Bila je to veljača ove godine i jurio sam na intervju, naravno, ne znajući da je zadnji – s velikim misliocem, znalcem i praktičarom dr.Robertom Torreom. Kolegica Zrinka Šamija i ja smo ga skupa uzbuđeno pripremali, ali ona ipak taj dan nije mogla doći pa su sav entuzijazam i trema bili prebačeni na mene. Međutim, ulaskom u stan, sva je trema nestala (shvatio sam da je bila i nepotrebna, no dobro). Bio je to čovjek, kakvog su ga svi i pamtili – brz, duhovit, dovitljiv, empatičan i ironičan. S takvim ljudima se naprosto ne možeš osjećati ugroženo. Čisti užitak razgovora! Čista poštena intelektualna razmjena! Inače psihijatar, napisao je nekoliko knjiga s područja psihijatrije ovisnosti. U široj javnosti zapažen je njegov kritički pamflet "Prava istina o psihijatriji”. U knjizi "Ima li života prije smrti?" predstavio se i kao svojevrsni stručnjak za ljudsko iskustvo, te je ponudio odgovore na pitanja što je život i kako ga živjeti. U svojoj novoj, nažalost zadnjoj, knjizi “Ludilo uzvraća udarac” izlaže preko dva stoljeća dugu priču o monopolu psihijatrije nad ludilom. Ovaj je razgovor vođen ususret objavi spomenute knjige, međutim "pobjegao" je van njezinih granica...
Što je za vas unutarnji rad? Što vam ta sintagma znači?
- Rad na sebi, na osobnom nutarnjem rastu, poprilično je mističan ideološki konstrukt. Skovan je za potrebe suvremenog građanstva, za osobnu nadogradnju kroz kulturno-duhovno uzdizanje u cilju dosega "životnog smisla" i "pravog" sebe. Ljudima su puna usta sebe i rada na sebi, ali najmanje što žele čuti je istina o sebi. No radili mi na sebi ili ne, pravi unutarnji rast započinje tek kad život poradi na nama. Jer ljudi su autentični od muke, a ne od salonskog meditiranja "jesam li ili nisam sobom".
Unutarnji rast počinje tek kad je kroz životne lomove ugrožena banalnost naše svakodnevice. Čovjek najprije i najčešće nije sobom i nije svoj. Upravu nad sobom prepušta različitim tutorima uma, koji odlučuju kako ima živjeti, misliti i biti. Iz ovog samoskrivljenog otuđenja budi se samo kad mu je život ugrožen. I to, opet, samo ako prihvati da je život rođen i stvoren na patnji i bolu. Osobni rast dobrim dijelom zasniva se na kapacitetu za patnju. Nitko ne raste zato što mu je dobro i lako, nego samo kad mu je loše i teško. Kad nam je dobro stojimo na mjestu, a kad nam je lako nazadujemo. Patnja gradi ličnost i pretvara je u karakter. Patnja osamljuje, individualizira i dovodi čovjeka pred sebe. Patnja sve svodi na bitno, luči životno važno od nevažnog, pomaže shvatiti gdje smo i što smo.
Naprosto, moramo istinski očajavati nad sobom da bismo postali sobom. Jer tek tada čovjek misli. Tek kad mu dodirnemo dno, život nam raskriva svoju bit. To su rijetki trenuci kad vječnost ulazi u vrijeme, najčešće u trenutak. Oni su rijetki i kratki, dođu i prođu, ali njihov učinak po osobu je tektonski formativan, budući da su se neizlječivo upekli u dušu. Pa kad i kroz životnu bol domišljene odluke prođu, godinama potom one ostaju formativne po živote koje živimo.
Zašto je ta istina o nama uvijek nekako bolna na početku?
- Zato što nam je socijalizacijski uvaljen konstrukt "života" i njegovog "smisla", koji nema veze sa životom. Život je u najavi precijenjen, a i naša najosobnija važnost po sudbinu svemira je također uvelike prenapuhana. A naravno da život ima svoj plemeniti smisao, ali on se opire poetizaciji. Tako da smisao života nikako nije ono što bismo mi htjeli da je "smisao života". Naše sanjarije o životu nemaju blage veze sa životom, pa utoliko ni ne zaslužuju život. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bi se u njemu razočarali.
Život je uvijek bio, jeste i bit će težak, a nerijetko i neizostavno ružan. Pamet tu ništa ne može promijeniti, ali može posvetiti patnju osviještenog čovjeka i doslovno dati joj utjehu smisla. Život i svijet će ostati kakav jest, razumjeli ih mi ili ne. Ali ako razumijemo sebe i svijet u kojem živimo, mi ćemo biti drugačiji, dublji i bolji ljudi. Na kraju krajeva, svijet čovjeka koji razumije i koji ne razumije svijet, više nije isti svijet.
Čitavo vrijeme operirate terminima "normalno" i "zdravo". Što to znači?
- Normalnost nije činjenica prirodnog nego društvenog reda. Normalnost ne postoji u prirodi, nego samo u društvu. Doseže se odgojem i obrazovanjem, iliti socijalizacijom naprosto. Koliko je društava, toliko je tipova normalnosti. Što je u jednoj zajednici normalno, u drugoj nije. Kakvo je društvo, takva mu je i normalnost.
Kroz norme zajednica svakom svom članu nadređeno poručuje tko je, što je, gdje mu je mjesto i što mu je životno činiti i biti. U pounutrenim normama položen je skript naših života. Biti normalan ne znači biti svoj i poravnat sa sobom, nego s normom. Pounutrenjem normi postajemo normalni, komforni s normama i normirani. Zajednica nas normalizira, daje nam socijalni identitet, srce našeg bića, "naše" najintimnije ja. A time daleko još da bi bili svoji i stupili u konstruktivni samoodnos sa sobom.
U tom kontekstu, danas se mentalno zdravlje nametnulo kao norma, obvezujući oblik sekularne religije, životnog smisla i svjetonazora. Wellbeing, mindfulness i psihologija pozitivnog mišljenja izdiferencirale su se u vodeće filozofije života suvremenog građanstva. Samo mentalno zdravlje nije objektivno utvrdiv nalaz, već socijalno konstruiran koncept. K tome, i same sadržajne odredbe mentalnog zdravlja razlikuju se od desetljeća do desetljeća, i od društva do društva.
A na stara pitanja o životu i njegovu smislu psihologija mentalnog zdravlja daje naivne, pojednostavljene i razočaravajuće plitke odgovore. Primjerice, naputci koje nam javno zdravstvo plasira u cilju uvećanja mentalnog zdravlja sadržajem su razočaravajuće banalni. Oni otprilike poručuju: Budi pozitivan! Ostvari svoj puni potencijal! Poveži se s drugima! Naspavaj se! Nađi smisao života! Meditiraj! Jedi malo i rijetko! Budi tjelesno aktivan i mršav!, a ako se ne osjećaš baš kako misliš da treba onda: Potraži stručnu pomoć!
Sukladno tome svjedočimo pojavi masovnog kulta stručne pomoći. Ljudi nikada u povijesti nisu u tolikoj mjeri za životne probleme tražili rješenja od eksperata. Godinama već svjedočimo penetrantnoj mentalnoj higijeni pučanstva kroz javno zdravstvene kampanje senzibilizacije za probleme mentalnog zdravlja i pojedinih psihijatrijskih poremećaja. Kroz psihoedukaciju, prevenciju mentalnih poremećaja i akcije promocije mentalnog zdravlja, ljude se kontaminira stručnom terminologijom, u mjeri da probleme života počinju doživljavati kao kliničke entitete. Člancima u časopisima i na internetu ljude se senzibilizira za postojanje psihijatrijskih poremećaja. Javnozdravstvene kampanje potiču na rano otkrivanje i samodijagnosticiranje poremećaja. Pa ispada da upoznaju i proučavaju psihijatrijske poremećaje da bi ih lakše dobili.
Sve u svemu, mentalno zdravlje nikako nije poželjno psihološko stanje. Normalnost istumačena kao mentalno zdravlje, poželjnija je od nenormalnosti, ali je opet, po sebi odredba deficitarne strukture više adekvatne prema van nego prema unutra. Mentali normalnih osoba često su devitalizirani, deficitarni, isprazni, programirani i anestezirani. Tzv. kronično normalne osobe nisu nikakav protupol tzv. kronično psihotičnim osobama. Egzistencijalna autentičnost je protupol nenormalnom, ali i normalnom. Doduše i autentični ljudi vladaju se sukladno normama, ali daleko od toga da bi bili normalni i mentalno zdravi. Socijalno su diskonektirani i društveno asimetrični.
Egzistencijalna autentičnost i mentalno zdravlje međusobno se potiru i isključuju. Tko je jedno, nije drugo, i obratno. Sva su društva normalna, a ni jedno nije autentično. Autentični su samo pojedinci. Tako nije nikakva sreća biti mentalno zdrav, odnosno nije nesreća ne biti mentalno zdrav. Koncept mentalnog zdravlja znanstveno je i teorijski neutemeljen, a socijalno je dugoročno štetan. Čovjek može biti razborit ili mudar, ali nikako zdrav.
Držim velikim osobnim uspjehom što zasad uspijevam živjeti, a ne biti mentalno zdrav. Niti biti među visoko rangiranim osobama po indeksu sreće. A također se jako pazim da mi život ne poluči visoku kvalitetu života.
Kada se govori o ludilu, opreka je normalnost. Ili zdravlje? Kada bi vas pitali čije je ludilo, što biste rekli? To je filozofsko pitanje. Kome pripada ludilo? Danas ispada da pripada društvu, u smislu toga da se upravlja dojmom. I to što ste rekli da je najveći javno-zdravstveni problem. Je li onda ludilo društveni problem? Citiramo vas: "Siromaštvo izluđuje i siromaštvo zaglupljuje". A mi živimo u prilično siromašnom društvu...
- Ludilo se događa u društvu, kroz društvo, a dijelom i zbog društva. Pa i sami psihijatrijski poremećaji nastaju u društvu, od društva i zbog društva. Riječ je o duboko socijalnim fenomenima i bolestima. Utoliko, društvene abnormalnosti porađaju psihopatološke abnormalnosti. Obrazovanje i bogatstvo štiti, dok siromaštvo i zatucanost uvećavaju vjerojatnost pojave psihijatrijskih poremećaja. Zato se ovi u pravilu dešavaju u nižim slojevima društva. Porast stupnja bijede najrazličitije vrste izravno je proporcionalan pojavnosti psihičkih poremećaja.
Psihotičnih dezorganizacija ima više u zajednicama sa socijalnom dezorganizacijom. Slom i rasap društva neizravno izaziva slom i rasap članova društva, dakako onih s njegova dna. Socijalni deficiti izazivaju psihološke, pa i psihotične deficite. Socijalna dezorganizacija izaziva onu psihotičnu. Socijalna dezorganizacija uvećava beskućništvo, alkoholizam, zlouporabu droge, suicidalnost, stopu nasilja i kriminala u društvu. Sve navedeno destabilizira najranjivije slojeve društva.
Uvezanost psihijatrijskih poremećaja i siromaštva kontinuiran je nalaz univerzalne vrijednosti. Pratimo ga u svim povijesnim razdobljima i u svim društvima. Siromašnima ne treba genetska predispozicija za psihijatrijski poremećaj da bi ga dobili. Stoga ne čudi da psihijatrijske ustanove, od osnivanja do danas, dominantno udomljavaju sirotinju. Ludilo ide uz siromaštvo i njegov je dio. Kronično psihotične osobe u pravilu su siromašne i siromašnog su podrijetla.
Ako se išta u psihijatriji može u jakom smislu podvesti pod pojam „uzroka“, onda je to siromaštvo. Siromaštvo je „uzrok nad uzrocima“. Psihički poremećaji nastaju u mulju društvenog dna: u prostorima društvene ekskluzije i marginalizacije. Neurogenetska, neurobiokemijska, ali i unutarpsihička razina tek su od pobočne važnosti. A u još naglašenijem smislu za sve navedeno, od siromaštva važnije je samo relativno siromaštvo. To znači da je razina psihopatologije veća u društvima s većim socijalnim razlikama između bogatih i siromašnih. Siromašni žive stresnije od bogatih, ali se sa stresom i manje učinkovito nose. Nemoć u izlaženju na kraj i nošenju sa stresom sama je po sebi posljedica siromaštva.
Mi doduše nikad nećemo moći egzaktno odgovoriti zašto pojedine osobe razvijaju psihijatrijske poremećaje kao odgovore na život. No pouzdano znamo da rizični čimbenici poput siromaštva, nezaposlenosti, disfunkcionalnosti obitelji, zlostavljanja u ranoj dječjoj dobi, uz neobrazovanost, značajno doprinose porastu pojavnosti psihijatrijskih poremećaja.
Siromaštvo drži um siromašne osobe u zarobljeništvu. Život u neimaštini troši toliko mentalne snage da umanjuje kapacitet za razborito vođenje života. Zato, siromaštvo nije samo ekonomsko, nego i psihološko, pa i kognitivno stanje.
'LUDILO SE DOGAĐA U DRUŠTVU, KROZ DRUŠTVO, A DIJELOM I ZBOG DRUŠTVA. TO JE NEUGODNA ČINJENICA KOJU DRUŠTVO NE VOLI ČUTI. PA I SAMI PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI NASTAJU U DRUŠTVU, OD DRUŠTVA I ZBOG DRUŠTVA. DRUŠTVENE ABNORMALNOSTI PORAĐAJU PSIHOPATOLOŠKE ABNORMALNOSTI. OBRAZOVANJE I BOGATSTVO ŠTITI, DOK SIROMAŠTVO I ZATUCANOST UVEĆAVAJU VJEROJATNOST POJAVE PSIHIJATRIJSKIH POREMEĆAJA. ZATO SE OVI U PRAVILU DEŠAVAJU U NIŽIM SLOJEVIMA DRUŠTVA'
Kakva je vaša praksa u izbjegavanju života? Što ona podrazumijeva?
- Podrazumijeva da sam jadan i slab, i treba mi isključenje kroz spor, miran i samozatajan život da bih došao k sebi, vidio što hoću, a što ne. Za preživljavanje mog nutarnjeg bića potrebni su posebni uvjeti. Posebno kad je vanjski svijet toliko ružan i nesretan, nesabran i neinspirativan. Utoliko, povukao sam se iz vanjskog nesklada kako bih pomirio onaj nutarnji. Bez samoisključenja, samoispunjenje nije moguće. Tako da duševni mir kao trajno stanje nalazim isključivo u dubokoj povučenosti. Slobodan sam i sretan sam dok sam sam. To nije sebičnost, već spašavanje žive glave. Jer ako nisam sebi, nisam nikome. Zato inzistiram na samovoljnom isključenju i životu u cisti socijalne izolacije. Socijalnom asimetrijom i komfornim eskapizmom čuvam svoj unutarnji mir i sabranost. Mislim, život je dug, ali ipak ide i prolazi. Sutra ću biti star, a prekosutra mrtav, stoga se moram prihvatiti stvari koje dosmrtno želim napraviti, dok sam još pri pameti i snazi.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
- Djetinjstvo i rana mladost najsretnija su razdoblja mog života. Nadobudno sam očekivao da ću i nakon mladosti nastaviti živjeti jednakom snagom. Mislio sam kako su djetinjstvo i mladost tek odskočna daska za veliki život koji je preda mnom. No to što mi se poslije izdogađalo ispod je svake razine. Djetinjstvo i mladost kao priprema za život ispostavili su se neusporedivo boljim od života u tzv. zrelim godinama. Moja srednja životna dob prije je trula nego zrela, budući da sam se više društveno očekivano i kalkulantski ponašao nego živio. Jednostavno, balon mog života se napuhao i poletio, a potom ubrzo ispuhao i pao. Bio sam puno bolji čovjek dok sam bio mlad. U potenciji sam bio bolji nego u djelu. Bolji u sjemenu, nego u plodu. Naime, tad smo kako ja, tako i moj život na nešto ličili. A sad sam sav sprčkan. Propao i upropašten u svakom smislu i pogledu. Prepun ožiljaka koji skvrčavaju moje nutarnje biće, u kojima sam ostavio dio sebe. A tu su dakako i žive rane iz kojih još uvijek krvarim, i kroz koje i dalje kao čovjek kopnim.
Kako godine idu, sve me manje ima i sve manje jesam. Sadašnjost mi je siva, a budućnost crna. Jedino mi se još prošlost bijeli i zove natrag u točku sabiranja prije pogreške, nakon koje je sve pošlo ukrivo. I zato se u sjećanjima često vraćam u djetinjstvo i mladost, dok je svijet još bio sveto mjesto, dom i zavičaj, a ne kao danas prazno i pusto mjesto pukog postapokaliptičnog preživljavanja. Sjećanja su put kojim se vraćam kući, zamišljam bolji život i spasonosni horizont zavičaja. Pa iako je stvarnost tih razdoblja daleko iza mene, moj aktualni život najstvarniji je u sjećanjima i nastojanju da kroz rekonstrukciju bolje prošlosti vlastitom životu povratim smisao.
A ovo što aktualno zovemo "životom" naprosto podnosim. Kako ne žudim za srećom, nisam ni nesretan. Mislim da mogu dobiti puno samo ako tražim malo. I to malo, sada mi je dovoljno. Život svakako ima dimenziju gdje ga baš treba izdržati. Utoliko, izdržavam ga dok ne iscuri. Čekam kraj svog roka, kao radnik isplatu. Gotovo.
A ta velika priča o partnerskoj ljubavi na što svi ulažu kartu kroz život, čekajući da ih ona potvrdi kao ljude?
- Velika priča o ljubavi svojevrsna je laž u službi istine. U ovom slučaju sile života koja se služi obmanama i prenapuhanim idealizacijama samo kako bi kroz najvulgarniju fiziologiju prokreacijski grabila naprijed. Naime, kroz ljubav se potvrđuje spolni nagon, a ne čovjek. Ljubav korijeni, izdanak je i ukras oko spolnog nagona. Bez spolne ljubavi, ljubavi nema. (Seksualne) ljubavi nema ako tijelo ne žudi za tijelom. Prije je onda riječ o nekoj vrsti prijateljske privrženosti, jer nagon određuje ljubav. Pa i veliki društveni narativi o ljubavi zapravo tek su neizravna poetizacija nagonske magije ženskog međunožja.
Evolucijskoj sili života nije bitno da li su se sjedinile duše ljubavnika, koliko njihova tijela u spolnom činu, budući da je to, za sada, jedini način proizvodnje ljudi od ljudi. Stoga ponavljam, ljubav ne potvrđuje ljude kao ljude, nego isključivo kao muškarce i žene. Štoviše, obvezujući društveni narativ sugerira da ljudi ni ne postoje, nego samo muškarci i žene. A smisao života muškaraca i žena je njihovo sparivanje u bračnim zajednicama. Smisao braka je u obitelji, a smisao obitelji u rađanju i podizanju djece.
Evolucijski gledano, to podosta nalikuje stočnom sajmu gdje vrijednost ljudi proizlazi iz njihovog rasplodnog potencijala, to jest iz uzgoja što većeg broja, što uspješnijih primjeraka vlastita obiteljskog legla. No ova prokreacijska evolucijska ravan je tabuizirana, sakrivena i omotana ideološkim ovojnicama društvene fantazmacije, iliti socijalnog konstrukta "prave" ljubavi naprosto.
