Zvijezde kultne serije "Prijatelji", Jennifer Aniston, Courteney Cox, Lisa Kudrow, Matt LeBlanc, Matthew Perry i David Schwimmer, vraćaju se u novom specijalu "Prijatelji: Ponovno zajedno" (Friends: The Reunion), koji 27. svibnja ekskluzivno dolazi na HBO GO.
Sjećam se tih devedesetih godina, bio sam klinac – svi smo gledali "samo" televiziju, internet nam je ipak kasnije stigao. Svaki je dan bila jedna serija koju se pratilo – od "Santa Barbare", "Spasilačke službe", "Merlocea Placea", "Beverly Hillsa" do "Mog takozvanog života". Televizijski je to program devedesetih u Hrvatskoj koji je obilježio naš medijski odgoj, konstruirao naše snove i sasvim sigurno sam u nabrajanju neku seriju propustio. Nije važno.
U tom nekom trenutku, u naš je fokus ušla nova serija koja je, za nas tadašnje – mlade i zanesene bila važna i na izvjestan način – kontroverzna. Bili su to "Prijatelji". Zašto kontroverzna? Zapravo, iz tadašnje perspektive zbog potpuno nevažnih i ne-kontroverznih razloga. Iz današnje perspektive – naknadne pameti, onoga što su kritičari, ali i znanstvenici prepoznali, bila je to serija koja je reprezentirala dominantne obrasce koji, opet naglašavam – iz današnje perspektive naknadne pameti su potpuno neadekvatni jer koketiraju s homofobijom, transfobijom i jer predstavljaju white dream team heteroseksualnih, bijelih, privilegiranih pojedinaca.
Ipak, treba biti pošten i reći nešto o vrijednostima i temama koje su se otvorile i zastupale kroz ovaj mega – popularni sitcom. Okvir poznanstva ovih likova je sličan: svi dolaze iz disfunkcionalnih obitelji i svaka ima svoj predznak koji je manje ili više bolan po lika koji nosi tu priču – od samoubojstva majke, oca koji priznaje drugu seksualnost sebi i obitelji, preprotektivni roditelji, ignorantni roditelji, švaleri. Roditelji kao zajednica koju ne biramo, prijatelji kao obitelj koju biramo. Urbani, sami, s tendencijom da rastegnu što je duže moguće svoju "adolescenciju", prolongiraju tzv. zrele odgovornosti. HBO je u tom trenutku htio ponoviti oprobanu šprancu koja je, malo je reći, uspjela sa serijom "Seinfeld". Htjeli su se maknuti od narativa koji je bio uspostavljen u seriji "Roseanne", "Puna kuća", "Lud za tobom" koje su otvarale teme iz obiteljskog spektra vrijednosti, ali i onih bračnih.
U ovoj su seriji odnosi bili postavljeni po špranci – platonski do intenzivno romantični. Otvorene teme koje su bile "progresivne" za tadašnje američko televizijsko gledateljstvo, ali i svjetsko poput surogat majčinstva, posvajanja, samohranog roditeljstva i gay brakova odigrale su veliku ulogu za uspostavljanje istih u kasnijim, uvjetno rečeno - puno zahtjevnijim formatima.
Regresivne tendencije koje se prepoznaju u samoj seriji su reprodukcija (jezična) i ona igrana (odabir vodećih uloga) očekivanih, stereotipski uspostavljenih modela. Njihova sloboda završava sa "smislom" i ulogom koju imaju svi članovi svih naših zajednica (heteroseksualnih, primarno!) a to je reprodukcija i brak i prijelaz u obitelj gdje prijateljstva nužno padaju u "drugi plan". Jedino lik Joeyja na kraju same serije nije dobio taj "zadatak", između ostalog zato što se radilo na spin-off seriji u kojoj je on imao glavnu ulogu. Serija se zvala, jasno - "Joey".
Autorski tim, ako je suditi po službenim izjavama, nikada nije požalio svoje (kulturno - političke!) odluke koje su formirale priču serije, osim one da "kada bi se mogli vratiti u vremenu" bi smanjili ili ugasili potpuno transfobne ispade koje je redovito izgovarao lik Chandlera. Većina je kritičkih analiza upozoravala na reprodukciju (hegemonijski uspostavljenih) socijalnih struktura. Likovi žena su blesaviji i "plavkasti", dok su muškarci vispreniji, bahatiji, ali nerijetko i banalni. Njima ne pripada složeniji emocionalni razvoj likova, ženskom dijelu – tu i tamo.
Radikalnosti bilo koje vrste (osim povremenog eksplicitnog prostaštva) nije bilo – bila je to feel good serija koja nas nije opterećivala složenim temama i složenim procesima. Rupe suvremenih kritika ove serije su zapravo standardne, neprilagođeni kriteriji analize – danas se zna primijetiti izostanak "realnosti" ove (i bilo koje druge serije) s pitanjima: je li moguće živjeti tako raskošno, a da se nigdje ne vidi kako ti protagonisti rade? Ili pitanja poput: gdje su svi isključeni narativi (crnački, sirotinjski, religijski, sami nastavite niz)? Osobno nisam siguran da bilo koji umjetnički projekt treba imati za nalog biti nešto što nije. Ne moraju i ne trebaju biti sve serije društveno odgovorne, niti humor treba ili smije biti apolitičan, sterilan, uključiv. Prostori smijeha zapravo su često prostori nelagode. A s tom nelagodom kasnije treba raditi, a ne dokidati i zabranjivati u ime nikada do kraja jasno postavljene ideje hiperpolitičke korektnosti.
Serija je doživjela mega uspjeh i nakon real time prikazivanja na konvencionalnim televizijskim kanalima. Netflix je prvu godinu prikazivanja navodno platio 100 milijuna dolara, a strah od milenijalaca i njihovih novih etičkih standarda kojima "čitaju" kulturne sadržaje je dokinut – pokazalo se da im upravo odgovara ova čudna sloboda koju serija promovira. Čudna jer izostaje tehnologija koja je danas neizostavan faktor socijalizacije, čudna jer oslobađa danas tabuizirane humorne aspekte. Čudna jer je prikazano neko vrijeme koje djeluje da je bilo rasterećenije. Možda je zato i prihvaćena iznova – iz melankolije za davnim prošlim vremenima, zbog publike koja želi nastavke identifikacije s likovima koji su formirali njihov vlastiti samodoživljaj, nužno.
