Na snimanju se pojavilo odabrano društvo alkemičara života - njih petero. Zajednička šifra bila je 70+. Kad smo ih ugledali, izgledali su kao srednjoškolska ekipa iz razreda koja markira sat. Posramljeno smo se prijavili za mjesto u staračkom domu. A sve njih zajedno mogli smo zamoliti da nam potpišu ugovor o doživotnom uzdržavanju i da se instantno počnu brinuti o nama. To je bio najbolji tulum vitalnosti u gradu. Dvoje prisutnih sasvim su se slučajno prepoznali nakon četrdeset godina. Iz jednostavnog razloga. Trenutno izgledaju bolje i sretnije nego kad su bili mladi. Kada joj je svojedobno nakon operacije kuka liječnik rekao da neće moći raditi određene stvari, Tao Porchon-Lynch, najstarija učiteljica joge na svijetu, odvratila je: "Ne želim znati što neću moći, jer u to ne vjerujem."
Danas je čak svaka deseta osoba u svijetu starija od 60 godina. Usprkos tome, u našoj civilizaciji starenje i starost doživljavaju se kao poraz i manje vrijedan dio života. Stoga mnogi ljudi troše mnogo vremena, energije i novca na njegovanje iluzije o vječnoj mladosti. Donosimo vam prvi od pet razgovora (svi razgovori čekaju vas u novom broju magazina Gloria Glam) u kojem ćete zaista uživati jer su to ljudi koji vas u trenu napune energijom i nevjerojatno zrače jer su prihvatili sebe kao neponovljivu cjelinu.
VJEKOSLAV DEŽMAR (80)
"Ustajem oko 7 sati, slušajući radio prvo radim kozmetiku lica, pripremim sastojke za smoothie (5-6 vrsta), u međuvremenu radim svoje redovne vježbe razgibavanja, jačanja grupa mišića, istezanje. Nakon doručka idem na nordijsko hodanje u Maksimir, zatim kuham ručak. Poslijepodne volim čitati novine, gledati tenis na televiziji, pogledam novosti na društvenim mrežama. Imam pse i mačke sa svojim kćerima, nekad su kod mene pa brinem o njima. Povremeno masiram i pokazujem vježbe za istezanje kao osobni trener. Navečer volim ići na koncerte ili u kazalište. Ili se nalazim sa svojom srednjoškolskom ekipom pa kartamo. Svakih deset dana odlazim u Zagorje gdje održavam vinograd i voćnjak", nabraja ovaj umirovljeni građevinski tehničar, (teško mi je povjerovati u njegove godine) osamdesetogodišnjak. Hipnotizirano ga promatram i ne mogu pronaći ni jednu boru na njegovom licu. Pogledom prelazim po glatkoći njegove kože koja sjaji i atletskom tijelu mladića.
Iza njega je bolno djetinjstvo ratnih četrdesetih u Zagrebu. Majka ga je ostavila u domu kao novorođenče jer je morala raditi. Nakon toga je udomljen kod jedne obitelji na selu u predgrađu Varaždina. Roditelji su se vjenčali tek kasnije kad ga je otac i prihvatio kao sina. "Tad sam se vratio u Zagreb i stanovao sam s roditeljima u malenoj mansardi. Išao u dječji vrtić kod časnih sestara i završio osnovnu školu s odličnim uspjehom. Bio sam izvrstan đak. Zaljubljen u znanje", poput hodajuće arhive mi prepričava svaki detalj kojeg se u potpunosti sjeća dok ja preispitujem vlastitu demenciju koja se recentno pojavljuje vjerojatno kao najava perimenopauze. Važan ciklus njegovog života je srednjoškolsko doba kad se potpuno samostalno upisao u gimnastičko društvo "Partizan" jer ga mama nije htjela upisati u muzičku školu. Tako se zaljubio u tjelesnu kulturu koju njeguje čitav život, a gimnastikom je spriječio kifozu leđa.
"Takmičio sam se, sudjelovao na sletovima i gimnastičkim prvenstvima Zagreba, Hrvatske i bivše Jugoslavije. Obožavao sam gimnastiku. A 1961. kupio sam prve skije i krenuo na Sljeme gdje sam se prvi puta skijao od Tomislavca prema Rauchovoj lugarnici. Zahvaljujući tome što sam se upisao na gimnastiku, uspio sam ojačati svoje tijelo i cijeli život od tada redovito vježbam, bavim se s više vrsta sportova. Uz skijanje, planinarenje, klizanje, alpinizam, bavio sam se jedrenjem na dasci, igrao tenis, rolam se na Jarunu. Uvijek sam vodio računa o svom tijelu i danas to činim, redovito i dalje vježbam što mi omogućuje da sam pokretan i okretan. Sve to mi je pomoglo i da lakše prebrodim karcinom prostate koji je, srećom, na vrijeme otkriven", britko mi prepričava.
Paralelno je kroz život otkrivao književnost, kazalište, operu, balet, umjetnost, slikarstvo i kiparstvo. Svakodnevno je slušao radio i zaljubio se u velike glasove šansonjera, opernih pjevača, klasičnu glazbu i jazz. Pogledao je tisuće dramskih, baletnih i opernih izvedbi diljem svijeta. Pitam ga o ljubavi jer razmišljajući o njoj provedemo pola života umjesto da je živimo. "Ljubav je nesebičnost, davanje i pomaganje. Oduvijek iskreno suosjećam s ljudima. Dva-tri puta u životu sam bio istinski zaljubljen. Volim svoju djecu, pse, mačke. Volio sam svoju pokojnu suprugu koja je imala jednu profinjenost, zračila je iznutra, imala je lijepu boju glasa, znala je lijepo razgovarati, imala je stila u odijevanju i ponašanju, u svemu. A danas volim i samog sebe. Sad sam pravi egoist. Volim fino jesti, finu obleku, to mi je danas ljubav. Gledajući unazad, volim gledati u sve što sam prošao i gdje sam bio", završavamo razgovor oboje iznova zaljubljeni u život.
U novom broju magazina Gloria Glam ne propustite razgovore s Antom Radnićem, Mirjanom Rakić, Jozom Serdarevićem i Olujkom Jaspricom.