Teško je napisati kratak uvod u život i djelo Tamare Obrovac. Glazbenica iza sebe ima više od 20 godina profesionalnog rada s originalnim potpisom - stvara jazz na lokalnim istarskim dijalektima, surađuje sa svjetskim zvijezdama jazza i etna, osvaja nagrade kako na domaćem, tako i na svjetskom terenu, bila je nominirana za prestižnu BBC Radio 3 World music Awards nagradu... Objavila je 13 albuma, a tako vješto spaja jazz i etno da bismo mogli reći da je stvorila vlastiti žanr. I ne samo to - imala je i prave radijske hitove te istovremeno pisala glazbu za kazalište i film. S Tamarom smo pričali prije njezinog koncerta u zagrebačkom Aquariusu, gdje u četvrtak 24. lipnja nastupa s Transhistria Quartetom. Što sluša, čime se bavi kad ne putuje svijetom nastupajući na prestižnim jazz festivalima te što je za nju luksuz? Sve saznajte u intervjuu, a kako biste u potpunosti doživjeli njezinu glazbenu čaroliju, preporučujemo da je odete vidjeti i čuti uživo.
Kako ste doživjeli ovu pandemiju, kako ste je proveli i jeste li uspjeli biti kreativni?
Poslije prvog šoka iskoristila sam to vrijeme, kao vjerujem i mnogi, za sređivanje osobnih i profesionalnih "zaostataka", sređivanje arhive, sitne radove po kući za koje nikad nisam imala vremena isl. A kako ja uvijek radim na novim skladbama i idejama tu se nije previše promijenilo, a imala sam i dovoljno vremena da se upustim u jedan drugačiji glazbeni projekt koji uključuje i upotrebu elektronskih zvukova i soundscape elementa u glazbi.
Polako se vraćamo koncertima, vi nastupate u Aquariusu u Zagrebu. Kakav je osjećaj ponovno biti na pozornici?
Jako dobar, naravno, jedva smo dočekali i jako se veselimo komunikaciji s publikom i svirci uživo, to je jednostavno nezamjenjivo, ta višestruka razmjena osjećaja na pozornici koja se istovremeno događa između nas glazbenika i s publikom.
Prije pandemije mnogo ste putovali, sudjelovali na svjetskim festivalima. Nedostaje li vam to i hoćete li uskoro ponovno nastupati u inozemstvu?
Svakako da mi nedostaje i zaista se nadam da će se uskoro realizirati svi inozemni koncerti koji su bili odgođeni zbog pandemije, pomalo je krenulo, u rujnu idemo u Poljsku u Gdanjsk, a čekam i nove termine za naš prvi tour u Južnoj Americi, Buenos Aires, Santiago de Chile, kojemu se jako veselim kao i koncertu u Portu u Portugalu u prekrasnoj dvorani Casa da Musica, ali i Litvi, Austriji, Sloveniji...
Poznati ste po svom smislu za humor kojeg često uključujete u pjesme, kao i na nastupima. Koliko vam je humor važan u svakodnevnom životu?
Činjenica da se možemo smijati, a pogotovo samima sebi, za mene je vrlo važna ljudska osobina, nije baš dobro kad čovjek svijet oko sebe i samoga sebe u njemu shvaća preozbiljno.
Vaša je glazba, odnosno umjetnost istovremeno usmjerena na usko lokalno područje - Istru i njezinu tradiciju - ali i svjetska, jer surađujete s brojnim glazbenicima iz cijelog svijeta. Kako ste postigli taj svojevrsni paradoks - ili mislite da je to upravo i logično?
Da to je logičan paradoks. (smijeh) Vjerujem da kad čovjek zna cijeniti vlastitu tradiciju i svoje korijene onda može na pravi način cijeniti i tuđe, a ja sam samo spojila neku svoju "unutrašnju istinu" koju predstavlja Istra u svim svojim emanacijama, glazbenim, dijalektalnim i inim, sa slobodom i improvizacijom svojstvenom jazzu. Srećom sam okružena izvanrednim glazbenicima koji svojim izvedbama nadograđuju i zaokružuju moje skladbe, što je za ovu vrstu glazbe izuzetno važno.
Stalno ste negdje na rubu mainstreama, barem u Hrvatskoj. Jeste li ikada htjeli ili planirali ući u mainstream? I kako ste se osjećali kad ste to na neki način uspjeli s pjesmom "Daleko je..."?
Da, pjesma "Daleko je" sasvim neplanirano donijela je veću popularnost i izvan užeg kruga publike koji prate jazz i sličnu glazbu.
To je svakako imalo veze i s činjenicom da je to bila i naslovna pjesma filma "Što je muškarac bez brkova" koji je imao vrlo veliku gledanost. Tada su me u većoj mjeri počeli prepoznavati mnogi ljudi u različitim situacijama, poput naplatnih kućica, trgovina, na ulici i slično... To me istovremeno čudilo i veselilo.
Slično se dogodilo s pjesmom "Ti i ja" koju sam skladala kad sam kupila novu akustičnu gitaru i shvatila da je idealna za duet s Tedijem Spalatom, koji ju je odmah prihvatio i uvrstio na svoj album. Mnogi ljudi su mi tada prilazili i govorili kako im je to lijepa pjesma, za koju smo Tedi i ja dobili i Porin za najbolju vokalnu suradnju, a još uvijek se dosta sluša.
Na neki način, stvorili ste svoj vlastiti žanr. Kako biste ga vi opisali, odnosno kako biste opisali glazbu koju stvarate?
Teško je to riječima opisati pa ću posegnuti za rečenicom koju ponekad koristim: "Jazz je moja sloboda, a moji korijeni moja unutrašnja istina." Ja sam dijete jazza, koje je u potrazi za vlastitim jezikom izražavanja otkrilo vrijednost i bogatstvo vlastite tradicije, kako glazbene tako i dijalektalne, s obzirom na to da vokalni izričaj uključuje i tekstove, bilo moje, bilo uglazbljene stihove mnogih odličnih istarskih pjesnika.
Sloboda improvizacije je za mene najvažnija karakteristika jazza, koju sam spojila s tom svojom "unutarnjom istinom" koju najlakše izražavam na istarskim dijalektima, bilo na vlastitom ili na jednom od mnogih zanimljivih istarskih govora.
Dajete dojam snažne žene, koja zna što želi. Pročitala sam i da se smatrate perfekcionisticom. Jeste li se zbog tih osobina ikad susreli s predrasudama - jer ste žena? Mislite li da je teže biti žena koja zna što želi nego muškarac?
Iskreno, nisam nikad o tome previše razmišljala, jednostavno sam radila na glazbi, tj. na artikulaciji potrebe za izražavanjem putem glazbe, to je ta neka unutrašnja nužnost koja vas pokreće i "goni", pa se to onda osim na glazbu proširuje i na organizacijski element koji je neizostavan dio našeg kao i svakog drugog posla. Srećom, izgleda da imam dovoljno energije da to sve odradim, iako naravno, kao i svatko normalan, ponekad mislim da to sve skupa prevazilazi moje snage.
Da, točno je da u poslu nastojim biti precizna i temeljita, pa bi se to moglo nazvati nekom vrstom perfekcionizma, iako ja preferiram pojam "odgovornost", kako prema glazbi samoj tako i prema glazbenicima, publici.
Mislite li da se odnos prema ženama u glazbi i umjetnosti promijenio u posljednjih 20-ak godina na bolje ili na gore?
Teško mi je suditi bez nekih ozbiljnijih uvida i parametara pa to stoga nerado radim, ali vjerujem da stvari ipak idu na bolje u svakom smislu pa i u tom.
Što je za vas uspjeh?
Ostati, tj. opstati živ i zdrav, raditi ono što voliš i imati neke bliske ljude uz sebe.
Što slušate u posljednje vrijeme?
Već dugo vrlo malo slušam, a nešto više obično kad se trebam informirati o stanju u nekom segmentu glazbe, pa sad trenutno istražujem suvremenu i elektronsku glazbu, zbog projekta kojeg sam spominjala na početku intervjua, koji uključuje i upotrebu elektronske glazbe i zvukova.
Kad niste na pozornici, živite u Svetvinčentu. Čitala sam i da uzgajate povrće, bavite se vrtom. Kako izgleda vaš život daleko od pozornice? Kako se opuštate?
Moj povrtnjak je jako mali, ali je dvorište veće pa zahtjeva brigu, košnju trave, obrezivanje stabala, biljaka, proljetnu sadnju cvijeća i slično. Dodir sa zemljom me opušta, kao i šetnje u prirodi i planini. Velika je i fascinantna priroda koja nas okružuje i pokazuje nam kako smo usprkos svim postignućima u stvari mali i krhki.
Što je za vas najveći luksuz?
Mir, tišina i rad na glazbi. Najsretnija sam kad imam nesmetanog vremena i mira za rad na glazbi, kad mogu slijediti neku svoju, da to tako nazovem, "vlastitu dinamiku postojanja". To je zbog mnoštva obaveza, organizacijskih i administrativnih segmenata posla koji oduzimaju vrijeme postalo na neki način luksuz.
Covid nas je sve zaustavio a vjerujem na neki način i osvijestio u smislu vrijednosti vremena za sebe i bližnje.
