Seks bi trebao biti prostor užitka i opuštenosti, zabave i istraživanja, bliskosti i prepuštanja. Ali on je i vježbalište prihvaćanja uzajamnih razlika u dugoj vezi. Naime, kao i u svemu drugome, nakon prve se zaljubljenosti pokaže da svatko od partnera ima svoju jednadžbu seksualnih potreba, koja nije istovjetna jednadžbi druge osobe. Za mnoge parove razlike u pristupu seksualnosti postanu trajni izvor sukoba, koji stvara nesigurnost, povrijeđenost i usamljenost. Umjesto uzbudljivog, ugodnog ili barem prihvatljivog dijela veze, seks postane mjesto na kojem se oboma zgrči želudac. Partnerski terapeuti John i Julie Gottman u svojim su istraživanjima utvrdili da 69 posto sukoba unutar parova čine nerješivi sukobi - neusklađenosti koje će se na ovaj ili onaj način ponavljati dok god je par zajedno. U podlozi tih neslaganja koja mogu voditi u grdne svađe suštinske su razlike među partnerima, u njihovim ličnostima, potrebama i životnim vrijednostima - u onome što ne možemo mijenjati, pogotovo ne silom.
Jedna od najbolnijih, a najdalekosežnijih i najteže premostivih razlika koje mogu postojati unutar para ona je u stilu privrženosti. Priča o privrženosti najmoćnije se odigrava u one prve tri najvažnije godine ili još koju godinu poslije. Naime, svoja prva, mozgu nenadmašno upečatljiva iskustva bivanja s drugima stjecali smo kao bebe, kroz skrb naših roditelja o nama. Ako su naši roditelji uglavnom ispravno prepoznavali i ispunjavali naše potrebe - pa tako i one za utjehom kad nam je teško i istraživanjem okoline kad smo namireni - na vlastitoj smo koži učili da su naše potrebe važne i vrijedne, kao i mi sami, i da na druge ljude možemo računati onda kad nam trebaju. Razvili smo siguran stil privrženosti u kojem se slobodno krećemo između bliskosti i distance, sličnosti i različitosti. Ako su pak naši roditelji zadovoljavali naše potrebe - uključujući i to da budu doista prisutni kad ih trebamo - tek kad bismo se jako pobunili, nismo mogli dobiti iskustvo pouzdanog oslonca od drugih. Naprotiv, učili smo da su nam bitni ljudi pomalo neuhvatljivi i da se jako moramo truditi da ih zadržimo uza se. Razvili smo anksiozan stil privrženosti, u kojem žudimo za bliskošću, a teško izdržavamo distancu. S druge strane, s roditeljima koje su naše potrebe dosljedno mimoilazile, a protest nije imao smisla, iskusili smo da od drugih ljudi ne možemo dobiti sigurnost kad smo ranjivi te je bolje za nas da je ne pokazujemo kako ne bismo bili još više povrijeđeni. Razvili smo izbjegavajući stil privrženosti, koji je obilježen odbojnošću prema bliskosti.
Nekoliko desetljeća kasnije problemi na relaciji seks - privrženost nastaju upravo zato što za osobe s nesigurnim stilovima privrženosti seks nikad nije samo seks. Naprotiv, on ima razna prikrivena značenja kojih druga strana često nije svjesna. Za anksiozne seksa mora biti, jer je njegova funkcija prije svega dokazivati bliskost, ljubav i posvećenost. Kad seksa nedostaje, zavlada poznati strah od napuštanja, a s njim i strategija dizanja revolta sve dok druga strana ne zadovolji naše potrebe. Naravno, drugu osobu to obično odbija od seksa, što anksioznu gura dublje u paniku. Za izbjegavajuće seks je nesiguran teren kojem se pametnije ne izlagati, osobito (upravo!) u nekom trajnom odnosu, jer sa sobom nosi rizik ranjivosti i bliskosti. Sukobi nastaju jer se druga strana nađe frustrirana prividno ravnodušnim odnosom partnera ili partnerice prema seksu. Jasno, pred zastrašujućim zahtjevom veće bliskosti, izbjegavajući se samo još više udaljava.
Iz spirale ponavljajućih sukoba možemo izaći jedino ako odustanemo od ja protiv tebe, ti protiv mene. U tome nam može pomoći svijest da svoje stilove privrženosti - koji se tako jasno i bolno znaju očitovati u seksu - zaista nismo birali, ali ih sada kao odrasli možemo vidjeti i uvažavati kod sebe i drugih. Tako ćemo pomalo prigrliti svoje i tuđe ranjene dijelove, a nesigurnu privrženost s vremenom učiniti sigurnijom. Pa onda i seks smije biti samo seks.
