Novi Zeland možda nije šokiran ostavkom Jacinde Ardern, ali svijet svakako je. Ako pažljivo čitate komentare na njezinu odluku da se neće ponovno kandidirati za premijerku Novog Zelanda, čini se da na kraju svog mandata Jacinda veću popularnost uživa svugdje drugdje nego doma. I sama Ardern svjesna je te činjenice: ne tako davno izjavila je da njezina stranka dobro zna kako su rigorozne mjere koje je Novi Zeland provodio, ali i živio tijekom pandemije utjecale na glasače.
U novozelandskim novinama može se pročitati teorija da se upravo Ardern najbolje snašla u cijeloj zdravstvenoj krizi, strogo zatvorivši granice, sve do samog kraja pandemije, kad su se čak i Novozelanđani umorili od lockdowna, a ona nije htjela popustiti. Ne zamjeraju joj kritičari samo to, već i strogu politiku procjepljivanja, koja je,u očima mnogih, i to potencijalno ne samo onih protiv cijepljenja, pregazila ljudska prava.
Možda je nepošteno tekst o ovoj nevjerojatnoj ženi započeti s nabrajanjem kritika no, one se doista ističu u inače senzacionalnoj karijeri premijerke koja je rodila za vrijeme obnašanja dužnosti, koja se na posao vratila samo šest tjedana nakon poroda, koja je pola godine kasnije jasno rekla da joj je teško biti mlada majka koja toliko radi i da nije "super žena" te da je inzistiranje na tom narativu neopisivo toksično za sve žene diljem svijeta. Istog onog svijeta koji je osvojila 2019. kad je, nakon pokolja u džamiji, glavu pokrila tradicionalnom muslimanskom maramom hijab, i kad je odbila izgovoriti ime terorista, pozvavši i javnost i medije da se odluče za isto. Vjerojatno je gotovo sama zaslužna za to što taj čovjek, višestruki ubojica, nije postao negativ ikone kao mnogi teroristi prije njega, čije životopise dobro poznajemo, o čijim se čak i "razlozima" i "motivima" često, bizarno i perverzno, razgovaralo, snimalo filmove.
Ardern je prije svega bila nježna, blaga, velikodušna, dobronamjerna. Grlila je nastradale u prirodnim katastrofama čim bi stigla na mjesto događaja, često je govorila o ženskoj poziciji i ženskim pravima, nadajući se da će do trenutka kad njezina kći bude dovoljno odrasla za samostalan život pitanje ravnopravnosti postati nebitno, neprimjetno. No, i da nije bila vokalna oko ženskog pitanja, sama njezina pojava bila bi dovoljna kao primjer ženske snage i sposobnosti, pomicanja granica i promjene paradigmi u politici koja je često percipirana, s pravom, kao izuzetno patrijarhalna te kao konzervativan posao namijenjen prvenstveno muškarcima. Stoga prilično čudi izbor slavne medijske kuće BBC da naslov o njezinog ostavci bazira na citatu sad već doista zastarjelog pitanja: Mogu li žene stvarno imati sve?
Nakon bumerang reakcija koje su uslijedile, BBC je povukao katastrofalnu opremu koja je svojim upitnikom valjda imala za cilj aludirati da je ipak nemoguće da mlada žena koja je ujedno i supruga i majka ozbiljno vodi državu. Iako je sama Ardern pak izjavila da nema više snage koja je nužna za obavljanje tog teškog i odgovornog posla, da je "samo čovjek, kao i svi političari, i da uvijek dođe vrijeme kada se treba odstupiti i napraviti mjesta za druge, odmornije, svježije ljude", zanimljivo je kako svijetu (pa i medijima) još treba vremena da prihvate da je briga o mentalnom zdravlju i emotivnoj stabilnosti poželjna kvaliteta kojoj se valja diviti, a ne mana koja zaslužuje gotovo slavodobitne upitnike.
Nemojte misliti da je naslov BBC-a puka mizoginija, on je zapravo još i gore; internalizirana navika, pseudoduhovit pokušaj da se "zezamo" s pozicijom frivolnog, nježnijeg, krhkijeg spola, iako je u realitetu iza ove Žene o kojoj pišu niz nevjerojatnih uspjeha. Ardern i na kraju svog mandata mijenja pravila: odlazi onda kad osjeća da više nije stopostotno predana poslu. Stavlja naglasak na odgovornost koju politički vođe imaju, što gotovo nikad nije bio slučaj kod seniora, većinom muškaraca ali i žena (pogledati pod Clinton, ali i pod Biden, Putin, Trump), koji su forsirali svoju poziciju i kad je bilo jasno da nije njihov trenutak. Ardern ovim potezom inzistira da je premijerski posao dužnost koju nijedan normalan čovjek teoretski ne može obavljati zauvijek, i baš zato za vrijeme iste mora biti koncentriran, i svjestan da služi narodu u posuđenom isječku vremena.
Iako široka u svojim stavovima i draga u nastupu, Jacinda nikad nije zavarala publiku: ona, nipošto, nikad nije bila "meka". Njezin izričaj uvijek je bio čvrst, njezine odluke jasno nepokolebljive. Još uvijek se jasno sjećamo (i mi i Internet) kako je, kroz osmijeh doduše, ali iziritiran, odgovorila reporteru koji je, u maniri maločas opisane navike o glupim pitanjima koje se postavljaju ženama na položaju moći, pretpostavio da bi njoj i Sanni Marin bilo interesantno trošiti vrijeme lamentirajući o tome jesu li se srele jer su otprilike isto godište i imaju iste interese (Dugačka kosa? Ista nijansa boje? Pumpice za izdajanje? Sportski grudnjaci?), a nedavno ju je nezgodno neugašeni mikrofon ulovio kako psuje desničara, nazivajući ga "arogantnim ******". Jacinda se ispričala, a sama snimka prostačenja prodana je u humanitarne svrhe. Možda je Jacinda zaključila da je takav ispad koji je posve izvan karaktera znak da joj nedostaje sabranosti i goriva za tu težinu posla, koji uključuje i napade ali, i dalje, stvarnu mizoginiju. Komentare koje je doživjela kad je postala premijerka u jednom drugom vremenu i prostoru, prije pandemije, prije šest godina, lako možemo vidjeti zrcaljene u ovima koje smo djelomično mogli pročitati u danima nakon ostavke. Umjesto da konačno slavimo žene koje se bore za važnost stabilnosti i smatraju vodeće političke funkcije privilegijom koja sa sobom nosi ogromnu odgovornost a ne samo moć, lovu i status, i dalje se mjestimično pitamo je li to dokaz da su žene nekako inferiorne.
Ne, upravo suprotno, to je dokaz da je burnout stvaran i da ga ljudi oko nas ne izmišljaju, i to je dokaz da su žene i dalje pionirke emotivne svjesnosti, ne samo kad se bore protiv islamofobije i za ravnopravnost spolova i rasa, već i kad se bore za pravo na osobni prostor. "Radujem se biti sestra i majka", izjavila je tijekom svog posljednjeg obavljanja premijerske dužnosti. Radujemo se svijetu u kojem ova izjava nije slabost, već snaga.
