O novoj izložbi koju priprema, disciplini u umjetnosti, društvenom pogledu na ženu, ponekim tabuima, ali i vođenju HDLU galerije Prsten razgovarali smo s propulzivnom umjetnicom - Martinom Miholić.
Radili ste sve ovo vrijeme izolacije – koji su bili najveći izazovi s kojima ste se borili? Što disciplina znači umjetnici?
Da, radila sam/smo čitavo vrijeme od doma, kako na HDLU projektima, tako i na nekim svojim osobnim projektima. Poprilično sam naučena na rad i disciplinu tako da mi isti nisu predstavljali problem, već su mi davali fokus i orijentir u ovo ludo i neizvjesno doba izolacije. Da demistificiram sada i možda ubijem romantiku, ali umjetnički poziv je pomalo kao i svaki drugi: bez rada i discipline teško da možeš očekivati ikakve rezultate. Što se tiče HDLU programa radili smo kao i većina ljudi od doma, svima već prokušanim metodama online sastanaka. Većinu vremena smo koristili za pripremu nadolazećeg 35. salona mladih. Kolegica Nika Šimičić i ja prihvatile smo se detaljnog istraživanja povijesti salona te smo pripremile WEB stranicu Salona mladih s najavom nadolazećeg i pregledom svih prethodnih 34 Salona. Jasno, neki su se planovi zakomplicirali zbog novonastalih situacija, ali ostajemo optimistične i vjerujemo kako nas na jesen očekuje novo kvalitetno izdanje najrespektabilnije izložbe koja predstavlja likovno i vizualno djelovanje umjetnika do 35 godina.
U međuvremenu imate još nekih izložbi i, iako vam se nešto otkazalo ili odgodilo, uletjela vam je izložba Borisa Bućana koja je otvorena 26.svibnja. Kakve su reakcije?
Upravo otvorena izložba i djela iz najnovijeg ciklusa Borisa Bućana inicijalno su trebala biti predstavljena u Gliptoteci HAZU, koja zbog stradavanja u nedavnom potresu nije mogla realizirati izložbu. Stoga je HDLU sa zadovoljstvom prihvatio predstaviti novi ciklus radova ovog eminentnog umjetnika u Meštrovićevom paviljonu. Meni je bila izuzetna čast, ali i osvježenje raditi s gospodinom Bućanom od kojeg smo dobili same pohvale za ekspresnu organizaciju. Reakcije redom, bar onako kako su do mene stigle no i sama bi ih potpisala: vrlo duhovito, zabavno, izložba će nas natjerati vježbati oko i mozak, inovativno istraživački, svježe duhom i opažajem. Također dobili smo kompliment da mu je druženje s nama skinulo pet banki.
Pripremate i svoju izložbu gdje biste kroz multimedijalnu instalaciju interpoliranu u stalni likovni postav Atelijera Meštrović, željeli istražiti različite poglede i viđenje ljudskog tijela. S jedne strane, usporedili biste onaj klasičan pristup i pogled kipara Ivana Meštrovića sa suvremenim pogledom na tijelo pod utjecajem prvenstveno interneta i društvenih mreža. Jesam li dobro shvatio?
Da, sredinom sedmog mjeseca trebala bih imati samostalnu izložbu u Atelijeru Meštrović u sklopu projekta Meštart kojeg vodi viša kustosica Barbara Vujanović. Zanimljivo mi je razmišljati o ideji modeliranja ljudskog tijela koje je kroz povijest i razne kulture bilo modelirano na različite načine. Bila je doslovce modelirana materija tijela, ali je bila i modelirana svijest kako bi to tijelo idealno trebalo izgledati. Povijest umjetnosti je ustvari predominantno zbir tih prikaza idealnih tijela. Bilo bi zanimljivo, a možda to i učinim, na izložbi usporediti alate koje je Meštrović koristio za izradu svojih ženskih, ali ne i samo ženskih skulptura s raznim alatima i instrumentima, nadopunama, implantantima koje koriste žene, ali opet i muškarci za modeliranje svojih tijela. Također, zanimljivo je promatrati kako su nekoć nositelji tih kanona i naputci ideala ljepote bile skulpture, dok su to danas žive osobe koje najčešće putem društvenih mreža prenose tu ideju o idealnom ili savršenom.
Zanimljivo je razmotriti i značenje riječi idealan: onaj/ona koji opstoji samo u svijesti i mišljenju, a ne u stvarnosti; iluzoran, nestvaran, prividan, opr. realan (prema HJP). Stoga se i sama terminologija u kontekstu društvenih mreža ustvari preklapa. Nemam ništa protiv korištenja filtera od kojih me neki urnebesno zabavljaju, no postavlja se pitanje o diskrepanciji idealnog/slike s društvenih mreža s realnim te psihološkim, ali i tjelesnim posljedicama jednog na drugo, idealnog nad realnim, pitanje tereta, pitanje uravnoteženosti, mjere.
Često ste se u svojoj karijeri bavili pitanjem reprezentacije – što mislite da su najveći izazovi autentičnosti danas, kada djeluje da je sve moguće, a znamo da nije?
Ne robujem mišljenju da autentično nužno mora značiti i drukčije no kao što i sama riječ kaže autentično bi trebalo biti osobno, iskreno. Kao nešto što određenu osobu iskreno zanima i okupira. A svako doba donosi iste ili slične inpute, stimulanse za razmjerno velik broj ljudi. Iako svi (dobro ne svi, al mi koji ''brijemo'') strepimo uvijek novom neotkrivenom drukčijem i čini nam se da je u ovom trenu već sve otkriveno i zasićeno - sjetimo se ovog razgovora za 5, 10, 50 godina... Sigurna sam da će se svašta novog i uzbudljivog desiti po pitanju reprezentacije.
Kakav je trenutno društveni pogled na ženu? Koji su tabui u igri, a nisu još niti izgovoreni, a kamoli problematizirani?
''You name it we have it''. Radila sam prije dvije godine na jednom projektu ''Uzorna kaznionica'' u ženskom zatvoru u Požegi. Provodila sam radionicu s petnaestak zatvorenica. Tema radionice je bila ''Čega se žene ne bi trebale sramiti''. Ovo su neki od odgovora koji govore više od bilo kakvog mog elaborata: "žene se ne bi trebale sramiti: svojih mišljenja, stavova i pogleda na život i svojih sposobnosti, dojenja, ženstvenosti, svojih izbora, pobačaja, raka dojke, prijaviti nasilje, partnerskog odnosa s drugom ženom, bolesti djeteta ili drugog člana obitelji, tražiti svoja prava na poslu i u društvu, načina i stila odijevanja, posla i zanimanja kojim se bave, životnih navika koje se smatraju neprimjerenima za žene, podrijetla, posla, izgleda, kila, zubi, bora, svojih postupaka". Ne moram govoriti kako je svaka od tih žena osjetila dubok osjećaj srama zbog navedenih razloga, a osjećaj srama je jedan od najtežih osjećaja jer je gotovo uvijek skriven. Drukčiji je od osjećaja krivnje. Osjećaj krivnje je fokusiran na ono što je osoba učinila, a osjećaj srama odnosi se na što osoba je odnosno kakva ta osoba jest.
Volite i modu i trendove i oduvijek ste "privlačili pozornost" svojim modnim izborima. Kakav je vaš odnos prema tome danas?
Znate kako se kaže: Ona/ on je to baš super isfurala ili treba znati isfurati. I najčešće se to govori za neke manje konvencionalne komade. Smatram da je bitno znati uživati i voljeti odjevni predmet koji izaberemo. Bitno je znati uživati u svom izboru i biti siguran da se baš vama sviđa taj odjevni predmet, kombinacija koju ste odabrali, bilo da se radilo o tajicama i hudiju ili ekstravagantnoj kreaciji i bez obzira na to što vam netko drugi rekao. Draže mi je čak vidjeti kada netko ostane u svom klasičnom izričaju nego kada kopira određeni trend, a ne osjeća ga. To kada se u nečemu ne osjećamo dobro uvijek se vidi, uvijek se osjeti i nikad nije dobro. Zbog toga je najvažnije znati što se tebi kao osobi zaista sviđa i u čemu se osjećaš dobro, bitno je imati vlastiti stav...
Kojeg dizajnera, second hand volite, preporučujete?
Ovom prilikom apeliram na dvojac Coded Edge, želim/o novu kolekciju. Od mladih dizajnera izdvojila bih Price on Request koji imaju zaista progresivan pogled na modu. Pitaju me ljudi i sada nakon pet godina nedostaje li mi London. Evo baš sam neki dan pomislila kako mi nedostaje Urban Outfitters. To mi je bio dosta drag i casual dućkas/brend u koji bih uvijek ušla u pauzi na fakultetu. K'o klinka bila sam opsjednuta ekstravagantnim haute couture kolekcijama brendova i dizajnera poput Christiana Diora, odnosno Galliana za Dior, Lacroixa, Yamamota, Eliea Saaba, McQueena... Sjećam se još kada sam skidala fotografiju po fotografiju na dial-up internetu. Sve bih si to slagala u foldere i satima pregledavala. Bilo mi je sve to skupa magično. Tada su mi te kreacije dale krila za možda moje najsmjelije kombinacije. Nedavno sam se viđala s jednim dečkom koji je doslovce proskrolao moju FB povijest i bile su mu urnebesno smiješne neke od tih kreacija, al' evo iako možda neke ne bih ponovila, drago mi je zbog svakog modnog eksperimenta. Znala sam harati prije Hrelićem, sada stvarno dugo nisam bila, a malo su ga i opustošili upravo voditelji određenih second hand i vintage shopova. Znam uletjeti u Tekstil House, gdje roba nije probrana, ali uvijek se da piknuti nešto zanimljivo. Ipak, nemam stvarno više kuda s tom robom, stalno je recikliram i stalno mi se čini da nemam kuda s njom, a opet naravno uvijek, stalno i stalno ti treba baš to još nešto novo.
Parfem je Thierry Mugler, zar ne?
Ustvari je muški parfem i Dior Addict, ali onaj baš prvi koji je izašao. Toliko ih dugo koristim da se bojim da će biti primjer za onaj izraz ''miris bake''.
A cipele?
Prije mog života u Londonu nosila sam često cipele na visoku petu, no London ih je doslovce odrezao. Kažem doslovce, jer mi je jednom cipela na petu, kada sam trčala na ''tube'' ispala u prostor među tračnice, tako da sam se u petak navečer besprijekorno sređena, no bosonoga, vraćala doma preko čitavog Londona, a nije bilo baš niti ljeto niti proljeće. Teško ću sada iskreno izdvojiti neki konkretni modni brend. Volim cipele i obuću raznih oblika, namjena i boja... Trenutačno sam u nekoj fazi remisije, no bilo je faza kada sam se s putovanja vraćala s 10 pari.
I kada smo kod obuće i cipela moram ovo izjaviti. Stvarno svatko ima pravo na svoje mišljenje i ukus i ovo je sada subjektivan iskaz, ali razmišljala sam koji bi bio najveći zločin u povijesti mode i kada bih morala uperiti prstom u nešto onda bi to bile tenisice s potpeticom. Ne mislim na tenisice s debelim đonom ili platformom, nego baš onim groznim petama. S druge strane, neki smatraju da je stonewashed, odnosno albanski traper najveći modni zločin, a ja ga recimo obožavam.
Koliko pazite na prehranu/sport?
Hranu stvarno volim i jako uživam u njoj, ali uspjela sam, na sreću, u životu razviti zdrave prehrambene navike, pronaći hranu koja me ispunjava i čini sretnom tako da razmjerno zdravo jedem bez neke potrebe da baš "pazim" ili se nečega odričem. Ipak, nije uvijek bilo tako. Tek nakon što sam krenula na atletiku sam razvila normalnu ljubav prema hrani. Do tog razdoblja sam bila gotovo anoreksična. Unatoč tome, moj je trener smatrao kako većina djevojaka u grupi ima previše kilograma. Ja sam na visinu od 169 cm imala 49 kilograma, ali on bi me nazivao malom debeljucom. Nakon te faze trebalo mi je dosta godina da bez grižnje savjesti uživam u raznim jelima, uključujući i one s quilty pleasure liste od kojih mi je najdraži pomfrit iz Submarina s truffles umakom i Grana Pandana sirom, za kojeg ponekad zamišljam da plivam u njemu. I nađe se ponekad na mom meniju i neke druge junk hrane, no s obzirom na to da sam razmjerno imuna na slatko, ne pijem gazirane sokove i kavu, ne pušim, ne jedem meso, volim ribu, voće i povrće, volim podosta i sirovu hranu, u redu je nekada uživati u sirevima, tjesteninama, umacima... vinu, pivi. Načelno redovito vježbam, ali ništa previše i preintenzivno. Svaki dan vozim bicikl, počela sam ponovno malo trčati, povremeno odem na Sljeme ili negdje u prirodu, vježbam doma barem četiri dana u tjednu. Nekada kada sam umorna napravim barem par vježbica, da mišićima kažem dobar dan ili laku noć. Također, kada radimo postav neke izložbe, dnevno pretrčim tisuće stepenica, sigurna sam više nego nogometaši kada za trening imaju vježbe trčanja po tribinama.
Što vam znači "moderno"? A što "ukusno"?
Apsolutno je neukusan bio moj opis plivanja u pomfritu s umakom dok je okus samog pomfrita ukusan. Šalim se. Ukusno za mene znači dobra mjera, odmjerenost, finesa, ravnoteža, profinjenost. Prema modernom nemam nužno negativno niti bezuvjetno pozitivno mišljenje. Moderno je nešto novo i trenutačno. Moderno može biti kvalitetno ili manje kvalitetno, dok pomodarstvo za mene znači ne razumijevanje no u isto vrijeme inzistiranje i prenaglašeno konzumiranje ili produciranje tzv. modernog. To je površno, ono kada nemaš iskrenu strast i potpun doživljaj nečega i to ne odabereš sam već ''prepišeš'' ili iskopiraš.
Što pratite i što vam znači "trend"? Koja je granica između praćenja mode (u najširem smislu) i bivanja njezinom žrtvom?
Pa dio odgovora leži u odgovoru na pitanje o modernom i pomodarstvu. O trendu možemo govoriti u raznim disciplinama. Primjerice, dok sam živjela u Londonu primijetila sam kako su se razne ''pomodarske'' tekovine aplicirale i na umjetnička djela ili promatranje istih. Jednom sam razgledavala izložbu s prijateljem, umjetnikom i profesorom, za kojeg bih rekla da je ozbiljna i da nije površna osoba da bi on u jednom trenu kazao: "Ma okeish je to, ali ovi su okviri so last year".
Doduše ne vidim ništa loše u tome da vidimo nešto što nam se baš sviđa u tim recimo novim ili trendovskim ponudama. Na trendove možemo gledati kao na svojevrsnu ponudu od koje nam se nešto može svidjeti, a nešto ne, ali ne kao must have.
Žrtvom trenda postajemo rekla bih kada izgubimo ili nikada ne steknemo samopouzdanje i stav. Kada bez uživanja i razumijevanja pokušavamo zadovoljiti neki zadani uzorak.
Bavili ste se fenomenom selfija, koji su, neki smatraju, emancipirali žene kao arhitekta i redatelja vlastite fotografije odnosno pogleda na sebe, dok drugi propituju istinsku slobodu i u tom izboru. Koliko je taj samopogled doista oslobođen patrijarhalnog naloga?
Zato bih se za ovaj intervju najradije fotografirala sama. Mislim, djelomično se šalim, no ima i istine u tome. Tome je možda razlog činjenica da si sam pred sobom najopušteniji... Ali sklizak je teren ovo pitanje. Još uvijek sam u fazi definiranja mišljenja o tome, a razmišljam intenzivno već neko vrijeme. Selfie je primjerice instrument koji može biti korišten na različite načine i brojne su ga umjetnice koristile za stvaranje umjetničkih djela te slanja poruke kao što su Melanie Bonajo i Molly Soda.
Ipak, možda treba postaviti pitanje što je to patrijarhalni nalog ili što je to muški pogled. Naizgled, kao da oko ovog ne bi trebalo biti konfuzije. No, prisjećam se razgovora s prijateljicom oko jedne fotografije, koja čak nije bila ni selfie, već fotografija moje mame koju sam snimila na jednom od putovanja. To putovanje uslijedilo je nakon jednog za mene dosta poslovno teškog, ali i privatno konfuznog razdoblja. Fotka je nastala na rooftopu apartmana u Santa Cruzu. Bio je sumrak, mi smo se brčkale u jacuzziju i kada je mama otišla donijet nam čaše vina zamolila sam je da se nasloni na zidić kako bih je fotografirala jer je bio predivan sumrak u pozadini i bila je neka sasvim savršena i opuštena atmosfera. I srela sam tu prijateljicu nakon koncerta grupe Godspeed You Black Emperor te mi je rekla kako joj je predivna ta fotografija moje mame, kako je se često sjeti i koliko joj je lijep ta veza majke i kćeri i tog prikaza ženskog tijela koje nije mlado i savršeno. Ipak, naš razgovor se u jednom trenu preokrenuo u drugom smjeru te je započelo propitivanje je li ta fotografija moje majke, osobe u svojoj šezdesetpetoj i k tome osobe s invaliditetom, ipak nastala pod utjecajem muškog pogleda.
Inzistirala sam na tome da je to bio ženski pogled na žensko tijelo. Baš tako sam se sjetila te radionice sa zatvorenicama. Jedna od njih rekla je kako se žena ne bi trebala sramiti svoje ženstvenosti, dok je druga istaknula kako joj e čini da neke žene misle da se moraju ponašati i izgledati kao muškarci da bi bile ravnopravne s njima. Nekada me čak malo to i ljuti i postavljam si pitanje da li svaki prikaz ženskog tijela koji ne zazire od senzualnosti, erotičnosti i ženstvenosti mora biti označen etiketom muškog pogleda. Imamo li pravo uživati i pokazivati svoje tijelo kako želimo i nazivati to ženskim pogledom? Osobno, volim doma paradirati sama sa sobom u donjem rublju, onako kada me nitko ne gleda ili ako je baš vruće, a čim staviš fotografiju s plaže to je odmah označeno etiketom muškog pogleda.
Sklizak je ovo teren i možda je luksuz govoriti o ovoj temi na ovaj način jer Instagram vrvi fotografijama deformiranih i predimenzioniranih dijelova tijela, kada je zaista veliki broj ženskih tijela eksploatirano i prikazivano na neprimjeren način. I nekako se opet vraćamo na temu izložbe u Atelijeru Meštrović i na razgovor o idealnom, realnom i prirodnom.
U ženskoj prirodi, odnosno biologiji, je imati zaobljenije grudi, bokove, stražnjicu, no ne znam koliko je prirodno imati stražnjicu koja je XXXXL. Apsolutno se zalažem za slobodu odabira, za ljepotu različitosti, ne optužujem niti jednu osobu zbog takve odluke no opet teško mi je zamisliti da se neka osoba sama probudila jednog jutra i bez ikakvog pritiska sama odlučila vježbati pet sati dnevno samo maximus gluteus. Pa za kakve ti druge životne užitke vremena ostane?
Jedan od možda najreferentnijih umjetničkih komentara ove teme djelo je "Venus of Our Times", Anne Uddenberg.
Također mogli bismo opet govoriti o mjeri i balansu (smijeh) a možda i o zlatnom rezu. U svakom slučaju, super mi je da su se tu žene/djevojke do neke mjere emancipirale u ekonomskom smislu i da svoju zaradu stave u svoj džep.
Morali ste otkazati put u Maroko, kakvi su inače bili planovi za 2020. - što je prolongirano, a što otkazano?
Da morala sam otkazati put u Maroko. Jako sam se veselila tom putovanju, ovo je prvi put da sam morala otkazati pomno isplanirano putovanje. Preferiram sama organizirati putovanja - od odabira smještaja, odabira tura izleta i sličnog. No ove godine morat ću kao i brojni drugi ljudi prisilno predahnuti od te aktivnosti. Osim Maroka napokon sam nagovorila prijateljicu na put na Maltu ili Sardiniju, gdje je plan bio putovati u lipnju, dok sam za kraj godine razmatrala neke afričke države ili Vijetnam, no sačekat će to malo. Također već dulje vrijeme želim napraviti jednu slavonsku turu, vidjeti Kopački rit, lipicanere, Lonjsko polje, Erdut, kušati vina iz Iločkih podruma i kupati se u Dunavu i svakako se nadam da ću to uspjeti i ostvariti ove godine.
Životopis:
Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 2004. godine, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins College u Londonu. Godine 2006. postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! kojeg vodi do 2010. Od iste do 2012. unutar udruge ULAZ u kolaboraciji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt ''Export – Import''. Godine 2016. s Miom Orsag bila je kustosica 33. salona mladih. Od 2015. voditeljica je Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU-u.
Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama ('New Pretenders'- Bargehouse, London, The Balkan Brides Weading - Hoxton Gallery, London, Readings from The Dark Object with Katrina Palmer and guest speakers Banner Repeater, London, 48. zagrebački salon, HDLU, Zagreb, CRO, 'Art Lab # 1, # 1Bern Lovefield' - Gepard 14, Bern, Umjetničke knjige - institut suvremene umjetnosti, Zagreb, Društvo spektakla - Galerija Bačva, Hdlu, Ispipavanja - Galerija VN, Pucan u prazno? – Galerija PM, Ambitious Toys – Galerija Karas, Zagreb, 27. i 30. salon mladih, HDLU, Zagreb, Sramote, Galerija Striegl, Island of Inanna, Galerija Bačva HDLU...), festivalima (Bideodromo Video Festival - Bilbao, Intercombiador film festival - Madrid, European Media Art Festival – Osnabrück... ) i umjetničkim rezidencijama (Cite Internationale Des Arts Paris, Amersfoort, NL, artist in residence program.
