Moj život je. Moj je život. Život je moj. Nekada si te rečenice znam ponavljati da osvijestim kako sam u odnosu sa sobom koji prihvaća odgovornost (ili barem to uči), koji si daje ljubav, koji si dopušta tugu, smijeh, ljutnju, zanesenost, pogubljenost, smotanost, preciznost. Sve. Moj je život meni sve. Ne dijelim ga. Zamjenica "moj" na čudan me način opominje. Ona pripada prvom licu. Ja sam u svom životu prvo lice. Svi mi smo to prvo lice u svom životu. Nema zamjene. Koliko god nekada htjeli taj "ja" delegirati nekoj vezi, braku, obitelji. To "ja" je nedjeljivo, a kada je djeljivo, u pravilu smo u području dijagnoze.
Volim to što radim: imam super kolegice, imam pametnije prijatelje od sebe samog. Ne volim biti najpametniji u sobi. Pišem o onome što me zanima. Izuzeo sam se iz dnevnog politiziranja. Ta fikcija me osobito ne zanima: laž političkog djelovanja u kontaminiranom društvu punom korupcije mi nije nimalo seksi pa shodno - nisam odabrao taj put. Prekinuo sam odnose s većinom ljudi koji nisu htjeli ili znali pokazati ljubav, entuzijazam, solidarnost i poštovanje. Dugo vremena mi je trebalo, a i - priznajem - neki su još i ostali. Trebalo mi je vremena da shvatim kako oni nisu nikakva moja refleksija tek su ono što sami jesu. Nit´ im ja trebam nit´ im ne trebam.
Idem u teretanu. Imam fenomenalnog trenera. Nisam više nesretan. Manje sam i zbunjen. Nisam nevin ni u kojemu smislu. To je valjda dobro. Intenziteti privatnog i poslovnog života raskrinkali su mnoge iluzije koje sam predano "uzgajao". To tako mora ići. Valjda. Mnogo puta nisam bio u stanju odgovoriti na zahtjeve života. Baš mnogo! Ipak, nekako (uvijek) me moj "sretni" dio mozga izvukao. Izvlačili su me, kao što me i danas izvlače: umjetnost, mišljenje, glazba, poezija, tekst, fotografija. Obitelj koju sam odabirao i češće nego rjeđe mijenjao. Prijatelji? Emocionalni život sam zainteresiranije počeo promatrati i znatno kritičnije. To što sam nekada proglašavao značajnim i nezamjenjivim danas jasno vidim kao projekciju, iluziju – to i dalje ne znači da sam u stanju uvijek i adekvatno odgovoriti na situaciju, to ne znači niti da uvijek želim adekvatno odgovoriti. To svakako ne znači niti da mogu. To je važno znati - što sve ne možeš. Kod mene je lista impresivna.
Ipak, ono što zna ostati svako malo visiti u zraku, kao pitanje ili gorući strah jest: zašto se povremeno ne volim? Ili barem - ne volim dovoljno? I zašto mi to pada na pamet? Zbog ideologije ovog trenutka, jasno. Naime, u ovom medijskom globalnom dvorištu u kojemu supostojimo s nekoliko milijardi drugih bića – sve jasnije dobivamo poruke što znači zdrava briga o sebi, a što znači kada ona izostaje. I tu se zapletem: zaista znam ne oprati suđe odmah, ne slažem krevet kad ustanem, nisam uzrujan jer si ne kuham svaki dan, jedva sam se natjerao na tjelovježbu, emocionalno se preinvestiram u odnose koji tek poprimaju konture odnosa, "izmišljam" ljude – dajem im u pravilu kvalitete koje nemaju, a oduzimam mane. Inače mi valjda budu dosadni, a ja još usamljeniji. Tako nekako. Ili, ja budem dosadan bez te "štake".
Čekam na "događaj" promjene. Na "događaj" tog iznimnog susreta. Činio sam sve u svojoj mogućnosti da budem bolji, u podtekstu činjenja je uvijek bilo - ako se dovoljno potrudim, bit će puno više šansi da se ostvari taj zamišljaj "spasa", ta "ljubav" koja liječi, smiruje, uspostavlja, osnažuje. Dobro, eto - san kao san. Nije moj, preuzeo sam ga iz kulture i medija i nisam bio kritičan prema njemu. Nisam znao zašto bih bio. Što bi mi ostalo? Što bih ja ili bolje rečeno - tko bih ja bio bez tih narativa, tih snova koji konstruiraju većinu mog diskursa o sebi samom? Vama, tom svijetu koji ću tek, potencijalno, sresti? Htjeti dobiti, zavoljeti, htjeti biti odabran, zavoljen? U jednom razgovoru s prijateljicom - oboje smo konstatirali zajedničku sklonost glumljenju sreće, odgovornosti, te slavne "brige o sebi". Ona na primjer peče kuglofe i gleda serije iz djetinjstva. Zanimljiva regresivna gesta. Bijeg u izmišljenu sigurnost prošlosti. Koja to nikada nije bila. Ali, eto, s naknadnim lažnim sjećanjem - to postaje danas (i to je o.k.). Moje samozavaravanje sa studioznim pristupom ideji "kako zavoljeti sebe samog više" ima posebno dosadnu ritualnost: kupka, tišina, poezija, vegansko kuhanje, krekeri od zobi, duge šetnje, ispisivanje fragmenata emocionalnih ruptura na vrh bilježnice pa fotografiranje tog, pa stavljanje na Facebook, da eto netko - odvali, zaljubi se, zavoli. Mene? Mene! Da.
Prijatelj je prestao ići na terapiju - rekao je: "Oni se uopće ne služe riječima, ne vjeruju im, sve banaliziraju i žele jednostavne formule i rješenja. Život takav nije". Pokušao sam ga razuvjeriti. Pokušao sam sebe razuvjeriti od ideje da se (zapravo) mijenjam i da radim na sebi, kada ustvari užasno teško odustajem od svojih predvidivih mapa, hodograma. Teško do nikako odustajemo od svojih službenih narativa o sebi samima. Sve terapije, uspostavljene granice, tople kupke, veganski obroci neće ispraviti te slike. Taj rad mora biti malo manje simbolički, a više dubinski, stvaran. Taj rad ne bi trebao kažnjavati niti "brisati" ljude zbog vlastite nemoći unutar svog životnog dvorišta. Čini mi se da se bojimo da kada bismo nešto zapravo promijenili na sebi, da bi se esencija našeg javnog bivanja poništila. Da ne bi prepoznali sebe same, da nas Drugi ne bi prepoznali. I da ništa ne bi ostalo. Kao da znamo što je to što nas toliko neupitno determinira, određuje našu osobnost. Valja se pitati: kada ste se zadnji put promijenili? Što vas je promijenilo? Stanje, situacija ili tek vaša - usputna, nehotična odluka? Postoji li nehotična odluka? Ako ste si "prodali" priču da ste zabavni, duhoviti, partijaner, teško ćete svoje emocionalno tržište moći preodgojiti, da to od vas prestane očekivati, ili barem ne jednako učestalo kao do sada. A da ne govorim o dostupnosti. Stare navike umiru sporo i bolno, i to je prava istina. Preodgoj samog sebe bolan je proces skidanja slojeva i slojeva kože koje su se nataložile kroz život ne bismo li spasili ono što smo proglasili "autentičnim", to jedno malo svojstvo, set mana i vrlina koje zovemo "pravo ja".
Naučiti voljeti sebe ne znači ispunjavati suvremene naloge brige o sebi koji su redovito nakićeni banalnim "jednostavnim” uputama – znači, vjerojatno, suprotno. Zaobilaziti infantilne, istrošene modele. Voljeti sebe možda i jedino znači – prihvatiti sve svoje nedostatnosti, oprostiti samom sebi i lagano krenuti u obračun s njima. Ne da bi ih pobijedili, no da bi se pomirili. Svima sve oprostiti, a sebi prvom, rekla bi Iyanla Vanzant. Valja se zamisliti nad tim savjetom, ako ništa drugo.
