Strast. Što vam pada na pamet kada čujete tu riječ? Neko iskustvo, neko ponašanje? Vaše ponašanje? Ponašanje prema vama? Ljubav? Je li ljubav riječ koja ide uz strast? Moguće. Zar ne? (Volimo vjerovati da da, oh, kako volimo vjerovati da da!)
Znam, djeluje kao nešto općenito i "nešto" što je tu. Inherentno čovjeku. Nešto što je nužno u životu, da bi života bilo. Međutim, je li doista tako? Osobno, ljude uglavnom pitam što me zanima. Dijelom je to i zbog profesionalne, novinarske deformacije. Pitanje nam je temeljni alat. Drugim dijelom je to zbog toga što me zanima odgovor i susret s drugim ljudskim bićem. Jasno. Strast je shodno - česta (iritantna!) tema. A uvidi koje osvještavam i nisu baš "sretni".
Strast ljudima, u ovoj našoj kulturi, čini se – nije visoko rangiran prioritet, pardon – osjećaj. Vidi se to i na svim drugim planovima života. Političkom, ekonomskom, društvenom. Kultura nam sugerira susprezanje, kontrolu, preglednost motiva s kojima djelujemo u našoj "stvarnosti", racionalno upravljanje našim emocijama. Strast je uvijek kontrapunkt, ona je - "s one strane", ona je "s druge strane".
Strast je optužena u svojoj suštini kao neka manje "kulturna" potkategorija, kao nešto što pripada malograđanskoj estetici i etici. Strast ne pripada, otuđena je. Niska! Od afekta se razlikuje po tome što ne nastupa kao trenutno stanje, nego predstavlja trajno usmjerenje čitave čovjekove egzistencije, duše. Pobjeda nad strastima smatra se u mnogim religijama i filozofijama najvećom vrlinom.
Ipak, ipak, ipak: u mojim šetnjama, u mojim snatrenjima, opažajima i onim momentima kada mi djeluje da kritički promišljam (nisam nužno siguran da to uvijek uspješno radim!) vidim da izvedbe strasti u velikoj mjeri izostaje u javnim prostorima. Ljudi (parovi!) su nekako otuđeni. Misleći da su pristojni, u stvari ne izražavaju ljubav. Uskraćuju se jedni drugima. I ne, nisam ovo primijetio za pandemijskog vremena. Odavna je tako. Ekspresija strasti kao da znači (nećete vjerovati!) imanje integriteta i povjerenje u svoje namjere, a to, ovako sada – kako vidim – znam da često nedostaje u ličnim opisima mnogih ljudi. Odluka o imanju integriteta i imanju slobode kao da okrućuje ljude, kao da ih strukturira na način na koji ne žele biti strukturirani. Ne govorim ovo bez veze. Ljubav prema integritetu i prema slobodi kao da je u sukobu s konvencionalnim razumijevanjem ljubavničkog odnosa.
Tek u integritetu i slobodi je moguća "kuća" strasti. One koja se ne boji, one koja voli, one koja se usudi. Strasti koja se sebe same ne stidi. Želite je. Želimo je. Dajte je. Dajmo je. Sad. Veliki Van Gogh je govorio da bi radije umro od strasti nego li od dosade, Einstein je tvrdio da je bez talenta, ali ipak i samo strastveno radoznao. Tek u igri sa strašću možemo doprijeti do dijelova nas koji su (vrlo vjerojatno!) ugnjetavani, utišavani, nepriznati. Strast (kao takva) nam daje šansu. Imamo li je pravo propustiti?
