Toronto. Još jedan od gradova pogođenih epidemijom. Dom 2,8 milijuna ljudi te radno mjesto za još toliko. Otprilike šest milijuna ljudi svakodnevno prođe kroz njega, a sad je potpuno prazan. Za Covid smo prvi put čuli otprilike početkom prvog mjeseca preko prijateljica koje žive u malom selu pored Hong Konga. To što se tamo događalo je tada zvučalo potpuno nestvarno. Molile su nas da im poštom pošaljemo maske i naočale jer je u Kini tad već sve bilo rasprodano. Bile su u karanteni i još i dan danas jesu.
Zadesio ih je prije mjesec dana drugi val virusa s još većom smrtnosti. Rade od doma, namirnice se dostavljaju, izlaze samo za šetnju sa psom. U Toronto je taj val stigao nekako neprimjetno. Svi smo normalno radili, tu i tamo bi čuo nekog da spomene koronu, ali nitko se nije činio pretjerano zabrinut ili svjestan činjenice da bi se nakon samo dvadesetak dana to isto moglo dogoditi i nama.
Ja sam još uvijek imala dogovorena snimanja početkom trećeg mjeseca, bila bookirana za bar još nekoliko projekata sve do početka četvrtog. Sjećam se kad je korona prvi put došla u Hrvatsku. Moj tata radi u Ericssonu i s obzirom na to da je prvi put virus otkriven kod njihovog zaposlenika, taj dan je ostao u karanteni, zatočen na poslu. Naravno da sam tu vijest podijelila sa svojim kolegama na snimanju. Nitko nije mogao vjerovati. Zvučalo je kao da se šalim. Naravno, bilo im je žao, ali i dalje nitko tu vijest nije uzeo za ozbiljno niti očekivao ovo što se događa danas.
Prava panika i prvi doticaj s budućom realnosti nastao je kada je vlada objavila da bi svi trebali kupiti namirnice za barem dva tjedna. Nastao je kaos. U par dana redovi u dućanima postali su kilometarski. Police su bile potpuno prazne. Ljudi su postali drugačiji, napetost se mogla osjetiti u zraku, bili su prestrašeni i sebični kupujući gomile hrane, toalet papira, vode... Bilo kakav dezinficijens je nestao s polica u najkraćem mogućem roku, ali svi smo još uvijek normalno hodali po cesti, nismo se izbjegavali, nitko nije nosio maske.
Danas, dva mjeseca nakon toga, Toronto je tužan grad. Nitko ne izlazi, karantena je kao i svugdje na svijetu. Na ulicama se jedino zadržavaju beskućnici pošto oni jedini nemaju gdje drugdje. Dućani većinom ne rade ili ako rade, čeka se u redovima zbog samo određenog broja kupaca koji može istovremeno biti unutra. Sve je stalo. Industrija u kojoj ja radim, filmska industrija, je potpuno zamrla.
Kažu da će dugo vremena proći dok se ne vratimo na snimanje, ali istovremeno produkcije i dalje rade bidajući se za projekte. Sve je trenutno online. Na svu sreću Amazon i dalje funkcionira kao i prije. Nije jednako brz, ali i dalje se može naručiti apsolutno sve što vam padne na pamet. Osim toalet papira, naravno.
Sada su i ljudi smireniji. Nekako kao da su se pomirili s činjenicom da nitko ne zna što donosi sutra i da je sada tako kako je. Držimo se svi nekog nepisanog pravila i prelazimo cestu čim nam netko ide ususret. To su najčešće ljudi sa psima i rekreativni trkači. Parkovi su zatvoreni. Grad je pun policije, što na biciklima, što na konjima. Ne smijemo se zaustavljati na cesti i kazne se dijele ako dvoje ljudi koje šeće zajedno nije iz istog kućanstva, odnosno nemaju istu boravišnu adresu.
Ali uza sve to, osjeća se i pozitivan duh u Torontu. Ljudi se drže zajedno, bodre jedni druge pozitivnim porukama napisanim na prozorima. Čestitaju si rođendane sjedeći u autu ispred slavljeničkih kuća. Pokušavaju se ujediniti u pokretu neplaćanja stanarina s obzirom na to da je jako puno ljudi dobilo otkaze. Toronto ima otprilike 16000 restorana i preko 5000 kafića. Svi ti ljudi su sada ostali bez posla, a rente su i dalje abnormalne visoke.
Vlada je pokrenula CERB, Canada Emergency Response Benefit, koji svim freelancerima, samozaposlenima i zapravo svima koji su izgubili prihod zbog pandemije, a ne mogu se prijaviti za socijalnu pomoć, daje 2000$ mjesečno. Ako se uzme u obzir da renta jednosobnog stana iznosi između 2000-2500$ jasno je da puno ljudi ne zna kako i ne može si više priuštiti najam. Ali eto, bar CERB pomaže koliko toliko. Nitko ne zna koliko će ovo trajati, ali nekako nagađaju do početkom sedmog mjeseca. Radi se sve što se može da mali obrtnici ne bankrotiraju. Nudi se kredit od 40000$ s mogućnosti otplate samo 30000$.
Svi koji mogu raditi od doma, rade od doma. Sve je dostupno online i za pick-up. Potiče se ljude da naručuju hranu s malih farmi u okolici Toronta da bi farmeri zadržali svoj posao. Sve što se može dostaviti sada se dostavlja. Ja sam danas naručila biljke iz obližnjeg dućana koje će se dostaviti na moj trijem. Plaća se online. Dakle svaka mogućnost kontakta s drugom osobom je svedena na minimum. Je li to razlog što cijeli Ontario u kojem živi 15 milijuna ljudi ima samo 8000 slučajeva... Možda.
Uz sve što se događa, ja sam eto u devetom mjesecu trudnoće s terminom za četiri dana. Postoji cijeli novi protokol za bolnicu te se žene koje imaju babicu, kao što ja imam, potiče da porod odrade doma. Preglede imam jednom tjedno, na distanci dva metra od babice koliko god je to moguće s obzirom na to da treba i izmjeriti tlak te poslušati bebu. Razgovor se ograničava na deset minuta i sva dodatna pitanja se postavljaju mailom ili telefonskim pozivom.
Ukoliko i dalje želite roditi u bolnici, odlazak u bolnicu se čeka sve dok trudovi nisu u razmaku četiri minute te jednom kada se dođe u sobu, nitko ne može izaći sve dok porod nije gotov i beba i mama spremne otići doma. Možemo imati jednu osobu uz sebe. Preporučuje se odlazak iz bolnice dva-tri sata nakon poroda ako je sve prošlo u najboljem redu. Svi moraju imati maske tijekom poroda uključujući i mamu.
Jedna od opcija koja se inače nudi protiv bolova, natrij oksid, takozvani laughing gas, zbog korone više nije dostupan. Nakon što se s bebom dođe doma, babica dolazi u provjeru bebe u roku od 24 sata. Zatim opet nakon par dana i tako sve dok beba ne navrši šest tjedana. Dakle, cijeli jedan novi protokol koji se iz dana u dan mijenja. Ovo je nova situacija za sve nas.
Sve u svemu, u Torontu nije puno drugačije nego u Hrvatskoj. Na isti način se svi bore protiv ove pandemije. Ostankom doma. I svi se isto tako nadamo da će nam se životi što prije vratiti u normalu. Ono što mislim da se osvijestilo kod većine ljudi, isto kao i kod nas doma, to je da smo svi više počeli cijeniti jedni druge i neke svakodnevne sitnice poput odlaska u dućan, na plac, u park. Počeli smo više uviđati koliko je bitna obitelj, koliko je bitno zdravlje koje toliko puno puta uzimamo zdravo za gotovo.
Koliko je bitno imati prijatelje, iako ih ne vidimo svakodnevno, i dalje održavati kontakt preko Skypea, WhatsAppa, čega god. Još jednom, koliko je samo bitna obitelj. Biti u drugoj zemlji znajući da ne možeš nikako pomoći niti doći do svojih roditelja i sestre, ostavi traga na osobi. Sigurna sam da će se nakon ove pandemije mnogi ljudi vratiti u Hrvatsku da bi bili doma sa svojima. Mislim da ćemo i mi biti jedni od njih.
