Marija Škaričić

‘Voljela bih se osloboditi svih prepreka preostalih u mojoj glavi‘

11. listopad 2020.
Fotografije: Mario Kučera
Zrinka Šamija
Zrinka Šamija

Nagrađivana glumica Marija Škaričić doživljava pravu malu životnu revoluciju zbog koje je pažnju usmjerila na nove projekte te svoj intimni svijet u koji nas je na trenutak pustila.

Na snimanju ovog intervjua nešto je bilo čudno. Jedna od najtraženijih i najboljih hrvatskih glumica nema prohtjeva, nema očekivanja - samo je projicirala opuštenost i mirnoću, kao da smo na tretmanu u ayurveda centru. Nagrade za filmska ostvarenja glumice Marije Škaričić (43) zauzele bi čitav broj magazina. Posljednja je Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu koje je dobila zbog snažne i upečatljive izvedbe u filmu "Mare". Filmske kamere bezuvjetno su zaljubljene u ovu glumicu, a ona im to vraća majstorskom prirodnošću u kojoj se svi zrcalimo. Njezinim ulogama vjerujemo, pamtimo ih, živo ih osjećamo. Ono što ostaje enigma jest organska jednostavnost njezina postojanja. Ova netipična glumica upravo iznenađuje svojom mudrom smirenošću i nezainteresiranošću za sva blještavila koja dolaze nakon što se ugase kamere. Ona tad ima sebe, svoj život, veliku ljubav i partnerstvo u kolegi Goranu Navojcu i svoje studente. Možda je tajna njezine privlačne i tihe nutrine odrastanje uz roditelje likovne umjetnike. Možda je tajna u odrastanju uz more (ipak je Splićanka). Promatram je na snimanju, ima najljepši osmijeh koji upravo hipnotizira. Iz nje probija toliko snage, senzibilnosti, zaigranosti, nježnosti i neke ženstvene zrelosti. Zato se osjećamo posebnima, jer smo imali priliku barem na jedan dan uživati u njezinoj ljepoti. Vanjskoj i unutrašnjoj. Sve ostalo neka ostane tajna. Do sljedećeg filmskog platna.

Kako ste doživjeli ulogu Mare, odtrenutka čitanja scenarija pa sve do snimanja i utjelovljenja, i koja pitanja vam je otvorila, odnosno kakav je po vama stvarni, opipljivi položaj žene u našem društvu?

- Mare je plod fantazije redateljice Andreje Štake kroz koju je pokušala provući svoja intimna pitanja i ispitati vlastite granice. Nisam je shvaćala jako dugo, nastojala sam izvući od redateljice konkretne pozicije i teško u svojem razumijevanju prihvaćala ambivalentnost i nedostatak jasnih odgovora. Jednostavno ih nije bilo. Andrea je zapravo i radila film o tome, porivima, pitanjima, akcijama i reakcijama jedne žene koja ne zna točno što joj se događa. I nema rješenje. Svaka žena i svaki muškarac imaju pravo na realizaciju i oslobođenje, to smo pravo stekli rođenjem, jer je to pravo prirodno. Nažalost, većinom ga nismo u stanju realizirati. Mnoge su prepreke, društvena kondicioniranja i konkretne prijetnje u određenim okruženjima zbog kojih se mnogi nikad ni ne usude pokušati izaći iz zadanih okvira. I to je sasvim razumljivo. Međutim, ako pogledamo u prošlost, vidjet ćemo da su stvari ipak bile mnogo teže. Žena nekad nije smjela ništa, bila je potpuno poništena. Ipak se puno toga jest promijenilo, bez obzira što i danas svjedočimo nepravdama i nebrojenim nesretnim pričama, a za mnoge nikad nećemo niti čuti. Potrebno je još puno hrabrosti i bunta, ali ja ga vidim. Tu je, stalno, i klanjam se svima koji su se kroz povijest usudili potaknuti promjene, unatoč osobnom riziku.

Opišite nam odrastanje u Splitu, obiteljsku atmosferu...

- Jako volim svoje djetinjstvo i vrlo sam nostalgična. Imala sam toplinu i osjećaj sigurnosti. Imala sam ljubav i pažnju. Moji su roditelji radili najbolje i najviše što su mogli i znali i oduvijek sam to osjećala, zato nikad nisam zapravo zamjerala nesavršenosti i neke pogreške. Nemam rana, imala sam nekih nesporazuma i zaključaka koje sam sagledala i otpustila. Od svojih sam dobila slobodu da mislim svojom glavom pa i da s njom ponekad opalim u zid. Ali je moja i nikad me nitko nije uvjeravao da nije. A to je bilo ključno u mom sazrijevanju. Svoj život zaista živim po svom nahođenju i u skladu sa svojim kapacitetima i razumijevanju i baš me nikad nitko u tome nije ometao. To je neizrecivo bitno. More ima ogroman značaj u mom životu i nevjerojatno je da ga tek sad postajem svjesna. Obožavam more. Gledati ga, ali još više u njemu biti. U more uđem jedna, izađem druga. Ova druga je sretnija, pribranija, čišća iznutra.

U kakvom ste odnosu sa samom sobom i svijetom oko sebe u ovom trenutku?

- U nikad boljem, ali zaista. Nešto se slegnulo u meni, otišle su mnoge težine kojima sam bila sklona i uopće mi ne nedostaju. Znam sve manje, uživam sve više. Promjena na dnevnoj bazi postala mi je uzbudljiva i užitak mi je kad nešto o čemu sam jučer imala neko mišljenje ili zaključak danas ugledam u nekom sasvim drugom svjetlu. Ogromno opuštanje mi se dogodilo s odustajanjem od toga da sam "konzistentna". Otpuštanje principa u korist životnog tijeka koji mi stalno donosi nešto novo, iznutra i izvana, najveća mi je revolucija u životu. Svijet oko mene takav je kakav je i vidim svašta i puno toga je stravično i iskrivljeno. Ali ima i lijepoga. Lijepih ljudi, pojava, okruženja, pokušaja. Dobro sam, baš sam dobro.

Što vas je privlačilo u životu osim glume?

- Nikad ništa drugo. Ne znam što je tome vodilo, znam da sam od malena voljela glumiti, imitirati, zamišljati da sam netko drugi. Obožavala sam filmove, omiljene sam gledala po dvadeset puta, voljela sam graditi u mašti imaginarne svjetove. Te su rane sklonosti ostale žive i kasnije pa sam prirodno otišla tim putem.

Kao dominantno prepoznata filmska glumica u Hrvatskoj, ali i na svjetskoj razini, postoji li objašnjenje zašto je filmsko platno pobijedilo u vašoj karijeri u odnosu na kazališnu scenu?

- Nema objašnjenja, osim da se to tako dogodilo, neplanirano i nenamjerno, i očito je to za mene neki prirodniji put. Gluma je, mislim, uvijek gluma, ali je potrebna glumčeva adaptacija na medij u kojem igra. Živ i organski izraz, međutim, ili jest ili nije, bez obzira je li u pitanju kazalište ili film.

Danas predajete glumu na toj istoj instituciji na kojoj ste studirali, mladim generacijama. Kako se osjećate u ulozi profesorice i koliko je to izazovan i odgovoran posao?

- Sjećam se vrlo živo, bila sam mlada i otvorena neznalica i sve se lijepilo na mene. Neke su se stvari onda malo previše zalijepile pa je trebalo vremena i rada da ih uklonim. Posao sa studentima za mene je vrlo zahtjevan jer ne volim osjećaj odgovornosti za druge, a tamo sam s tim svakodnevno suočena. Odnosno volim ga kad im ide, a kad im ne ide, onda sve dovedem u pitanje. (smijeh) A onda opet, nema većeg zadovoljstva nego kad ugledam da je netko nešto shvatio, da se otvorio, oslobodio, makar na trenutak. To je istinski užitak. Generacijske razlike su tu neminovno, oni su rođeni u nekom novom vremenu i novim okolnostima, ali i ja sam prilično živa i doživljavam se mladom i pratim sve te promjene tako da ne osjećam neki naročiti jaz, barem ne zasad. Oni samo nemaju sjećanja koja ja imam jer su tada bili bebe i na meni je da vidim da imam posla s nekom drukčijom energijom od naše nekadašnje i da ih pustim na pronađu svoj put i razvoj, a ne da ih guram u neki meni poznat. Njihove osobne blokade, strahovi, sumnje, veselja, otkrića, vrlo su slične našima, na meni je da ih prepoznam i ponudim im smjer za dalje.

Odakle dolazi vaša organska opuštenost u glumi i osjećaj da je pred nama uvijek neka stvarna žena poput nas samih?

- Ja ne znam govoriti o tome jer ne vidim sebe tako. Kad radim, radim što znam jer drukčije ne znam i nemam nikakvu izvanjsku sliku. Mnogi mi se moji trenuci sviđaju kad ih vidim na platnu u gotovom filmu, ali još nisam dotaknula to nešto za što bih mogla reći da je kreacija s kojom sam sretna.

Kako izgleda vaš kreativni proces kad stvarate neku ulogu - jeste li sigurni u sebe kao glumica?

- Imam neku temeljnu sigurnost jer inače to nikad ne bih radila, ne bih prihvatila nijedan posao. Svaki proces i priprema ovisi mi o projektu i redatelju/ici, a i mojoj trenutačnoj fazi, ponekad mi treba manje proba i priprema da stvari sjednu, ponekad više. U svakom slučaju, nema previše filozofije. Prvo moram razumjeti scenarij i svoju poziciju u njemu, a onda samo radim svoje, sa što manje mistifikacije.

Koja je snaga i smisao umjetnosti?

- Zapravo i ne znam. Ponekad imam osjećaj da je sve skupa besmisleno, a onda pogledam, recimo, neki film koji je netko snimio prije 50-ak godina i padnem u nesvijest od oduševljenja, potakne me da stvaram, da živim, da se smijem. Ili pročitam neku pjesmu iz 14. stoljeća i imam osjećaj da je autor moj prijatelj koji me poznaje i razumije. Umjetnost je za mene potreba da se izrazi neki segment života. To je suštinska potreba i predivna je. Svašta se, međutim, prodaje pod umjetnost, svakakva smeća koja nemaju veze ni s čim pa mi je ta riječ zbog toga s vremenom postala malo i odbojna, ni kriva ni dužna. Ne mogu reći tko su redatelji koji su me formirali, jer zapravo se osjećam potpuno neformirano. Trenutno sam u teletubbie fazi. (smijeh) Ali kad se prisjetim svih svojih projekata, zapravo, većina ljudi s kojima sam radila ostavila je trag u mom životu. Vjerovala ili ne, unatoč nekim situacijama koje su mi išle na živce i bile mi zahtjevne, od svih svojih redateljica i redatelja, ja sam zapravo uvijek nešto dobila. Nemam nijedno jedino loše iskustvo, i to je živa istina.

Ljubav je prihvaćanje, razumijevanje i poticaj na vlastito odrastanje

Može li umjetnik napredovati i pomicati se izvan okvira svojeg prirodnog dara ako ne osluškuje, konzumira i prati umjetničku stvarnost?

- Za mene je to prvo pitanje individualnog interesa i potrebe za razvojem. Prirodni dar je tu, ali bez da ga se njeguje i razvija, ostaje samo na razini instinkta, koji, posljedično, bez razvoja i produbljivanja postajemo manje sposobni pustiti da radi svoje i da nas iznenađuje. Ne znam mnogo stvari, to je nepregledno područje, ne znam točno ni što uopće znači biti umjetnik. Ali rekla bih da je nemoguće izraziti bilo što bez osluškivanja stvarnosti i sebe samoga.

Kako se osjećate pred kamerama?

- Iz nekog razloga pred kamerama sam se uglavnom oduvijek osjećala kao doma. Kad se upali, postajem budnija i prisutnija. Treme nemam.

Kako biste komentirali hrvatski film u svjetskom kontekstu?

- Otkako su Hrvoja Hribara uklonili s mjesta ravnatelja HAVC-a, ostali smo bez onog uzleta koji nam se dogodio i tresnuli na pod. Nestala je ona briga i skrb za domaći film i vjetar u leđa više ne puše. Nade i talenti su tu, neću ih izdvajati jer ću sto posto nekog izostaviti, i filmovi se snimaju, ali bit će svima jako teško što se tiče proboja i plasmana. Ne vidim budućnost, ali nade u bolje sutra polažem u talent, hrabrost i kreativnost.

Kako biste opisali svoj odnos prema tijelu?

- Tijelom se bavim, ali nedovoljno, tako osjećam. Bliže mi je nego nekad i osjećam ga, ali još ga nisam dovoljno dobro upoznala. Kroz odrastanje sam prošla razne faze, od potpune negacije i odbijanja vlastite tjelesnosti do njezina otkrivanja i užitka u energiji pokreta. Ali i mirovanja. Trenutno mi je draže nego ikad, unatoč nesavršenostima, i zahvalna sam mu što me čvrsto i zdravo nosi dalje. Izuzetno je važno u glumi jer se u njemu zapravo sve događa. Kad glumim, najvažniji mi je alat i puno sam ga svjesnija nego u privatnoj svakodnevici.

Otkrijte nam svoj tajni svijet u kojem se regenerirate?

- Moj "comfort zone" je gledati u jednu točku i odgađati za sutra. Tajni svijet će ostati tajan.

Kako uspijevate tako diskretno sačuvati privatnost, s obzirom na to da ste javna osoba?

- Moram reći da mi nikad nije bilo jasno što pojam "javna osoba" uopće znači. Ja to ne razumijem. Ja sam, kao i svi drugi, osoba, naprosto, a taj dodatak "javnosti" s osobnošću po meni nema nikakve veze. Sve što izlazi u novinama i ostalim medijima zapravo je neka slika i nju možemo, ako hoćemo, nazvati javnom. Slika, predodžba, imidž. Evo, mi ćemo sada mene našminkati i odjenuti, uslikati, intervju ćemo autorizirati i to će negdje izaći. Nešto će biti predstavljeno na određeni način. I onda će to netko pročitati ili neće, imati o tome mišljenje ili neće. A sve će to sa mnom imati malo veze. Budući da tako vidim sve to, biram se objavljivati samo kada objasnim sebi da je to zbog posla potrebno u određenim periodima. Zasad je tako. Igram igru i u njoj pokušavam biti kreativna i ispitivati vlastite granice. Što se čuvanja privatnosti tiče, ja to uopće ne radim. Samo ne vjerujem da zaista postoji stvaran "javni" interes za nju, niti da bi trebao postojati.

Koja je energetska stvarnost prijateljstva?

- Imam nekoliko prijateljica i nešto manje prijatelja i znam da muško-žensko prijateljstvo postoji. Volim ih i oni vole mene, pomažemo jedni drugima, smijemo se na vlastiti račun i povremeno se zaista umijemo slušati. I ne povlađivati, bez obzira na tu zamku. I takvi smo kakvi smo. Ima jedna pjesma Raymonda Carvera, zove se "Moj brod". Na kojem će biti mjesta za sve njegove prijatelje. I na kojem će biti svega što njegovi prijatelji vole, na kojem će se svi skupa veseliti i ploviti u suton. To je to, samo što umjesto imena koja on nabraja ja zamišljam svoja.

Postoji li nešto za čime snažno čeznete?

- Voljela bih se osloboditi svih preostalih prepreka i programa u svojoj glavi zbog kojih propuštam lakoću i jednostavnost.

Što je za vas ljubav u najintimnijem i najširem smislu?

- Polje u kojem mogu biti to što jesam, ali i vidjeti pogreške i zastranjenja. Prihvaćanje, razumijevanje i poticaj na vlastito odrastanje.

Je li partnerski odnos preduvjet osjećaja potpunog ispunjenja čovjeka?

- Svakako je bitan, ako ga ima, ali mislim da nije preduvjet, mislim da nema izvanjskih uvjeta ni preduvjeta za potpuno ispunjenje, to su neka čuda o kojima možda ne treba pametovati, barem ja ne bih. Ja volim biti i sama i znam biti sama, ali puno više volim da je i Goran tu. Toliko o tome. Institucija braka, upravo zato što je institucija, nešto je formalno i suštinski ne znači ništa. Ako odnos između dvoje ljudi postoji, postoji i bez prstena i potpisa. Što ne znači da vjenčanje ne može biti romantična zabavna proslava. Ali neće spasiti odnos kojeg nema, ako i kada dođe taj trenutak. Odnos između dvoje ljudi živ je i nepredvidiv proces i može opstati i rasti ako akteri nisu zombiji koji ne znaju tko im glavu nosi. I ako ima povezanosti i ljubavi.

A je li majčinstvo potpuno ispunjenje žene?

- Tema majčinstva je ogromna tema, ali svoju ću u ovoj prilici zadržati za sebe. Općenito, ne smatram ni približno da je preduvjet bezuvjetnog ispunjenja žene. Poznajem ih nekoliko koje nisu majke, ali pulsiraju živom ženskom energijom bez ikakvog manjka.

Je li vam izgled i njegovanje bitan segment života?

- Starenje je nemoguće zaustaviti i protuprirodno je to pokušavati. Ali njega i pažljiv odnos prema sebi i svojoj vanjštini potpuno mi je prirodan. Tu sam i dalje pomalo nemarna i lijena, ali pokrenut ću se valjda.

Kakav je vaš odnos prema modi? Doživljavamo vas kao potpuno opuštenu i neopterećenu u tom smislu.

- Nemam odnos prema modi, voljela bih ponekad da ga imam, ali mnoga druga područja su mi zanimljivija pa ne stižem. Ipak, volim vidjeti lijepe komade i volim ih nositi. Volim eleganciju i jednostavnost u modnim izrazima. I cijenim darovite ljude iz tog svijeta. Općenito, volim kreativne ljude koji pronađu način da se izraze autentično a da nikoga time ne maltretiraju.

Što su za vas ženstvenost i seksualnost?

- Biti svoja.

Općenito, ne smatram ni približno da je majčinstvo preduvjet bezuvjetnog ispunjenja žene. Poznajem ih nekoliko koje nisu majke, ali pulsiraju živom ženskom energijom bez ikakvog manjka

Koje suvremene patologije najviše primjećujete u svijetu u kojem živimo?

- Još do prije desetak dana bila sam spremna i voljna govoriti o svim patologijama koje vidim, vrlo uznemireno i angažirano, a onda mi se nešto dogodilo, ne znam ni sama što točno. Da je ludilo svuda oko nas i u nama svima, mislim da je sasvim jasno, ali previše sam vremena provela stavljajući akcent na ono što je krivo i bolesno i malo sam se od toga umorila. Trenutno sam na pauzi od zgražanja nad društvenim prilikama i idiotizmima, ulaze mi u vidokrug kao fenomen koji primjećujem, ali sam se prestala čuditi. Zaista, sve je očito moguće. Moja pažnja trenutno je negdje drugdje, na nekim predivnim ljudima koje sam srela, na redateljici Dubravki Turić recimo, s kojom trenutno radim i koja me dirnula cijelom svojom osobom. Na plavom nebu koje je čisto već danima, na mojim bližnjima koji su tu i s kojima se volim i uopće na mogućnosti da doživim toliko lijepih stvari.

Koji su vaši trenutni, a koji budući projekti?

- Snimam dva debitantska dugometražna filma, "Tragovi" Dubravke Turić koju sam spomenula i "Garbura" Josipa Žuvana. Izvrsni projekti i sjajni scenariji. Čeka me i nova generacija studenata na Akademiji dramske umjetnosti, a s njima i nove istraživačke avanture. Rekla bih da zbilja imam sreće u ovom svom poslu i životu. Zahvalna sam, zaista, na takvim prilikama.

stilistica LEA LADIŠIĆ

šminka SEKA KOŽUL

frizura PERVAN HAIR SALON

Mjesto snimanja: Prostoria

Odjeća Zara, City Center one East

Ne propustite novi broj magazina Gloria Glam: