Jadranka Đokić jedna je od naših najistaknutijih glumica. Njezine glumačke bravure već godinama oduševljavaju zagrebačku, i širu – regionalnu i svjetsku publiku kada gostuje. Njezina je igra vješta, efektna i nerijetko tehnički besprijekorna. Uvijek zaoštrena elementima autoironije koju uglavnom primjećuju oni koji redovito prate njezine glumačke kreacije. U svim značajnim predstavama koje su obilježile zadnjih desetak godina u Zagrebu – igrala je ili glavnu ili barem važnu ulogu. Povod ovom razgovoru je premijera drame pjesnikinje Monike Herceg "Gdje se kupuju nježnosti" u režiji Renea Medvešeka u zagrebačkom HNK-u koja će se održati 15. siječnja. O samoj ulozi, ali i drugim temama vezanim za glumu i/ili oko glume razgovarali smo s ovom iznimnom umjetnicom.
Igrate "K" u "Gdje se kupuju nježnosti" - onako lektirno nam probajte približiti svoju ulogu...
- "K" je žena od trideset godina s kojom putujemo kroz intimnu priču njene obitelji. Rastvara sve rane koje je odrastanje u poslijeratnom vremenu i mjestu s tim ljudima proizvelo, a formiralo ju je u osobu kakva je danas. Na gotovo autoterapijski način prodire duboko u sebe suočavajući se s onim najbolnijim i namjerno zaboravljanim sjećanjem. Ona je u isto vrijeme i Mama i Baka i Brat i Otac. Ona je i sve ono što zna o njima, ali i ono što ne zna. Razlog cijelog tog putovanja kroz naslijeđeno prenošenje mraka, nasilja i boli je odluka da se taj princip zaustavi, a naslijeđe stavi na mjesto s kojega više ne može povrijediti. U našoj predstavi "K" smo Lana Barić, Darija Lorenzi Flatz i ja. Sve tri smo dijelovi ličnosti koji se suočavaju, na svoj način s određenom traumom i ranom kako bi iz te razjedinjenosti došle do prijeko potrebnog sjedinjenja.
Koja su temeljna pitanja koja si postavljate kada ulazite u proces, kada ste na probama?
- Ovisi, kao što redatelji ni procesi nisu isti, tako se i moji pristupi modificiraju i prilagođavaju. Kad ulazim u proces prvo se pitam jesam li spremna za njega i što sa sobom trebam učiniti ako nisam jer je potrebna stabilnost i otvorenost bez predrasuda da bih mogla uopće primiti novi sadržaj. Prva proba i prvo čitanje mi je jako važno. Tu uglavnom prvi put prolazim kroz tekst i činim to potpuno intuitivno sa svim uključenim senzorima koji neposredno prikupljaju maksimalnu količinu informacija na svim razinama, ne samo što se tiče pisca, teksta i lika, nego i ljudi kojima sam okružena. Za mene je u tom trenutku slušanje intuicije ispred pitanja. Zapravo slušanje je, za mene, općenito na apsolutno prvom mjestu. Poslije toga tražim razloge zašto radimo određeni tekst, što on znači za današnji trenutak, što novo donosi, kamo ga treba odvesti i zašto, kome se obraćamo, koji je moj odnos u svemu tome i kako mu uopće pristupiti. Idemo li klasičnim putem postoje uvijek bazična pitanja u radu na ulozi na koja treba znati odgovoriti prikupljajući sve poznate informacije iz komada da bi napravio detaljnu "biografiju" lika. Ona pomažu glumcu započeti proces mašte i kreacije. Ovo je set pitanja: tko si u komadu, gdje se nalaziš, kada, koje su date okolnosti, gdje si bio prije, što želiš, zašto želiš to što želiš, koje su prepreke u dolasku do tog cilja i kako ćeš ih nadići.
A koja su to pitanja koja nakon toliko "utakmica" u nogama se zapravo pitate?
- (smijeh) Hoće li nam ovo biti lijepih i uzbudljivih par mjeseci ili neće. Osjetljiv je proces stvaranja i otvaranja, kopanja po sebi i puštanja drugima da se služe tobom na neki način, svatko drugačije reagira. Pitam se i rastem li ja s tim novim zadatkom ili ne. Donosi li nešto novo u smislu mog rada i razvoja, jer bez onih složenijih i slojevitijih zahtjeva stagniram, a istost tj. sličnost u zadacima mi zna biti demotivirajuća. A onda se nekad pitam postoji li još nešto osim glume u čemu mogu vidjeti svoj nastavak - na to još nisam odgovorila.
Kada vam uloga "sjedne"? Postoji li sada već pravilo?
- Ovisi o ulozi i vremenu koje imamo na raspolaganju. Osim ako se ne borim s ulogom koja je potpuno mimo mene i mog habitusa, odmah se smještam i dosta brzo dolazim do određene jasnoće. Rekla bih nekada i prebrzo u odnosu na proces, ali to je već moj uspostavljeni mehanizam kojemu trebam postavljati prepreke da bih ga usporila. Onda imam period stabilizacije i šanse da sve naučeno zaboravim, taj dio mi je najdraži jer počinje oslobađanje u razmišljanju i igri. Ta zaigranost i lakoća u bivanju se događa nakon premijere i određenog broja izvedbi, a ovisi o predstavi i ekipi.
Koji je vaš stav spram već spomenute intuicije i koliko podržavate romantizaciju iste, a koliko je ona posljedica intenzivnog rada, "glumačke pješadije"?
- Intuiciju ne romantiziram nego je smatram postojećom i vrlo korisnom. Sebe smatram intuitivnom glumicom i osobom. U početku procesa, ali i u zadnjoj fazi rada volim se “baciti” i prepustiti intuiciji da vodi upravo zato što nije logična i nije rezultat koraka koji se mogu objasniti. Znaš da znaš, a ne znaš kako to znaš. Definitivno je bazirano na povjerenju u svoje dugogodišnje i duboko usađeno znanje pa onda taj proces teče potpuno prirodno, gotovo instinktivno. Izbore koje donosiš radiš brzo, oni katkad znaju biti i superiorni u odnosu na racionalnu misao što opet ne znači da su uvijek i točni. Jer ipak govorimo o podsvijesti koja pokušava prepoznati i procesuirati pa koristiti već određene obrasce razmišljanja koja su bazirana na prijašnjem iskustvu. Kod mene koliko je prisutna u radu, toliko mi je osviještena i u životu. Često mi “govori”, ispostavi se i prilično točno. Što ne znači da je bespogovorno slušam, ipak sam osoba koja mora racionalno analizirati situaciju da bi naposljetku donijela odluku. U stresu npr. i prekrcanosti informacijama ili negativnim emocijama ta komunikacija se potpuno prekine. Važan je proces učenja i vježbanja.
Nama se često čini da s obzirom na naše kulturne politike (izostanke istih) živimo u kulturnoj poluperiferiji. Jeste li nadišli taj osjećaj?
- Drago mi je što me to pitate, zato što imam sreću da sam često dio onih projekata koji itekako izlaze iz naših okvira. Postavljanje i ovog teksta Monike Herceg “Gdje se kupuju nježnosti”, odnosno takvog tipa teksta pokazuje širu relevantnost, a u isto vrijeme predstavlja iznimku koja potvrđuje pravilo. I presretna sam da sam dio tog glasa. Nosim iskustvo rada i igranja na predstavama koje su putovale, igrale za europsku i svjetsku publiku poput “S druge strane”, ”Galeb” Bobe Jelčića, “Zagrebački Pentagram”, “Žuta crta”, “Ovo bi mogla biti moja ulica”, “7 dana u Zagrebu”, “Europa” “Mi smo kraljevi ne ljudi”... S tim predstavama prošli smo od Festivala d’autumne u Parizu, Wiener fest woche, Kunstenfestivaldesarts u Bruxelles, Nitra, Berlina, Birminghama, Frankfurta, Modene, Santiago de Chile, Costa Rice, St.Petersburga, Portugala... da ne nabrajam dalje. Ali sve te suradnje i proboji koji se ostvaruju ovise i ostaju na pojedincima i njihovim pojedinačnim naporima, nije produkt sustavne politike jer tog plana razvoja i ulaganja nema. Kao da kultura u ovoj zemlji nije bitna.
Sjećate li se svoje prve uloge? I što biste sebi samoj onda, u tim okvirima rekli?
- Prva uloga je bila u dječjoj predstavi koja se zvala “6 pingvinčića” i igrala sam tuljana. Točnije, bila sam lutkarska sekcija koja je animirala lutku. Baš sam se trudila naći glasanje te životinje i zadržati oblik lutke, međutim ona je bila od nekakve spužve koja bi se spljoštila pa ne bi sličilo na tuljana nego na nešto spljošteno i crno, koliko god se ja trudila. Nisam smatrala da to radim super, ali bar sam se glasala kao tuljan! Sad bih si rekla da nije do mene nego do lutke koju sam dobila.Toliko je bilo iskrenih i duhovitih grešaka na tim izvedbama predstave u kojoj su sudjelovali mnogi današnji cijenjeni glumci, dramaturzi, koreografi, plesači, glazbenici iz Pule. Dan danas umiremo od smijeha kad nađemo te fotke i sjetimo se situacija.
Kakav je vaš odnos s tremom? Možda je pravilnije pitati – sa samopouzdanjem? Koliko dugo ste s njim razvijali odnose?
- U samim počecima scenska trema je kod mene postojala i to u pozitivnom smislu jer je djelovala kao motor i inspiracija, zbog nje sam još intenzivnije postojala, bolje se snalazila i brže mislila. Čisti adrenalinski kick koji valjda osjećaju ljudi kad idu skakati padobranom iz aviona. Dok me privatno trema prilično ometala i blokirala. I u jednom i drugom slučaju pokušavala sam sakriti to uzbuđenje kombinirano s neugodom i sramom, međutim uvijek bi me razotkrile ogromne crvene fleke kojim bih se osula. Uši, lice, dekolte bili bi crveni kao paprika. Tad bi mi bilo još neugodnije jer je bez obzira na samouvjerenost koju mislim da imam, bilo očigledno da je ipak nemam. Kroz sustavni rad na disanju, meditaciji, vježbanju opustila sam se pa su se umanjile te neugodne manifestacije. Što sam se više suočavala s izlaganjem na sceni, počela se uspostavljati i sigurnost, a to se iskustvo prenosilo nekako i u privatnu sferu. Dolaskom u Zagreb i osamostaljivanjem sam se potpuno stabilizirala, svijest da je sve na meni natjerala me da se rješavam svega ono što mi otežava put. Sada mi se trema na sceni jako rijetko događa, a s nesigurnostima koje se pojavljuju nekada kao stari podsjetnici odlučno se suočavam.
Vi niste skloni mistifikaciji teatra niti filma, niste odabrali histrioničnu javnu reprezentaciju i "diva izvedbe" sebe same, van posla – kako je živjeti van toga, van okova koje ti identiteti (glumački poziv) po sebi nameću?
- Pitanje je kako gledaš na stvari i što želiš postići. Zapravo, bitni su razlozi zbog kojih odlučuješ baviti se nečim i ostajati u tome. Namjerno kažem “ostajati” jer je to pozicija koju uvijek i iznova preispitujem. Osobno drugačije ne bih znala postojati, onako kako vjerujem tako i živim. Teško mogu biti nešto što ne nosim u svom habitusu. Niti to želim ili tražim od sebe. Slobodna sam i opuštena u sebi takva kakva jesam. Zato mogu biti do krajnjih granica iskrena, rasterećena od tuđih pa čak i svojih očekivanja, mogu naprosto prodrijeti dalje u toj jednostavnosti. To je za mene jedini put. Bez obzira na slike ili ideje koje se stvaraju o profesiji, znam što je meni bitno i zašto sam ja (još uvijek) u glumačkom pozivu i što želim postići jer i dalje postoji vjera u snagu i važnost umjetnosti.
Volio bih vas pitati kako se nosite s kritikama? Ali onda, paralelno – ide i pitanje – postoji li ta kritika? Stvarna polemika koja utječe na smjer djelovanja nekog kazališta, filmskog projekta?
- Uglavnom znam što radim i vrlo sam svjesna što je postignuto ili nije. Sama sam svoj najstroži kritičar, ali sam s vremenom naučila omekšati te zahtjeve i ne zamjerati sebi nedostatke ili greške nego im naći rješenje. Cijenim konstruktivnu i objektivnu kritiku koja proizlazi iz poštovanja, znanja, stvarne želje za dijalogom pa ako hoćete i ljubavi prema kazalištu ili filmu. Srećom imam s kim voditi taj otvoren i iskren razgovor, izuzetno mi je dragocjena i važna ta povratna informacija. Teško je razumjeti kritiku za koju mi se učini da proizlazi iz neke vlastite nerealiziranosti pa joj je i produkt isključivo nerazumljivo nasilje, vrijeđanje ili podcjenjivanje koje ne proizvodi dijalog već predstavlja samo sebi svrhu. Postoji iskrena komunikacije za vrijeme rada na projektima gdje je kritika siguran način da se otvori diskusija koja utječe na daljnji razvoj predstava, ipak - sustavna polemika na razini utjecaja na razvoj jednog teatra ili filma, mislim da ne postoji.
Kako ste promatrali kazališnu i filmsku incestuoznost (u smislu čestih obiteljskih veza koje se besramno legitimiraju "talentom" koji je, znamo, vrlo diskutabilna kategorija) s obzirom na to da ne dolazite iz obiteljskog kazališnog miljea, već radničkog?
- Ja sam dijete Uljanikovca koji je nakon četrdeset i jedne godine radnog vijeka dočekao gašenje brodogradilišta i mame koja je od sezonske pomoćne radnice napredovala do kuharice i još malo ima do penzije. Kažu da djeca izabiru svoje roditelje - e pa ja sam svoje dobro izabrala! Baš sam ponosna i zahvalna na svojim roditeljima, na njihovom radu i na tome kakvi su ljudi, kako su reagirali na razne situacije u životu. Puno sam od njih naučila životno važnoga i to odrastanjem sve više shvaćam i cijenim. Trebalo je odgojiti, znati čuvati, podržati i pustiti dijete kakvo sam bila. Profesori su odigrali ključnu ulogu u prepoznavanju djeteta s talentom i inzistirali da na njemu radimo. Iz umjetničkog miljea nisam poznavala puno ljudi, ali to se eto otvorilo preko dramskog studija koji je oformio redatelj Robert Raponja dolaskom u Pulu. Ni tada meni nije bila zamisliva ili realna mogućnost da ću završiti u umjetničkom pozivu, ali svi mi imamo svoj put, i kada ne prepoznajemo mi njega - on nađe nas. Dalje ovisi samo o nama, kako ćemo ga živjeti i u što ćemo ga pretvoriti. Svoj put smatram bogatim, za mene najboljim i najsretnijim, ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Upoznajem zaista vrijedne i fantastične ljude. Ne gledam ih kroz njihove obiteljske poveznice nego prema njihovim osobinama, sposobnostima i vrijednostima koje nose kao ljudi.
Na ADU ste asistentica na odsjeku glume kolegi i profesoru Nikši Butijeru s kojim ste radili zaista sjajne predstave, sjetimo se samo "S druge strane". Što učite od njega, a što podučavate mlade ljude?
- Nikša Butijer je na Akademiji bio dvije godine iznad mene, tako da se mi doista dugo znamo. Radili smo zajedno na predstavama, snimali. Poštujemo se u potpunosti. Čovjek je hodajuća enciklopedija i pravo vrelo znanja po pitanju mnogih tema, pri tome je sjajan i kao čovjek i glumac. Koliko god bih željela naučiti to njegovo scensko bivanje, ono je naprosto samo njegovo i neponovljivo. Kao profesor izuzetno je predan i strastven u prenošenju znanja, koncentriran na svakog pojedinog studenta, teško mu što promakne. Studenti 3.godine na ADU suočavaju se sa složenim i cjelovitim glumačkim zadatkom unutar veće cjeline, a izvodi se u obliku ispitne predstave prema zadanom predlošku. Uče sve što trebaju da bi mogli stvoriti lik. Od analiza djela, konteksta vremena, rada na predlošku, iščitavanju značenja, stvaranju dramskog lica, imaginaciju, motivaciju, postavljanje situacije u prostor. Taj je pristup uvijek individualan spram svakog studenta ovisno o preduvjetima s kojima dolazi. Ono s čim smo dosadni npr., a često primjećujemo, je njihovo zaboravljanje na disanje. Znam da to zvuči smiješno jer dišemo konstantno, ali kada to ne činimo pravilno rezultat je grčenje i nepotrebna tenzija pa eto: dišite svjesno, bude ipak lakše kad samo toliko napravimo.
Onako leksikonski - koje su vam mane, a koje vrline? I kakav je odnos s autorefleksijom – jeste li blagi ili preoštri prema sebi, ili ste u najzrelijoj fazi?
- Svi imamo sve vrline, pitanje je samo u kojoj ih mjeri primjenjujemo i osvještavamo. Trudim se utjecati i suočiti sa svim onim što ima negativan utjecaj na mene, a posljedično i na ljude oko mene. Znam biti nepromišljena oko stvari koje ne smatram bitnima, impulzivna kada me nešto isprovocira pa koristim onu - duboko udahni pet puta prije nego što reagiraš i prespavaj pa promisli trebaš li uopće reagirati. Rekla bih da sam odgovorna, znam slušati, brzo se prilagođavam i stalno učim jer ne mislim da taj proces ikada završava. Češće sam zapravo bila stroga prema sebi što je bila vrlina, a i mana u isto vrijeme. Vrlina zato što predstavlja zahtjev koji mi ne dozvoljava osrednjost pa uvijek traži više od mene, a mana jer prevelika strogoća nije baš pozitivno iskustvo. Odlučila sam taj doživljaj smanjiti, razmišljanje i godine smanjuju pritisak i ipak donose sklad između onoga što činiš, misliš i osjećaš pa lakše otvaraš mogućnost do te željene zlatne sredine, između pozitivne i negativne energije. Nisi svetac, ali si uravnotežena osoba i lakše sebi kažeš "hvala, oprosti, bravo i volim te".
Što vas privatno ispunjava? Kako izgleda dokolica?
- Volim ništa. Kada mogu, naprosto, bivati u tišini sa sobom i umirenim mislima.
Kako izgleda "rad na sebi" u vašemu slučaju?
- Gluma nosi obavezu rada na sebi tako da za mene ne predstavlja trend nego je konstanta. U ovom trenutku rješavam se onog funkcionalnog autopilota na kojem često završimo, a da niti ne primjećujemo. Kao, tu smo, ali zapravo nismo, i tako prolazimo kroz dane, nekad i godine. Nisu to velike stvari npr. dok hodam cestom svjesno primjećujem i promatram, mijenjam rute kojima se krećem i zapravo činim sve ono što me usredotoči na sadašnji trenutak.
Što su vam najveće, recimo to tako – lekcije 2020.? I planovi za 2021.?
- Priroda nas dugo upozorava, a mi tako sebično i neinteligentno vidimo isključivo sebe kao glavne uloge. Vrijeme je da shvatimo kako bez slušanja i skladnog supostojanja s prirodom nema naših pojedinačnih života koje tako glorificiramo. Nebitni smo i nepotrebni. A u 2021. će se moja mala nebitnost potruditi ostati zdrava, nježnija i provoditi više vremena s voljenima.
