Bez vode. Bez struje. Štakori padaju sa stropa. Glad. Sram. Tuga. Seksualno zlostavljanje. Ovo nije početak nekog horor filma. Ovo su "crtice" bivšeg života oskarovke Viole Davis. Sram je nešto o čemu često javno govori, a o sramu je još češće ispituju zaista – bijeli – voditelji koji gotovo uvijek imaju slične, šokirane izraze lica. De facto kao da ne znaju ni kako postaviti pitanje iz tog spektra tema. I vjerojatno ne znaju. Jer tu vrst "autentične" potlačenosti nisu mogli iskusiti ni da su htjeli. Rasni prijezir u Americi nadilazi sve druge oblike fobija i drugih – izama (nacionalizama, fašizama, populizama) koji su nam dostupni u povijesti naše civilzacije.
Nije mogla niti smjela sanjati. Dok je kao malo dijete čitala slikovnice koje opisuju sretnu bijelu djecu koja se igraju na njihovim lijepo uređenim dvorištima – nije pronalazila utjehu niti mjesto identifikacije. Nije to bio život osmišljen za malu crnkinju koju tuku svaki dan u školi, vrijeđaju i pljuju. Za malu koja tada ne može, ne zna i ne smije tražiti pomoć i podršku. Malu kojoj dom nije "sretno mjesto".
Izlaza nema: otac zlostavlja, prebija majku, glad ne nestaje, novca nema. Izlaza nema: ljudi oko nje je preziru jer ne znaju u što gledaju (kasnije će joj se obraćati, tražiti pomoć, usluge i blizinu njezina zvjezdanog statusa). Ljubavi nije bilo, nije je osjećala, nije bilo podrške – nitko ju nije pružao. O svemu tome je znala i da ne smije govoriti – jer nije laka priča. Njezina nedavno objavljena autobiografija "Finding me" njezino je "povraćanje" (njezinim riječima!) vlastite priče koja dugo vremena nije imala uši koje je čuju, a svakako ne – oči.
U knjizi ističe rad memorije kao nešto što definira naš identitet i više no što možemo zamisliti te kako su ponajviše nju odredila fizička maltretiranja koja je redovito na povratku iz škole doživljavala od svojih vršnjaka. Naime, nerijetko su je gađali ciglama. U knjizi je također kritična i prema televiziji koja je dugi niz godina, de facto većinu svog postojanja, odlučivala ignorirati druge i drugačije. I tu se događa taj slavni procijep – ljudi bez identifikacije ostaju trajno izgubljeni. Bez svojih pa makar imaginarnih dvojnika, nema nas.
Ipak, za učitelje u svom životu ima samo riječi hvale jer su je prepoznali u najintimnijim mukama koje je doživljavala unutar kruga obitelji. Mnogi od njih su je, kako kaže, "prenijeli s jedne točke do druge". Glumica Cecily Tyson prva je afroamerička glumica koju je Viola Davis vidjela na televiziji te se zbog nje posebno zainteresirala za glumu. Ona je bila fizička manifestacija njezinog sna o glumi. Ona joj je pružila šansu da se preko nje lakše zamisli u poslu glume, ali i da redefinira sliku o sebi. Kroz njezin je primjer vidjela šansu za sebe.
Predstavljeni autobiografski narativ ima dirljivu, emotivnu priču koja svako malo izaziva trnce, s patosom i bolom, trijumfom i iskupljenjem, i kao takva uspostavlja nove standarde budućim autobiografijama slavnih. "Finding Me" je vrtoglava knjiga, napisana s naratološkim znanjem i stilskom kompetencijom.
O svojim intimnim i javnim sumnjama, bolima, dvojbama govori sve artikuliranije i hrabrije. U knjizi se dotakla i svog novog tematskog okvira. Pišući o mračnim razdobljima svog života, morala se dotaći i njegovih vrhunaca, odnosno barem onog dijela kada je shvatila da je "na vrhu":
"I onda život ide dalje: ono što vam nitko ne govori o tome kad ste ‘na vrhu‘ su sitnice toga vrha, cijena toga vrha, pritisak toga, odgovornost i konačno razočaranje. Osjećate se kao da ste pronašli nešto što volite raditi i uspjeli ste u tome, život vam je sav zašiven i pokrpan – a onda iznenada padnete, i to je samo razina praznine, pitanje što vaš život znači, i onda se tek srušite. Morala sam se vratiti izvoru i preispitati svoj život, preispitati svoje priče, da me na neki način katapultiraju u nešto drugo kako bih mogla pronaći dom – pronaći samu sebe. Bila sam izgubljena u svemu tome."
Uskoro ćemo je moći gledati u filmu "The Woman King", a od recentnih uradaka posebno je pohvaljena za ulogu u seriji "The First Lady" gdje tumači lik Michelle Obame.
