Svjetska praizvedba dramskog teksta "Povijest pčela" u Hrvatskome narodnom kazalištu kazališna je adaptacija jednog od najčitanijih romana 21. stoljeća, norveške spisateljice Maje Lunde, koji na upečatljiv način govori o brzom sagorijevanju ljudske civilizacije, ekološkim promjenama i dezintegraciji tradicionalne obitelji. Ovo izazovno djelo o klimatskim promjenama, ekologiji i čovjekovu odnosu prema prirodi, isprepleteno s ljudskim strahovima, borbama, odnosima roditelja i djece, u adaptaciji Ingrid Weme Nilsen, zagrebački HNK postavio je u suradnji s Det Norske Teatretom iz Osla. U predstavi između ostalog igraju Zrinka Cvitešić, Siniša Popović, Igor Kovač, Luka Dragić, Vlasta Ramljak, Alma Prica i mnogi drugi.
Kako pucaju veze roditelja i djece? Kako pucaju ti odnosi unutar - konkretno - klimatske fikcije posvećene izumiranju pčela i katastrofalnim posljedicama koje će imati po Zemljane? Odnosi pucaju zbog različitih interesa, zbog toga što roditelji pate od depresije? U knjizi se George iz 20. stoljeća teško miri s činjenicom da njegov sin Tom neće nastaviti pčelarsku tradiciju njihove obitelji koju je počela jedna hrabra žena. Tao pak, iz 21. stoljeća, cijele dane provodi nježno kistom oprašujući cvjetove jer pčela više nema, cijela kineska zajednica pretvorila se u ljudske oprašivače. I da, William iz 19. stoljeća, otac sedam kćeri i jednoga sina, bori se s onim što danas prepoznajemo kao depresiju, iz kreveta ustaje tek kad mu za oko zapne “slučajno” ostavljena knjiga o pčelama. Suvremena (priča iz 21 st.) unutar tog narativnog korpusa prati posljedice bolesti i smrti djeteta. Kroz majčinu vizuru. U romanu je, a i na sceni, kroz dosta ignorantnu adaptaciju optužen – individualizam. Pčele i ljudi, podsjeća nas znanost ali i dijelom roman - surađuju više od 9000 godina. Navodno je u nešto više od trideset godina Europa izgubila oko četvrtinu pčelinjih kolonija. U Sjedinjenim Američkim Državama, u istom se periodu, broj košnica prepolovio.
Ispred nas je Kina, gdje smo na poljima krušaka koje oprašuju tamošnji radnici i njihova djeca u dobu kad su pčele odavno nestale, kada je sav napor usredotočen na proizvodnju hrane u jednom totalitarnom društvu u kojemu vlada bezličnost, kolektivnost i unaprijed zadani život. Nosioci radnje su Tao, Kuan i maleni Wei-Wen. Ispred nas je i Engleska gdje pratimo put mladog znansvenika Williama Savagea koji se od obećavajućeg, mogućeg asistenta na sveučilištu, pretvara u oca mnogobrojne djece i jedva spaja kraj s krajem. George, Emma i Tom čine obitelj pčelara iz SAD-a koja svjedoči pomoru pčela, neshvaćajući što se dogodilo. Paralelnim radnjama i isprepletenim situacijama neprekinutim ritmom se prikazuje sudbina likova. Pratimo njihove nade, želje, tuge i patnje koje se ne razlikuju bez obzira o kojem se kontinentu ili vremenu radilo. Sve njih povezuije priča o pčelama, malim vrijednim radilicama koje proizvode med tisućama godina.
Lunde u romanu “Povijest pčela” o njemu piše kao o kolapsu pčelinjih zajednica ili ga jednostavno naziva Kolaps. Uzroci ove pojave se ne znaju, iako postoje mnoge teorije - od poremećaja magnetskog polja do pesticida. Struktura romana je, kao što sam rekao - jednostavna: naizmjence dakle pratimo troje junaka - biologa i trgovca sjemenjem Williama koji živi u Engleskoj sredinom 19. stoljeća, pčelara Georgea koji se suočava s Kolapsom u Americi u 20. stoljeću i mladu majku Tao koja živi u Kini krajem 21. stoljeća, u vrijeme kad su pčele već izumrle.
Međutim, gore prepričana, ponuđena struktura adaptacije je u velikoj mjeri oslabljena do banalna. Proklamatorska. Isuviše, nažalost "suvremena" na isuviše isprazan način. Funkcioniraju određeni elementi, doduše – uglavnom iskričavost dijela ansambla. I pojava djece – glumaca koji izvrsno, predano igraju svoje zadatke.
Scenografija jest impresivna, kostimi jesu lijepi, ali život na sceni ne funkcionira. A život na sceni uglavnom ne funkcionira iz istih razloga kao i život na "stvarnoj sceni" – ako se izvodi banalan diskurs, neautentično življenje - izvedbe "života", bizarna simplifikacija života, nepropitane misli. Scenografija, kostim i efektna rasvjeta ne mogu učiniti taj život (niti ijedan drugi) smislenim. Dijelu publike kojoj se ova predstava posebice svidjela pružena je šansa komforne, zavodljive empatije, zona – pseudoaktivističke sigurnosti i deklarativnog razumijevanja problema. I to je valjda - ok.
