Vesna Salamon (34) umjetnica je i profesorica, magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te se usavršavala na Akademiji Jan Matejko u Krakowu, a posljednje četiri godine živjela je u Stockholmu gdje je bila na Post-master programu za profesionalno usavršavanje umjetnika na Royal Institute of Art. Od 2017. njene grafičke radove zastupa Švedska galerija Ed.-art. Osim grafika radi prostorne instalacije, skulpture od bronce, stakla i suvremenih materijala te umjetničke knjige. Dobitnica je nagrade publike Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. 2015., a 2016. predstavljala je Hrvatsku na Moscow International Biennale for Young Art. U dosadašnjem umjetničkom djelovanju sudjelovala je na više od četrdeset izložbi i performansa. Probali smo se dotaći okosnica njezine karijere, odluka koje tek treba donijeti, ali i krivnje, sumnje, strahova te u konačnici - komparativne analize dvaju svjetova, kultura - one švedske i one hrvatske.
Usavršavala si se na Akademiji Jan Matejko u Krakovu, a posljednje četiri godine živjela si u Stockholmu gdje si pohađala Post-master program za profesionalno usavršavanje umjetnika na Royal Institute of Art. Molim te, podijeli s nama iskustva učenja, ali i iskustva lifestylea?
Njihova akademska naobrazba funkcionira drugačije od naše. Na akademiju koja ima neusporedivo višu razinu produkcije i puno veći pristup raznim tehnologijama, pa na kraju krajeva i fizičkim materijalima, upadaju studenti koji su već razvili određene individualne stilove, da ne kažem poetike, i tijekom studija malo tko bitno promijeni svoju putanju. Svi imaju završene bar pripremne umjetničke škole u trajanju od minimalno dvije godine, gdje već solidno razvijaju tehnička umijeća. Profesori zaposleni na akademijama rade na ugovorima od pet godina, zbog čega su izrazito predani poslu.Taj ugovor im čak niti ne osigurava potpunu sigurnost, jer se u određenim situacijama može raskinuti. Za vrijeme #MeToo akcije neki profesori su bili pod istragom te su izgubili radna mjesta. Nekada je to bilo samo radi načina na koji komuniciraju sa studentima. Mislim da bi bilo zanimljivo primijeniti sličan model u našem visokom školstvu. Švedski "lifestyle" mi je u početku bio neobičan, ali mi je odgovarao. Trebalo je nešto vremena da se priviknem na sva njihova pravila demokracije i otvorenija poštivanja ljudskih prava, jer mi nemamo toliko razvijenu svijest oko toga; kaskamo u tom smjeru. Izrazito mi se sviđa koliko su dobri sugovornici te koliko paze na to da se svi osjećaju ugodno prilikom bilo koje rasprave. Za to je potrebna disciplina, osjetljivost, ali i blagodatosti ekonomski bogate i socijalno uređene države koja im to osigurava, sa svim tim dobro opremljenim akademijama. To nužno ne uvjetuje vrhunske umjetnike, ali lakše je.
Uvijek jaučemo za ovim našim “iskrenim i toplim i otvorenim”? Koliko je tu predrasuda i stereotipa?
A Swedish love story (smijeh). Oni su individualci i žive relativno samotno, no kada se odluče za ljubavni odnos sto posto se tome posvete i tada su vrlo iskreni, topli i otvoreni. Obično ne okolišaju puno, jasno im je vrlo brzo zašto im se netko sviđa ili ne. Isto je i s prijateljstvom. Kada su prijatelji, najbolji su. Ili nisu prijatelji. Nemaju potrebu pozdravljati te na ulici ili u razredu ako to ne žele. Obično se jako drže pravila i ponosni su radnici. Vrlo fokusirani na svoj posao. Svi na društvenoj razini žele raditi najbolje što mogu. Postoji uvijek taj odjek perfekcionizma u svakom profesionalnom prostoru. Neki se s time ne znaju nositi dobro, pa radi toga nastupa depresija, anksioznost, povlačenje u sebe do bolovanja. Ali bolest u pravilu nikada nije stigmatizirana i otvoreno izražavaju te svoje tjeskobe.
Od 2017. godine tvoje grafičke radove zastupa Švedska galerija Ed.-art, a osim grafika radiš prostorne instalacije, skulpture od bronce, stakla i suvremenih materijala, te umjetničke knjige. Koji medij /jezik te trenutno najviše izaziva?
Dugo sam radila isključivo grafiku, jer sam se za to prvobitno i školovala. U Švedskoj sam je nastavila raditi, a zato sam i bila prepoznata od vodeće galerije specijalizirane isključivo za grafičke radove. Tijekom studiranja, radi mogućnosti korištenja njihovih kiparskih radiona i tehnologija i radi neograničenog eksperimentiranja s materijalima, jako me zavelo kiparstvo. I to baš keramika i staklo; što zbog kompliciranog i dugotrajnog procesa, što zbog jednog uvijek poluneočekivanog, skoro aleatornog ishoda u svakoj etapi produkcije. Osim toga, zaista volim dizajniranje ukupnog prostora; skulpture u ambijentu često kombiniram sa svjetlom, zvukom ili grafikom.
Zagrebački potres 22. ožujka bitno je odredio smjer tvog rada pošto si direktno pogođena i doživjela svojevrsni slom? Reci nam više o tome.
Zagrebački potres mi je bio svojevrsna kulminacija anksioznosti; svih mojih dotadašnjih uznemirenih stanja. Zenit mog osobnog neshvaćanja i ne mirenja s tadašnjom situacijom. Naglasio mi je nemogućnost kontrole vlastitih želja i strahova u početnoj i najkaotičnijoj fazi pandemije. Život mi se jako promijenio pošto sam stalno putovala, a samim time i sjedila na više fronti. Takav "tempo" ionako više nisam preferirala jer je trajao neprestano nekih pet godina, ali definitivna promjena je bila nametnuta silovito i izvana. Privikavanje na pandemiju i na posljedice potresa (preseljenje u novi stan, prekid putovanja i nadolazećih planova, minimaliziranje i prekid većine društvenih odnosa) otvorilo mi je mogućnost fokusiranog i smirenog izoliranog rada, koji jedno duže vrijeme nisam imala priliku prakticirati. Posljednji put sam ovakvu situaciju imala nakon preseljenja u Stockholm, jer je njihov stil života sličan našem trenutnom, a sada vidim da mi to ustvari odgovara s jedne strane. Naravno, voljela bih da se što prije virus stavi pod kontrolu, no nadam se da će određene mjere i novostečene navike ostati. Neke od njih su minimaliziranje avionskih putovanja, generalno smanjenje emisije štetnih plinova i redukcija konzumerizma, kolektivna svijest o brizi prema slabijima i starijima, zdravstvena skrb dostupna svima ili čak kretanje prema nečemu nalik na globalno zdravstveno osiguranje. Pošto živim u centru grada pratim tijek sanacija posljedica potresa, a u ulici do moje (Đorđićeva) dosta se fasada sa svim svojim dekoracijama strovalilo na ulicu. Štukature tih pročelja često imaju masivnu "en face" portretnu skulpturu koja je završila razbacana po cesti i po autima, neke smrvljene, neke pretvorene u prah, ali na kraju sve s ostalom ciglom i šutom završava na Jakuševcu. Trenutno radim rekonstrukciju jednog od tih portreta za izložbu koja će biti otvorena početkom rujna u Färgfabriken muzeju u Stockholmu.
Ako dobro shvaćam - želiš potres povezati sa širom slikom- potres\virus\ekonomski kolaps koji slijedi?
Želim ga povezati sa širom slikom u kontekstu kapitalizma i njegove implicitne bolesti, a potres je dio iste ekologije kao i virus. Ekonomski kolaps će jednim dijelom i biti nekakav izrod njihove dijalektike, bar lokalno s obzirom na vječno nestabilnu balkansku tranziciju i prateći socio-ekonomski status. Pitanje je što će sve potres otkriti unutar šire mreže, odnosno koje i kakve gospodarske procese aktivira, i što oni po sebi razotkrivaju na svojim infrastrukturnim razinama. Potres ispada kao kratka fizička manifestacija pražnjenja puno šireg kolapsa društva, koje s nekim svojim ukupnim kapacitetom više ne podnosi vlastite unutrašnje tenzije i antagonizme. To trebam enkodirati u svoje nove objekte. Izložba koju pripremam na jesen u Stockholmu prigodnog je naslova “Marvels and Catastrophes”. Koncept je već uhodane grupe internacionalnih umjetnika, arhitekata i kustosa, a započelo pod vodstvom profesora Petera Langa s mog postmaster studiju na Royal Institute of Art u Švedskoj. Projekt traje već tri godine, a umjetničkim akcijama i predavanjima predviđamo scenarije postojećih te nadolazećih društvenih i prirodnih katastrofa.
Da, mi živimo vječno nestabilnu balkansku tranziciju koja je donijela permanentan egzistencijalan strah.
Taj strah je konstanta. Osobno se nikada nisam uspjela egzistencijalno opustiti. Tenzija je stalna na više razina. Evo primjera; kada sam studirala na Royal Institut of Art u Švedskoj, svi studenti imaju neograničen pristup radionama i materijalu na fakultetu da mogu nesmetano raditi u bilo koje doba dana ili noći. Bez obzira na to što sam imala svoj ključ za radione i studio, stalno sam bila u strahu da će me netko izbaciti s faksa, da ja tamo ne pripadam, da si to ne mogu priuštiti, da ja to ne zaslužujem. Privilegiranim švedskim studentima nije bio jasan moj strah; oni imaju vrlo visoku financijsku pomoć države koju mogu koristiti deset godina za redom, i ne moraju se brinuti o čitavom nizu drugih faktora (jesu li imigranti, žene, neka druga rasa, siromašni, prestari, mogu li se uzdržavati od umjetnosti).
Odgojeni smo s tim sumnjama i krivnjama. Kako anticipiraš relaciju društvo i umjetnost u sljedećem periodu?
Predviđam nastavak jakih mjera fizičkog distanciranja još barem godinu dana, ali vjerujem da će godina biti konceptualno i produkcijski vrlo plodna, pogotovo s nekim novim načinima i mehanizmima izvođenja i distribuiranja.
Od jeseni 2020. ponuđena ti je post-master pozicija za izradu keramičkih i staklenih skulptura na Konstfacku u Stockholmu (Largest University colleague of arts, craft and design). Što očekuješ? Jesi li pristala?
Presretna sam njihovom ponudom. Taj fakultet ima najbolju opremu za primijenjenu umjetnost u cijeloj državi. Program ima sveukupno samo šest studenata od kojih je troje na keramici i staklu. Uvjeti rada su nezamislivi. Očekujem dvije izrazito produktivne godine ako je odlučim prihvatiti. Nisam još odlučila. Dosta faktora ovisi o tome.
Tvoj najzapaženiji rad u keramici i staklu bio je Haharibo, Hibridne figure s ljudskim licem (autoportret) u tijelu medvjedića svojom formom referira na poznatu gastro/pop ikonu - gumeni Haribo bombon. Kako je došlo do realizacije tog rada?
Evo kako smo to opisali: “Prototip motiva, svojevrsni konzumeristički amblem, je odliven u najplemenitijem korištenom materijalu (bronca) te automatski postaje standardan pop/readymade artefakt izveden klasičnom tehnikom. Ujedno postaje i prva etapa transmedijalnog projekta. Zagonetan i uvijek identičan osmijeh umnožen je i zatim prezentiran u vojnoj formaciji (40-ak skulptura), dok na ˝fronti“ ostavlja vrlo uznemirujući dojam. S jedne strane rad ne odbija polemiku sa svijetom osobne i kolektivne konzumacije, dotiče se standardnih pop art strategija primarno baziranih na multipliciranju, s druge pak strane, zahvaljujući individualnom tretmanu, svaka figura na jedinstven način i neprestance okida asocijativno-značenjski mehanizam. Ta relativizirajuća progresija nastavlja sa skulpturama u staklu, ciklusom inkjet printeva “TechnoBearing” te umjetničkom knjigom ”Late night bear stories”.
Kako je bio doživljen?
Uspješno. Pošto je cijeli projekt zapravo bio niz tehničkih eksperimenata, publika je reagirala vrlo zahvalno. U Švedskoj im se sviđaju jer ih doživljavaju simpatičnima, kod nas su im zastrašujući. Ta dva skoro pa binarna ekstrema razapinju čitav spektar moguće recepcije, što mi je bilo jako bitno za taj rad.
Zbog korona situacije na čekanju su dvije samostalne izložbe u Zagrebu te tri grupne u inozemstvu (Portugal, Italija i Makedonija). Što sada radiš?
Trenutno radim na novom radu vezanom između ostaloga i uz zagrebački potres, projekt koji sam ti opisala gore pod nazivom “Marvels and Catastrophes” za Stockholm na jesen. Ti datumi i izložba su više manje sigurni. Ostalo je na čekanju s novim terminima.
U stalnoj tranziciji Zagreb-Stockholm možeš li nam navesti razlike među scenama? Komparativne prednosti, ali i mane?
U Švedskoj vlada jedna izrazito neoliberalna priroda umjetničke scene, u kojoj je umjetnost kapital i podređuje se zakonima tržišta. U Zagrebu mi se sviđa sloboda neodređena tržištem te se dosta projekata radi iz političkih i aktivističkih poriva, iz želje za društvenim promjenama; strast za radom nije toliko uvjetovana kapitalom, ali tog istog kapitala i nedostaje. Švedska ima jako dobru suvremenu plesnu i izvedbenu scenu, što je slučaj i kod nas. Za razliku od Hrvatske u Švedskoj je dobro razvijena i komercijalna umjetnička scena. Također mogućnosti za financiranje umjetničkih projekata su daleko veće. No smatram da ta činjenica samu kvalitetu rada dovodi u pitanje, jer se dosta projekata samo odrađuje. Zato preferiram našu scenu, lišena je tog vražjeg kapitala.
