Odlučila sam da se više neću zaljubljivati jer je ljubav luksuz koji si trenutačno ne mogu priuštiti. Znam da to zvuči u potpunosti kontraintuitivno jer nas čitavog života uvjeravaju da su mnoge stvari u životu skupe, ali da je ljubav, nasreću, besplatna. Love don't cost a thing, poručila nam je svima 2001. J.Lo koja te godine sigurno nije morala razmišljati o tome hoće li sljedećeg mjeseca imati za stanarinu.
Nemojte me krivo shvatiti, sigurna sam da se istinska ljubav ne može potkupiti novčanicama ni zlatnim naušnicama, ali treba se dokopati takve ljubavi i prije toga pretrpjeti gomilu gubitaka, dosadnih i zamornih spojeva, izboriti se sa samim sobom, razotkriti i utvrditi svoje granice i kriterije; nismo svi išli u razred s ljubavi svog života. Ako u obzir uzmemo okolnosti nadolazećeg ekonomskog kraha, činjenicu da na štednom računu trenutačno nemam više od nekoliko stotina kuna te pandemijsku groznicu koja se širi zrakom, moja se odluka čini zaista racionalnom. Stvari bi možda bile drugačije da sam se rodila kao bogata nasljednica ili da sam poslušala savjete odraslih koji su mi govorili da nipošto ne upisujem komparativnu književnost i novinarstvo, tko zna. Možda sada ne bih živjela kao podstanar i bila primorana birati između stana s PVC stolarijom i dečka.
Možda 2001. ljubav stvarno nije koštala ništa, bilo je to ipak vrijeme prije prve velike ekonomske krize ovog tisućljeća. Kada razgovaram sa svojim prijateljima, često se financije pojavljuju kao veliki problem u održavanju romantičnih odnosa, ne znam, moguće da je zaista riječ o generacijskom problemu nas milenijalaca, rođenih početkom devedesetih godina. Krenimo ispočetka – mame nas nisu dojile jer su bile tjeskobne, tate nam imaju nedijagnosticirani PTSP, rodili smo se uz tutnjavu granata i prvih nekoliko godina života puzali po pljesnivim podrumima na vlažnim gljivičastim pokrivačima, a kada smo postali dovoljno veliki da počnemo razmišljati o sebi i svojim budućnostima, svijetom se proširila velika ekonomska kriza, naša prva, ali ne i posljednja.
Neki od nas tada su još uvijek šarali po školskim klupama i recesija nas nije pogodila izravno kao naše roditelje, koji nam odjednom više nisu mogli davati deset kuna dnevno za školsku užinu pa smo se morali vratiti neopranim vilicama i splačinama u školskoj kuhinji. Srednju sam školu provela uronjena u slike i ideje američkog sna koje su me uvjerile da se svi snovi ostvaruju, a ljubav pronalazi na vrhuncu očaja. Filmovima i knjigama sam ubijala dosadu između opijanja vikendima i bježanja iz škole, a kada sam pobjegla iz malog grada u malo veći grad i počela studirati, vrlo sam brzo shvatila da je sve više-manje isto i da čovjek zapravo nikada ne može pobjeći od samoga sebe.
Sve je više-manje isto osim cijena najmova koje su u posljednjih deset godina porasle za više od sto posto. Cijene su porasle, a izlizani podovi u podstanarskim su se stanovima još više izlizali, kvake su počele češće otpadati, a pukotine po zidovima sve se teže prekrivati starim uljima na platnu. Skupo je, ali većina nas nema drugog izbora, "zakon ponude i potražnje", reći će ti društvo koje nas neprestano hrani mrvicama. Kažu nam da ne možemo očekivati velike plaće na početku pa nam onda daju minimalac i kažu da trebamo biti sretni što uopće imamo posao. Kruh već odavno ne košta pet kuna, rijetki se sjećaju vremena kada je kugla sladoleda bila tri. Život je skup, ali je ljubav navodno besplatna.
Možda je ljubav besplatna, ali dejtanje nije. Zaljubite se u nekoga tko vas je apsolutno oborio s nogu svojim osmijehom i smislom za humor, šaljete prijateljima glasovne poruke nakon prvog izlaska u kojima im svečano obznanjujete kako ste uvjereni da ste napokon pronašli ljubav svog života, i to samo zato što vam nije ponestalo tema za razgovor i zato što i najmanjim znakovima pažnje ponekad pridajete sudbinsko značenje. Ako imate dovoljno (ne)sreće, i osoba s kojom ste izašli jednako je očajna u nastojanju da pronađe nekoga s kim će kratiti vrijeme na kauču pa se tako prvih nekoliko tjedana međusobno iscrpljujete u ljubavnom zanosu. Između ljubakanja i gugutanja preko poruka izlazite van svake druge večeri, jer ste navučeni na hormonski koktel koji vam svakodnevno servira vaš mozak. Sretni i zaljubljeni odlazite u kino i tamo dijelite kokice i nachose, popijete litru kole, a nakon kina obavezno odete na piće, dva-tri, i nikada ne naručujete nešto bez veze jer je važno ostaviti dobar dojam.
Vikendima rupe u maženju i vođenju ljubavi ispunjavate masnim kineskim rezancima jer se u gradu svaki vikend otvori novi azijski street food s bakalarom u tempuri i gyozom. I ubrzo shvatite da nije ni 10. u mjesecu, a vi ste već potrošili plaću koja vam još nije ni sjela na račun, ljubavna se čarolija polako rasplinjava, a vi počinjete shvaćati da ljubav prema zajedničkim filmovima možda ipak nije dovoljna. Ponovno ste napravili istu pogrešku, ali sada je već prekasno jer ste potrošili svoju ušteđevinu na poke i kokice s karamelom i sada sigurno nećete otići s prijateljicama na putovanje o kojem pričate još od faksa, i što je najgore od svega – više ne možete zakopčati ni svoje najdraže hlače.
I evo vas, sjedite na kauču u dnevnom boravku, osjećate se odvratno i zato što ste se udebljali i zato što dopuštate da fizički izgled utječe na vaše samopouzdanje. I ne samo to, zbog ljubavi ste zapustili i sve ostale projekte u svom životu i lagali ste da ste bolesni na poslu samo da možete ostati još koju minutu više u zajedničkom zagrljaju. Zaboravili ste na dogovor s prijateljima i ubrzo postali ona osoba koja otkazuje sve planove i vikende provodi doma ispred Netflixa uz samo jednu čašu vina. Oni, vi i kauč odjednom se stapate u jedno, vodite ljubav s daljinskim upravljačem i mrvicama slanog kikirikija sve dok se u jednom trenutku ne počnete svađati oko toga uz koji ćete film chillati.
Nakon prekida prolazite kroz obavezni emocionalni slom tijekom kojeg prvo okrivljavate njih pa sebe, a zatim i cijelo korumpirano društvo za svoj emocionalni neuspjeh. Niste samo potrošili svoju ušteđevinu, nego i vrijeme, a svi su nas učili da je vrijeme novac. Odlučite se nagraditi novom maskom za lice i ružičastim topom koji vam paše uz samo jedne hlače jer #treatyoself u našem društvu znači potrošiti još novaca kako bismo se osjećali bolje. Nagradite se stvarima i izlascima, okrenete nekoliko rundi i vratite se doma u suzama. Nemate koncentracije, a morate na posao, plaća nije baš neka, ali nemate drugog izbora.
I zato prestajem izlaziti, zatvaram pipu jer treba preživjeti sljedećih nekoliko godina, druga once in a lifetime ekonomska kriza je na vidiku, i žao mi je, ali ne, ljubav jednostavno nije dovoljna. Hrskavi tost s maslacem i solju je isto jeftin, ali me razočarao manje puta u životu od ljudi za koje sam nekoć bila spremna umrijeti. I da, za pravu ljubav i treba željeti umrijeti, ali trenutačno moram čuvati snagu, novac i koncentraciju za financijsku bitku koja nas sve očekuje – treba kopati u potrazi za zlatnicima i rudariti, a maslac i suhi kruh daju više snage od slatkih poruka za laku noć.
Od sada na večere odlazim samo preko Skypea. I ne, to što sam žena ne znači da ne plaćam račune na spojevima.
Lucija
