Nakon pedeset godina Sean Scully dolazi u Zagreb. Tada je bio umjetnik na početku svoje karijere za koju nije znao niti "predosjećao" da će biti grande. Sada se vraća s velikom izložbom u MSU, ovaj put kao superstar. Njegovi su radovi apstraktni, dekorativni, promišljeni a gdjekad i kontroverzni. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti domaćin je ove velike izložbe koja će trajati sve do 12. ožujka 2023. godine.
Scully je poznat po monumentalnim djelima, a upravo zbog impozantnih dimenzija njegovih slika i skulptura, zgrada MSU-a jedna je od rijetkih europskih kuća umjetnosti koja će ih u potpunosti prezentirati u njihovoj raskoši. Retrospektivna izložba sadržava šezdeset i četiri Scullyjeva antologijska djela: platna, radove na papiru, fotografije i skulpturu te predstavlja iznimno vrijedan presjek slikarovog stvaralaštva posljednjih 50 godina.
Klasa, taj materijalni dio onog što zovemo najvidljivijim dijelom našeg identiteta, uz našu rasu me osobito zanima u čitanju umjetnosti, umjetničkog djelovanja, umjetničkih biografija. Vi sami ste bili siromašni - koliko je moguće i na koji način spojiti to inherentno siromaštvo na koje se sporo do nikako može utjecati s bavljenjem umjetnošću?
- Kada sam bio malo dijete, živjeli smo s Romima. Moj otac je bio u zatvoru. Živjeli smo vrlo siromašno kao najniži pripadnici radničke klase. Ne mogu ni dalje shvatiti kako sam uspio. Art Povera kao pokret upravo je primjer toga kako se može raditi sa svakodnevicom i sa skromnim, jeftinim, prenamijenjenim materijalima. Kao mladi umjetnik sam dobro radio portrete koji su u izvođačkom smislu jeftina, produkcijski gledano praksa s kojom se tada mogao zaraditi pristojan novac.
Uz rizik da vas pitam popularno i izlizano pitanje, ipak ću vas pitati: što ste naučili iz tog iskustva?
- Davne 1968. godine sam bio u Jugoslaviji pa sam tada posjetio i Bugarsku. Bio sam intrinzično zainteresiran za komunizam i identificirao sam se s tom ideologijom. Siromaštvo se ne da nadići, ono jest posebna vrst traume. Ono kod čovjeka razvije kompleks inferiornosti. Jer smo potklasa. Određena mjesta su nam otvorena, a mnoga mjesta nisu. Europljani tada nisu mogli biti u New Yorku tek tako, a to je bila moja privilegija koja mi je otvarala mnoga vrata jer je taj grad bio centar propulzivne umjetnosti.
Koja je glavna "opasnost" bavljenja apstrakcijom, spram interpretacije, u kontekstu prodaje?
- Na ovakvo pitanje sam bio upućivan još u vrijeme kada sam bio članom komunističke partije. Apstrakcija je svojevremeno u Rusiji i Kini bila zabranjena. Apstrakcija u sebi sadrži svojevrsnu nemogućnost da komunicira, odnosno da komunicira na očekivani način. Moja apstrakcija je vrlo asocijativna. Ako svom radu dam određeno konkretno ime, poput "Prozor", onda je to prozor. Ako mu dam ime vezano za zemlju ili prostor, uglavnom se radi ili referira na reljef, itd. Moje slikarstvo uvijek ide uz figuraciju. Čak sam prije par godina napravio određenu količinu radova koji su bili čisto figurativni.
Možete li nam pomoći otkloniti taj mit koji u sebi nosi niz predrasuda o procesima u apstraktnom slikarstvu? Kako približiti publici taj organski, dugi proces? Možete li nam razotkriti vaš "kod"?
- Neki dan sam slušao prekrasnu francusku pjesmu "A La Claire Fontaine" koja me dirnula. I nisam razumio niti riječ. Kako je to moguće? To je možda odgovor. Ne mora se sve u umjetnosti razumjeti.
Preosjećajni ste?
- Romantik sam i vjerujem da samo romantici mogu "spasiti svijet". Ne možete više vjerovati u ništa drugo, svakako ne u religiju. Otkad je upletena u ratove, izgubila je svaki kredibilitet. Umjetnost je mistična i ne traži da je razumijete. Možete se s njom igrati, možete je osjećati, možete je koristiti. Boje su iznimno moćne. Sazdani smo od boje. Materijalnost i fizikalnost imaju centralno mjesto u mojoj umjetnosti. Dopustio sam si raditi što sam htio.
Što vam je i dalje nedohvatljivo u umjetnosti? Što ste htjeli postići?
- Kao i svaki pravi romantik, želim spasiti svijet.
Postoji šansa?
- Da, moj je rad dubok. Ima šanse.
*Sean Scully rođen je 1945. godine u Irskoj. Odrasta u radničkom dijelu južnog Londona i pohađa lokalne samostanske škole te večernju školu pri Central School of Art u Londonu na kojoj razvija interes za figurativno slikarstvo koje će napustiti krajem 60-ih godina. Potpomognut stipendijom, početkom 70-ih godina po prvi put posjećuje SAD i pohađa sveučilište Harvard, a 1975. seli u New York gdje živi i danas. Tadašnje Scullyjevo stvaralaštvo karakterizira precizna geometrijska apstrakcija strogih linija od koje odustaje 1981. godine i usvaja karakteristični izraz mekih rubova. Godine 1983. umire njegov prvi sin Paul i nastaje antologijsko djelo Prazno srce/Empty Heart. Smrt sina je uvelike utjecala na njegov način rada – Scully svoja iskustva, osjećaje, dojmove prebacuje kroz unutarnji sustav tumačenja na platno u apstraktne kompozicije. Cijeli vremenski period od 1990. do 2016. godine radi u apstrakciji, a nakon 2016. njegovo se slikarstvo vraća figurativnome. Djela Seana Scullyja uvrštena su u mnoge muzejske zbirke diljem svijeta. Retrospektivna izložba Putnik u zagrebačkom MSU-u obuhvaća radove iz svih faza Scullyjevog rada.
