Poznata svjetska terapeutkinja Abigail Iquo Isuo Kirmizitoprak razgovarala je s nama uoči trodnevne iskustvene radionice pod nazivom "Vraćanje životne snage i vitalnosti putem tijela i daha - iznutra prema van" koja će se održati u Zagrebu. Abigail je iskusna stručnjakinja, ali i sjajna, srdačna, topla i nadasve mudra žena koja nas svojom karizmatičnom osobnošću i strastvenom energijom poziva da naučimo sami sebe dovesti u sklad, ponovno si počnemo vjerovati te steknemo individualno razumijevanje i zdravu autonomiju u raspoznavanju onoga što doista želimo učiniti sa svojim životom.
Možete li nam reći nešto više o radionici "Vraćanje života putem tijela i daha – iznutra prema van", koja se održava u Zagrebu?
Često tražimo odgovore iz vanjskog svijeta, kroz nova radna mjesta, odnose, materijalistička sredstva, i premda nam duhovni učitelji uvijek iznova govore da odgovore tražimo u sebi, u to nas nije tako lako uvjeriti. Kroz svoje profesionalno iskustvo shvatila sam da smo svi uvjetovani i programirani tijekom našeg putovanja kroz djetinjstvo. To znači da neminovno gubimo kontakt sa svojim pravim sobom, suštinom onoga tko uistinu jesmo i, prema tome, s našom životnom svrhom. Naravno, u djetinjstvu prolazimo kroz osnovne faze psihološkog razvoja, pri čemu u svakoj fazi dobivamo sve više i više životne snage i uvjerenosti u to tko trebamo postati. Fascinantno je to da se većinu nas prekida u tom prirodnom procesu jer naše rastuće potrebe često ne udovoljavaju zahtjevima obitelji ili društva u "pravo vrijeme" ili na "pravi način". Zbog toga učimo kako se prilagoditi i mijenjati svoje potrebe prema onome što je prihvatljivo i što se vrednuje u okruženju u kojem se kao djeca nalazimo. Ishod toga je bolno razdvajanje od našeg istinskog sebstva i autentične životne snage. Kako odrastamo, postajemo ono što drugi zahtijevaju od nas i učimo razvijati inteligentne strategije i tehnike preživljavanja. Postanemo toliko stručni u onome što nam pomaže u preživljavanju da se uvjerimo da je to ono što zaista jesmo. Tako naučimo vjerovati da smo mi naše ličnosti, ponašanja, misli i uvjerenja. Izgubimo se u održavanju i usavršavanju tih naših strategija i zaglavimo u ponavljajućim obrascima, koji su nekoć bili potrebni za preživljavanje, ali u odraslosti postanu problematični. Ti ponavljajući obrasci pojačavaju naše lažne slike o sebi i dodatno nas udaljavaju od onoga što zaista jesmo i, naravno, od našeg prava da napredujemo, a ne samo da preživljavamo.
Ova radionica nudi nam mogućnost da usporimo i ponovno se povežemo sa svojim unutarnjim krajolikom kako bismo oživjeli ono što tijelo uvijek pamti, a to je da imamo vitalnu životnu snagu koja nam je na raspolaganju i odražava našu pravu prirodu. Svi smo jedinstveno uvjetovani i svi smo posebni po svojim unutarnjim osobinama i istinskoj prirodi i zato se svi ponašamo različito. Kroz tijelo i pomoću daha i pokreta uspijevamo osloboditi i razumjeti beskorisne načine funkcioniranja te se povezati sa sobom i drugima i odnositi prema sebi i prema drugima. Naučimo sami sebe dovesti u sklad i postupno si ponovno počnemo vjerovati te steknemo individualno razumijevanje i zdravu autonomiju u raspoznavanju onoga što doista želimo učiniti sa svojim životima. Ovaj unutarnji pokret neminovno će donijeti zadovoljstvo i radost te želju da živimo svoj život onako kako bismo voljeli. Nadam se da će ova radionica pružiti uvid u ovo putovanje i što je moguće kada odlučimo svoj život živjeti iznutra prema van.
Gdje ste odrasli i kako je vaše djetinjstvo utjecalo na vaš pogled na život?
Odrasla sam u sjeveroistočnoj Engleskoj, u Newcastleu. Moja majka je iz Lancastera, a otac iz Nigerije. Ova kombinacija dviju kultura za mene je predstavljala zanimljiv ples jer je prije svega značila da sam izgledala i osjećala se drugačije, a u svom sustavu vjerovanja sam i bila drugačija. To me zaintrigiralo pa sam od najranije dobi bila fascinirana razlikom i time što nas kao pripadnike ljudske vrste čini tako međusobno različitima, a po čemu smo isti. Vjerujem da je ta znatiželja oblikovala moj način razmišljanja i utjecala na moju želju da razumijem kako funkcioniramo kao ljudi i zašto razmišljamo, vjerujemo i ponašamo se na različite načine. Strastveno sam se zainteresirala za potencijal i mogućnosti, rast i transformaciju pa sam krenula na životno putovanje istraživanja, ispitivanja, avanture i izražavanja.
Koja su vaša životna iskustva najviše utjecala na to da ste htjeli postati terapeut?
Bilo ih je nekoliko, sasvim sigurno. Kada mi je bilo 16 godina, pozvana sam igrati netball za englesku juniorsku momčad. Oduvijek sam sportski tip i bila mi je, dakako, čast jer mi se time potvrdio moj sportski potencijal. To se također dogodilo na kraju jednog životnog razdoblja tijekom kojeg sam, ilegalno, često izlazila u noćne klubove. Usredotočila sam se na igru, koja je ženski ekvivalent košarke, samo bez driblanja. Doživjela sam unutarnji užitak i autentični osjećaj zadovoljstva kada god sam bila uronjena u igru. Naučila sam kako se fino podesiti unutar sebe i razumjeti svoje stvarne potrebe i znala sam što znači biti u skladu s onime što volim. Ti su me osjećaji tjerali dalje i u meni stvorili želju za otkrivanjem toga kako drugi ljudi doživljavaju ono što vole.
Zbog ozljede sam morala uzeti pauzu od tog sporta koji sam toliko voljela, a dok sam se pripremala za maturu bila sam prisiljena ponovno razmotriti svoj karijerni put. U to vrijeme, netball nije bio olimpijski sport pa sam se ili mogla nastaviti njime baviti rekreativno ili sam mogla postati trenerica. Uživala sam u bavljenju tim sportom i smatrala sam da sam postigla sve što sam mogla igrajući za Englesku. Baveći se ovim sportom, naučila sam mnogo toga o postizanju ciljeva, potencijalu, konkurenciji, autonomiji i povjerenju u sebe i svoje sposobnosti. Na fakultetu sam studirala psihologiju, sociologiju, statistiku i umjetnost. Svi ovi predmeti su me fascinirali, posebno psihologija i ljudski potencijal. Također, imala sam sreću da me s 13 godina otkrio skaut za manekenke pa sam od tada radila kao manekenka za časopise i modne revije. Zaintrigiralo me istraživati dubinu slike čovjeka i ljudski potencijal u različitim kulturama. Odlučila sam putovati svijetom i nastaviti sa svojim istraživanjem.
Gdje vas je to odvelo?
Naposljetku sam završila u Grčkoj gdje sam odlučila živjeti. Strastveno sam se zainteresirala za grčku povijest, narod i mitologiju. Upisala sam dodplomski studij psihologije i, kao uvijek, istovremeno sam se bavila s nekoliko zanimanja. Bila sam manekenka, vodila sam poduku djeci iz engleskog jezika i imala sam partnera, koji je bio vlasnik noćnih klubova i kafića. Tijekom dana bih studirala, a tijekom noći sam uživala u noćnim izlascima. To mi je omogućilo da svjedočim cijelom dijapazonu ljudskog ponašanja i motivacija. Na mene je utjecao svijet manekenstva, u kojem bi žene često postale žrtve vlastite ljepote i bile manipulativne kako bi uspjele. Muškarci su često bili u položajima moći u svijetu manekenstva i industriji zabave, barem u mom iskustvu. Oni su često donosili odluke koje su utjecale na mnoge živote, ponekad na zdrave načine, a ponekad ne. Zaintrigiralo me to što sve činimo kao pojedinci kako bismo se osjećali validiranima i prihvaćenima. Kako se žene ophode prema svojim tijelima potaknute temeljnom potrebom za time da ih se prepozna i da budu uspješne i kako je osnovna motivacija muškaraca bila želja za moći i kako su to pokazivali kroz svoje velike automobile i satove. Naravno, tu su bila i mnoga druga ponašanja potaknuta unutarnjim nesigurnostima, koje su se manifestirale na brojne destruktivne načine, kao što su ovisnost, varanje partnera, bolesti i laži, mnogi od kojih su se nagomilali u disfunkcijama duševnog zdravlja i poremećajima u živčanom sustavu. To me naravno zaintrigiralo i htjela sam naučiti više o tome. Nakon par godina manekenstva, podučavanja i promatranja ljudi u "velikoj školi" noćnog života, odlučila sam upisati četverogodišnji studij psihologije na Američkom sveučilištu u Ateni. Ovdje je počeo moj profesionalni put u svijet psihologije i psihoterapije.
Što je točno bio okidač koji vas je pogurnuo u istraživanje duhovnosti?
Dosegla sam izvjesnu razinu materijalnog uspjeha, kroz sport, kroz intelekt i kroz materijalističke ideje i dobitke. Bila sam okružena bogatstvom i estetski ugodnim okruženjem. Vidjela sam što se novcem može kupiti i osjetila radost koju takve stvari mogu sa sobom donijeti, ali oko sebe nisam uvijek vidjela sretne ljude, povezane ljude, autentične ljude, ni duboke ljude, a žudjela sam za nečim više. U sebi sam imala unutarnji glas koji je postajao sve glasniji i glasniji, koji mi je govorio da započnem unutarnje istraživanje i unutarnje putovanje. Prepoznala sam da postoji bogatstvo dragocjenog znanja i vrelo unutarnjeg iskustva, kojima se u sklopu svog studija psihologije nisam bavila. Jungove riječi glasno su odjekivale u mom biću: "neistraženi život ne vrijedi živjeti". Diplomiravši, odlučila sam napustiti Grčku, nakon što sam ondje provela devet godina. Ostavila sam sve što posjedujem iza sebe i stigla u London s jednim kovčegom. Nisam imala ništa osim želje da nastavim sa svojim studijem transpersonalne psihoterapije na jednom od londonskih fakulteta. Temelj ovog studija bio je sufizam, prekrasno duhovno učenje s dubinom i značenjem koji su izravno dirnuli moje srce. Nisam imala pojma kako ću se financirati, bila sam u svojim ranim dvadesetima, London je bio nevjerojatno skup, a ja sam iza sebe ostavila sve za što sam radila i što sam zaradila u Grčkoj.
I onda?
Jednog hladnog siječanjskog jutra 2000. lutala sam Trgom Leicester u Londonu. Naišla sam na knjižaru Watkins, a u njenom izlogu ugledala sam prekrasnog muškarca, obučenog u bijelo od glave do pete. Izgledao mi je vrlo zanimljivo i pomalo se nije uklapao u kontekst užurbanog centra Londona. Zaintrigirao me i, kako to često učinim, odlučila sam krenuti u istraživanje. Naposljetku sam završila u razgovoru s ovim prekrasnim gospodinom i s njim podijelila svoju životnu priču. Ponudio mi je CD-ove, jedan mi je stavio u desnu, a drugi u lijevu ruku. Oba CD-a su imala prazne omote. Rekao mi je da odem kući i da se svaki dan ujutro bavim CD-om u desnoj ruci, a navečer CD-om u lijevoj ruci, i to 21 dan u komadu te da mu se nakon toga vratim i obavijestim ga kako napredujem. Ispostavilo se da se na CD-ovima nalaze upute za dinamičku i kundalini meditaciju mističnog gurua Osha. Slijedila sam upute i nešto se doista počelo buditi u meni, nova životnost, volja za životom. Htjela sam saznati više. Pročitala sam Oshine knjige, mislim da mi je prva bila "Moj Put, Put Bijelih Oblaka". Počela sam učiti od nevjerojatnih Osho terapeuta i to je za mene bilo to – time sam se htjela baviti. Osho nas podučava da smo si svi sami vlastiti gurui te da su prisutnost i svjesnost sve. Naravno, ova dubina je beskrajna kada iskusimo svoju vlastitu unutarnju povezanost i kada je to doista naš način života. Pokušavam živjeti svoj život u skladu sa svojom žudnjom za istinom, ali naravno ponekad me u tome ometaju svakodnevna odvlačenja pažnje i stimulacije. U svakom slučaju, nakon 21 dana jutarnje i večernje meditacije, upisala sam četverogodišnji magistarski studij transpersonalne psihoterapije. Radila sam u zatvorima s najopasnijim kriminalcima, na ulicama s beskućnicima, u psihijatrijskim ustanovama, gdje sam se susrela sa samim rubom toga što znači biti čovjek, te u bolnicama s bolesnim i umirućim ljudima. U tim okolnostima, upravo je duhovnost bila ključna jer inače ne bi imalo smisla izlagati se iskustvima toliko neizmjerne patnje ljudi.
Kako je ovaj rad utjecao na vaš život?
On jest moj način života.
Kako biste opisali svoj rad na individualnoj razini s pojedincima, svoj rad u grupama (primjerice, vaše radionice)? Opišite nam svoj način rada i na čemu se on temelji.
Moj rad se temelji na transpersonalnoj psihoterapiji: na vrijednosti duhovnog bivanja, srži onoga što jesmo u suštini svoje prirode i ispod svojih strategija za preživljavanje i naučenih načina ponašanja. Moja strast su transformacija i razvoj, za koje smatram da uključuju osvještavanje toga tko smo doista i tko možemo doista biti ako odlučimo iskusiti što je više moguće toga bez otpora. Osho govori o svjesnosti i prisutnosti koje steknemo kroz meditaciju, kada se uspijemo sami sebi maknuti s puta. Tu filozofiju koristim kada radim s ljudima. Moje sesije, kako s pojedincima tako i s grupama, kombinacija su psihoterapeutskih metoda koje koristim radi stjecanja boljeg uvida u to kako su pojedinci postali to što jesu i na čemu se temelje njihova uvjerenja i ponašanja. Dakle, nastojim razumjeti njihovo uvjetovanje iz djetinjstva, koje se i dalje odigrava u životu pojedinca i vjerojatno mu stvara poteškoće i blokira transformaciju. Volim koristiti integrativnu perspektivu, koja uključuje um, tijelo i dušu pa su transpersonalni rad, rad na dahu, rad na tijelu, meditacije i kretanje često važan dio mog pristupa.
Kakva su vaša iskustva s ovom vrstom rada u Hrvatskoj?
Moje iskustvo s takvom vrstom rada u Hrvatskoj mi je pokazalo da su ljudi koji polaze takve radionice spremni te da žude za takvim dubinskim radom, istraživanjem sebe samih i drugih. Vjerojatno su godine kulture potiskivanja, rata i sukoba stvorile duboku želju za unutarnjim oslobođenjem i izražavanjem. Uvijek je veliko zadovoljstvo raditi u Hrvatskoj s prekrasnim ljudima koji imaju snažan apetit i spremnost za preuzimanje odgovornosti za svoje vlastito životno putovanje.
Čini li vam se da do buđenja jednako dolazi diljem svijeta ili to varira od zemlje do zemlje?
Mislim da smo trenutno u kontrareakciji te da je svijet danas zastrašujući, tako da smatram da što nas se više probudi i postane svjesno - to bolje.
Što je za vas "unutarnji rad"?
Unutarnji rad je, smatram, proživljeni osjećaj povezanosti i duboke usklađenosti s našim potrebama, mislima i uvjerenjima, skupa s povjerenjem i intuitivnim znanjem (koje nadilazi naše uvjetovanje) da smo jedno s nečim većim od našeg materijalnog tijela i uma. Unutarnji rad uključuje preuzimanje odgovornosti za naše mjesto na ovom svijetu, radi se o potrazi za istinom i žudnji za spoznajom naše svrhe i našeg značenja, bez obzira na to koliko maleni ili golemi oni bili. Radi se o dubokom i svjesnom slavlju naših bića u njihovom ljudskom obličju.
Koju ulogu patnja ima u našem približavanju sebe nama samima?
Patnja je često glavni katalizator koji nas probudi jer nas dovodi do značajnih pitanja poput onog: što ako danas umrem? Što je moj život značio? Živim li život koji me ispunjava? Zašto sam ovdje? U transpersonalnoj terapiji, često vidimo patnju kao živčani slom koji nam služi kao osnova da probijemo na drugu stranu. Patnja nas dovodi do ruba naših struktura ličnosti, lažnih načina postojanja koji su nam nekoć bili korisni, ali su nam sada problematični. To nam nudi mogućnost promjene i otpuštanja. Patnja ima potencijal novog načina postojanja, koji je bliži onome što trebamo biti u svojoj suštini. To, naravno, može biti strašno i moramo otpustiti ono što mislimo da smo oduvijek bili kako bismo iskusili duboki osjećaj onoga tko smo u svojoj srži. To često uključuje iskorak u nepoznato i otpuštanje onog što znamo, a to je često bolno i uključuje patnju. Patnja je često rezultat našeg otpora prema onome što jest i, prema tome, predstavlja našu nesposobnost da unutar sebe otkrijemo duboko "da" prema onome što doista jest. Jednom kada se uspijemo suočiti sa svojom patnjom s tim dubokim "da", patnja se često rasprši, a preostane ono što je stvarno, kao i razumijevanje naše suštine.
Možemo li svoju životnu krizu pretvoriti u potragu za životom koji nas ispunjava?
Apsolutno da. Potrebni su nam hrabrost, volja i duboka žudnja za onim što je doista stvarno. To nam može postati način življenja i to možemo svesrdno prihvatiti kao osviješteno životno putovanje.
Kako se lakše i svjesnije možemo povezati sa samom dušom umjesto one duše koja nam je u glavi?
Upravo to je, smatram, pravi izazov: naučiti razliku između onog što smo naučili i internalizirali kao apsolutne istine i onog što doista jest apsolutna istina. Naučiti razliku između toga kada sebe proživljavamo iz lažnih struktura ega kako bismo se osjećali sigurno i kada sebe proživljavamo iz neospornog unutarnjeg znanja koje se ne može osporiti ni ignorirati. Meditacija nam u tome postaje jedno od sredstava za ostvarenje takve prisutnosti i svjesnosti. Upravo to je Oshova poruka.
Je li danas većini ljudi život doista težak?
Ne znam mogu li odgovoriti na to pitanje jer to ovisi o našem stavu prema životu. Ako u sebi uspijemo pronaći duboko "da" prema životu i svim njegovim iskustvima, onda je odgovor vjerojatno ne. Znam nekoliko ljudi koji život žive iz tog prostora, a to je inspirativan i prekrasan način življenja.
Zašto je stres tako česta pojava i koje su posljedice življenja života bez stresa?
Mislim da postoji nekoliko razloga zašto je stres toliko uobičajena pojava. Neki od njih su povezani s vremenom u kojem živimo, u kojem trenutni užitak, influenseri na društvenim mrežama i pritisak svakodnevnih stimulacija preuveličavaju našu potrebu da budemo savršeni, da uspijemo i da budemo moćni. Ono što se događa jest da se prisiljavamo postati izvanredna bića, guramo sve više i postižemo sve više te ljestvicu postavljamo toliko visoko da smo postali otupljeni za ono što je obično i stvarno. Trud koji stalno ulažemo ide ruku pod ruku s uvjetovanim uvjerenjem da se, kako bismo bili prihvaćeni, validirani i voljeni, moramo dokazati u vanjskom svijetu. To predstavlja ekstenziju, da se tako izrazim, našeg djetinjstva u kojem smo bili duboko uvjereni da nećemo preživjeti ili da nas naši roditelji neće voljeti ako ih razočaramo. Naučili smo se prilagođavati i dokazivati kako bismo preživjeli, kako bismo bili prihvaćeni i kako bismo bili voljeni. Time smo napustili, potisnuli, odvojili se od i na trenutke se ogradili od onoga što doista jesmo i od naše jedinstvene životne svrhe, samo kako bismo bili ono što drugi od nas očekuju da trebamo biti.
Implicitno smo sami sebe naučili da nismo dovoljno dobri onakvi kakvi jesmo, kako je svemir namijenio da budemo s lakoćom. Nažalost, većina nas i dalje vjeruje u tu laž i svoje živote izgrađuje na temelju nje. Nastavljanje s tom laži izaziva stres, ali i njezino otpuštanje izaziva stres pa tako on postane vrlo uobičajen, dapače – postane ogroman dio ljudskog stanja. Naravno, možemo krenuti i suprotnim putem tako da tražimo premalo od sebe, da postanemo rezignirani unutar sebe zbog uvjerenja da ništa što ikad možemo učiniti nikada neće biti dovoljno. Tada naše razine energije budu niske, razvije se osjećaj beznađa i poraza i stres se ponovno počne povećavati. U djetinjstvu su se takvi pojedinci osjećali neuspješnima, štogod da su učinili nije se cijenilo pa su u jednom trenutku odustali u sebi samima. I ova struktura ličnosti je sklona anksioznosti i stresu. Svaki put kada možemo locirati diskrepanciju između onoga što doista jesmo i onoga što se pravimo da jesmo, možemo očekivati stres.
Koja je najbolja reakcija kada ljudi postanu svjesni da su pod stresom?
Najbolja reakcija je prepoznati kako doživljavamo stres, zaustaviti se i zapitati se: "što doista želim?" U prvi mah ćemo vjerojatno odgovoriti: "novac, kuću iz snova, uspjeh, moć, ljubavni odnos, djecu, posao iz snova ili uzbudljivo putovanje". Pitanje ili istraživanje koje treba uslijediti nakon takvih eksternih odgovora je: zašto? Što je to što želimo iskusiti unutar sebe kada bismo postigli nešto od navedenoga? Želimo li se osjećati oslobođenima, nadahnutima, uzbuđenima, slobodnima? Što je to što želimo iskusiti? Na ovaj način se možemo poravnati s onim što je naša strast, naša žudnja. Drugim riječima, možemo otkriti što nas doista motivira da nastavimo živjeti na ovoj svetoj zemlji. Tada postaje moguće ponovno se povezati sa zahvalnošću i osjećajem svrhe u životu.
Zašto nam je toliko teško ostati prisutnima u sadašnjem trenutku i uroniti u sebe?
Vođeni smo strahom i svakodnevno nas bombardiraju zavodljivi podražaji koji nam lažno obećavaju sreću i da će nas učiniti boljim ljudskim bićima. Ponekad zapnemo u prošlosti jer vjerujemo da mi jesmo svoja iskustva. U oba slučaja, vežemo se uz ono što nam se čini nesavladljivo jer nas nitko nije naučio da budemo u trenutku s onim što jest bez potrebe da to promijenimo i od toga učinimo nešto drugo. Naši živčani sustavi programirani su da se borimo, bježimo, zamrznemo, predamo ili sakrijemo pa se stalno nalaze u stanjima aktivacije ili deaktivacije jedne od tih reakcija, a ta stanja odvlače pažnju od sadašnjeg trenutka. Čini se da su naši živčani sustavi daleko bolje opremljeni za boravak u stanju budućeg ili prošlog preživljavanja nego u stanju sadašnjeg prosperiteta. To smo naučili kao dio svog psihološkog razvoja i to smo naslijedili putem transgeneracijskih sustava, kulture i povijesti.
U suvremeno vrijeme, ljudima se često daju lijekovi da ih se smiri i da se umire njihovi umovi kojima brzaju brojne misli. Kako takvi lijekovi utječu na duhovnu dimenziju života ljudi; pozitivno ili negativno?
To ovisi o drugim aktivnostima koje se paralelno s lijekovima provode. Ako osoba uzima lijekove i istovremeno radi na sebi, lijekovi mogu imati blagotvoran učinak. No osoba mora htjeti napredovati, transformirati se, činiti stvari drugačije i mora imati dovoljno uvida i kapaciteta da prođe kroz svoj proces radom. Ponekad lijekovi omoguće dovoljnu razinu unutarnje smirenosti koja osobi omogućuje da se usredotoči na novi način i dođe u kontakt s duhovnim dimenzijama, a ponekad osoba od lijekova postane previše otupljena pa time i nedostupna. Kada god je moguće, preferiram da osobe ne uzimaju lijekove, ali bila sam svjedok situacijama kada su lijekovi pomogli procesu, ako su se koristili skupa s istraživanjem i dobro odabranim psihološkim intervencijama.
Recite nam, kako se ljubav i ljubavna pitanja uklapaju u vaš rad?
Sav rad kojim se bavim, bilo s pojedincima ili u grupama, temelji se na tome da imamo otvoreno srce. Stoga je temeljna ideja da smo svi ljubav. Kada radim s mržnjom, sa sjenom destrukcije, na tamnoj strani života, te ideje mogu se vidjeti kao izokrenuta ljubav, ljubav postavljena naopačke, a takva iskustva još više zahtijevaju pristup s otvorenim srcem. Izazov je zadržati otvoreno srce i stav prihvaćanja čak i u najtežim situacijama i okolnostima. To je svakako prilika da se vježba bivanje u sadašnjem trenutku i svjesnosti, što je , ja vjerujem, u konačnici ljubav.
Prihvaćanje i podizanje svijesti o govoru tijela je važan dio vašeg rada, zar ne?
Svi smo mi duhovna bića iste razine koja imaju ljudsko iskustvo, a to iskustvo doživljavamo kroz tijela u kojima smo došli na svijet. Smatram da svako tijelo govori svoju vlastitu priču ako mu se da prilika. Primijetila sam kroz svoj rad da često zadržavamo različite napetosti, blokade i krutosti u različitim dijelovima tijela. To je često povezano s prekinutim psihološkim razvojem pa stoga s neizraženim i/ili podrazvijenim prirodnim životnim energetskim silama. Smatram da ako svoju svijest okrenemo prema tim područjima, otkrivamo novi jezik i dubinsko razumijevanje svog bića. Doživljavanje svega što možemo biti počinje s tim da smo u stanju prigrliti sve osjećaje i osjete na duhovnoj i fizičkoj razini. Stoga je tijelo iznimno važno sredstvo koje nam je darovano i koje zaslužuje našu pažnju.
Našim životima dominira svakodnevica i ta identifikacija je doista moćna. Biste li se složili s izjavom da je inteligencija uma izrazito ograničena i da su nam potrebni dodatni alati za osobni razvoj i rast?
Ukratko, da. Svoje radionice volim zamišljati kao moguće načine življenja svojih života u svakodnevici, odnosno načina stjecanja alata koje pojedinci mogu koristiti u svakodnevnom životu. Svi veliki učitelji kažu da je izazov ostati sa svojom sviješću kada su okolnosti izvan kontrole ili u nama izazovu nešto negativno. Pokušajte biti prisutni samo 30 sekundi i vidjet ćete s kojim izazovom se suočavamo svakog trenutka. Dakle, jesu li nam potrebni alati ili se radi o predanosti našem pravom biću kojoj se trebamo posvetiti? To je dobro pitanje koje si trebamo postaviti u istraživanju sebe.
Koliko često meditirate i kako meditirate?
Trudim se meditirati svakodnevno, ako mi to dozvoljavaju prostor i vrijeme. Volim aktivne meditacije koje uključuju moje cijelo biće; kretanje je za mene često oblik meditacije. Sve Oshove meditacije su mi bliske, kao i neke koje se temelje na kvantnoj fizici.