. Zapravo sve što mi je došlo pod ruku. Jednako su mi bile bitne teoretičarke iz akademskih krugova koliko i pop ikone. Ne znam više što mi je prvo došlo u život, izgubila sam pojam o vremenu. Obilježila me i literatura Simone de Beauvoir i punk estetika Patti Smith. I Camille Pagllia i intervjui s Lauren Bacall koja priča kako ju je sustav prožvakao i ispljuvao, i Susan Sontag i podivljali jezik Sarah Kane. I lude konceptualne drame Caryl Churchill i vječna poezija PJ Harvey. Evo čitala sam prošle godine Didiera Eribona, on je muškarac koji je mnogo veći feminist od mnogih žena s kojima se susrećem. Za mene se ne treba nužno netko deklarirati kao feminist da bi to bio, kao što i apsolutno prezirem ljude koji se baš otvoreno ne žele tako definirati jer imaju neki problem s tim. Npr. moj otac koji je radio na pogonu u Petrokemiji je zapravo feminist iako to sigurno za sebe ne misli. I vjerojatno će me nazvati i psovati mi sve po spisku kad ovo pročita. Ali on me odgojio na ideji da trebam željeti trčati maratone, a ne prati suđe i brisati podove. Volim jogging, iako nisam još otrčala niti jedan maraton, ali ako ništa drugo uspio mi je usaditi indiferentnost prema prljavom suđu. No ozbiljno, ideja feminizma neodvojiva je od ideje solidarnosti i brige za dobrobit deprivilegiranih, za ideju klasne borbe i boljitak neprivilegiranih.

image
Bijeli bubrezi u Buenos Airesu

I dalje smo na pitanju broj jedan, dakle - feministički, tvoji?

- Mogu reći da ja jesam. A kakvi su moji tekstovi, to neka procjene oni koji ih čitaju ili dolaze gledati. Kazalište djelomično stvaramo mi, a djelomično oko promatrača. Mislim da sad kad gledam nekih svojih posljednjih deset godina postaje mi jasno da ipak ti neki rani radovi su radovi koji su pisani iz neke osobne povrede, iz nekog osjećanja da ono što ti jesi nije nešto što je napeto svijetu u kojem živimo. Da je kao žena ipak najbitnije da si lijepa, pristojna, nedostupna i misteriozna. Naprosto da ne radiš probleme. Dok dečki mogu biti razbarušeni, proaktivni, sa škembicama i šarmantnim podočnjacima od sinoćnjeg šankiranja. Mislim da bilo koji aktivizam na početku proizlazi iz osobnog osjećaja nekorespondiranja s okolinom, a onda sa zrelošću to osobno prelazi u razumijevanje diskrepancija u društvu. Tako da feminističko ili aktivističko u umjetnosti je ono što ne stereotipizira. Na primjer, ja jako volim Godarda, ali kvrgu i te njegove žene s velikim okicama i crnim tušem. On će uvijek biti jedan od najboljih, ali nažalost ti ženski likovi neće dobro ostariti u povijesti.

image
Bijeli bubrezi

Kako bi ti opisala naše tendencije u dramskom pismu, ovom koji se voli misliti kao "suvremeno"? Kakav je naš akademski prostor spram mladih autorica? Odnosno, kazališni?

- Bolji. Puno bolji. Prije si relevantne dramske autorice i redateljice mogao nabrojati na prste jedne ruke, a sada, iako i dalje ne činimo sasvim sigurno polovicu, ima toga puno više. Meni je to nevjerojatno. Da je još prije samo 30-40 godina žena bila eksces u kazalištu, osim kao glumica. Meni je to potpuno ludo. Ali mislim da je akademski i kazališni prostor napravio vrlo malo da poboljša situaciju. Iz mojeg iskustva zidove su uvijek probijale pobjednice koje su onda ostavile put otvoren svojim drugim kolegicama luđakinjama.

Kao žena ipak je najbitnije da si lijepa, pristojna, nedostupna i misteriozna. Naprosto da ne radiš probleme

A, inherentno, politički?

- Tu je situacija malo drugačija. Politički prostor je klaustrofobičan i zatvoren. Dok imamo konzervativnu vladu, pomaka dakako hoće biti, ali ne i u mainstream diskursu.

image
Bijeli bubrezi u ATELJEU 212 u Beogradu

Gdje misliš da je tvoje autorstvo danas situirano? Kakav je put u režiju?

- Puno se promijenilo. Manje me zanima samo pisanje i čista poezija koliko izvedbeni mehanizmi. Svaku rečenicu promišljam kroz filter izvedbe i što to može značiti na sceni. Puno više razmišljam u slikama i radnjama. Moj dom je kazalište i sve pišem u ime toga. Sumnjam da ću ikad napisati roman ili zbirku poezije. I manje razmišljam o osobnim preokupacijama i iskustvima, a mnogo više o stanju u kojem se kao društvo nalazimo. Kad kažem društvo zaista mislim na neko globalno društvo. Ništa se više ne tiče samo nas ovdje. U Zagrebu. Ili Hrvatskoj. Ili bivšoj Jugi. Jučer je bio Wuhan, danas je Sisak. Jučer su bila kršenja ljudskih prava u Siriji, danas su kršenja ljudskih prava na granici Hrvatske i Srbije. Ovo je naš svijet.

Koja su danas pitanja ženskog dramskog – umjetničkog kontinuiteta? Je li i dalje prostor "intime", prostor autentičnog govorenja? Ili smo tu zamku konačno nadišli?

- Ja jesam. Ili se bar nadam da jesam. Ali nije prostor tog intimnog bola nikakva zamka. On je nešto što moramo riješiti da možemo dalje zdravi kroz društvo. Kako ću se ja baviti čitanjem literature o europskom tržištu oružja za Saudijsku Arabiju, ako me još uvijek muči to da ne želim trošiti vrijeme na brijanje nogu, a moram jer ako to ne učinim nitko me neće voljeti. Kako ćemo se boriti za pravdu u društvu ako se ne možemo izboriti za to da imamo pravo na orgazam. Ne možemo voljeti druge ako ne volimo i ne prihvatimo sebe. Pa to je i Isus rekao. Isus je predobar lik. Cura mu je bila Marija Magda, žena koja je spavala s puno tipova i slušala The Clash i Jefferson Airplane.

Monovid te natjerao pisati, opet – naručen tekst? Pričaj mi o odabranoj motivici?

- Kad se dogodila cijela ta korona i kad je svačija baba počela recitirati Danijela Dragojevića na YouTubeu, rekla sam nema šanse. Nek´ me samo netko ide užicati da kao poklonim neki svoj rad svijetu u ime solidarnosti. Ali kako to obično biva, nazvali su me Ivor Martinić i Jelena Kovačić, dvoje mojih prekrasnih i pametnih kolega i rekli da bi htjeli okupiti dio scene dramskog pisma. Zaista kažem dio. I da napišemo nešto o izolaciji. Ja sam odmah pristala. No, ne volim intimne tople ljudske priče pa sam se odmah našla u zamci da mi je tema problematična, ali onda sam se sjetila da je gitara Miroslava Škore u zadnje vrijeme jako tužna i potonula duhom jer se Škoro bavi parkiralištima, Merčepima, reevaluacijom Jasenovca i općenito populističkim diskursom koji će valjda uključivati jako puno referenduma. Strah me populističkih tendencija u domaćoj, pa i u europskoj politici. One su uglavnom desne i konzervativne ideološki, a ekonomski tržišno orijentirane. Zapravo se baziraju na tome da se moraš prilagoditi vrijednostima društva koje su nametnute, a ako se ne prilagodiš, manje si vrijedan. Također – dolje s privatnim parkiralištima!

image
Projekt ´Lepa Brena´u BITEF teatru

Postoji li etablirani model tvoje dramske proizvodnje? Kako si razvila svoju praksu? Svoju disciplinu?

- Postoji. Uzimam narudžbe koje su mi zanimljive, uzbudljive i koje se rade u kolaboraciji sa super ljudima i kazalištima, i koje su financijski isplative. Od toga živim. Tu laštim zanat i propitkujem svoje stavove, rušim neke svoje zidove ugode. Razgovaram s redateljima i glumcima, oni vrijeđaju mene, ja vrijeđam njih, pa se onda negdje nađemo na pola. Ali jako volim taj rad jer je manje sebičan od autorskog. Nauči te kako društvo u malom funkcionira. Drugi dio je moj autorski rad. To je moje, samo moje, to nikom ne dam, tu nema kompromisa. Tu na početku nema ni novaca jer dolazi iz moje manufakture. To je čista ljubav i sloboda. I kad se dogodi domaći ili internacionalni uspjeh, prekrasno je. Ali kad se ne dogodi, opet je čisto zadovoljstvo, nešto što vam nitko ne može oduzet.

Što ti je sve otkazano? Potvrđeno, prolongirano?

- Ništa mi nije otkazano, sve mi je prolongirano. Imam četiri premijere ispred sebe, jednu rezidenciju u Dubrovniku, festivale i čitanja u Francuskoj, Luksemburgu i Španjolskoj. Kad će se to sve dogoditi? Nemam pojma. Ali ako nama slobodnjacima dramaturzima budu drastičnije skresani honorari koji ionako nisu baš nešto dostojanstveni, ja ću sama sebi sve otkazati, ništa neću raditi. Uopće mi se ne da toliko raditi i krvariti pod tim uvjetima. Radije ću sjediti doma i napisati svoju prvu konceptualnu duracijsku dramu koja traje 48 sati i sva je u rimovanim šesnaestercima. A za kruh ću raditi u nekoj knjižari. Slagati knjige po policama i konačno uzeti u ruke onu knjigu od Ogle Tokarczuk koja ima 850 stranica. Rekla bih da ću raditi u kafiću, ali znam da bih dobila otkaz u roku od tri dana, ispala bi mi svaka druga tacna s kavom. Ako netko zna neke ugodne knjižare gdje traže nekog na pola radnog vremena, javite se.

image
Vedrana Klepica, dramaturginja i kazališna redateljica.
Foto: Neja Markicevic/CROPIX

Kako se odnosiš i što misliš o stavljanju izvan snage Zaključka izglasanog na prošloj sjednici 19. ožujka o hitnoj isplati sredstava za kulturu i pokrivanje sredstava prostora nezavisnim subjektima u Zagrebu?

- Informacije koje Grad trenutno komunicira jest da se isplata sredstva za sada obustavlja jer se mora napraviti rebalans proračuna. Ne vjerujem da se može u potpunosti obustaviti isplata sredstava kulturnom sektoru. To bi bilo skandalozno. Ne kažem da je nemoguće, ali bi bilo skandalozno. Mi svi moramo biti svjesni da nam slijedi ekonomski krizno razdoblje i da sredstava neće biti na istoj razini kao i prošle godine. A kako će nam izgledati sljedeća godina je kompleksno pitanje, jer nitko ne zna može li se gospodarstvo u potpunosti pokrenuti, slijedi li nam drugi val zaraze... No meni je ovdje ključno jedno drugo pitanje: ljudi koji su slobodnjaci u kulturi i koji djelomično žive od programskih sredstava Grada (kako Zagreba tako i drugih gradova) nisu nikakvi građani drugog reda. To su naprosto ljudi čija priroda posla zahtijeva da mijenjaju sredine i institucije i u njima kreiraju kulturni program. Ako u ovom trenutku institucije ne mogu iskoračiti i podržati ljude koji im autorski kreiraju program, njihovo samo postojanje za mene postaje upitno i moralno duboko problematično. Nadalje, drugo pitanje je pitanje kulture općenito. Duboko mi je zlo od činjenice koliko je u javnom diskursu ona postala tema nekakvog ismijavanja i prezira. Tome je nažalost pridonio jedan veliki politički demagoški spin o umjetnicima kao nekakvim probisvijetima, a on je nastao upravo zbog toga što ljudi u kulturi često otvoreno pričaju o pravim nepravdama koje nam se događaju pred nosom, analiziraju društvo i nisu najjednostavniji za ukrotiti. To naravno ne odgovara svima. Ali kultura i obrazovanje su osnovni uvjet mentalnog zdravlja bilo kojeg društva.

Kako ide zamišljaj budućnosti, a bogami i sadašnjosti? Što je stvarna pozicija "slobodnjaka"?

- Nemam ništa za izgubit, imam sve za izgubit. Treba se borit, ali treba se i odmorit. Sve je ljubav, sve je tuga i smrt. Trt-mrt.