Putovanja su i u popularnoj kulturi i u svakodnevnom životu često stigmatizirana kao "bijeg" od problema i stvarnosti. No, u ovome su postpandemijskom periodu poprimila posve novo značenje. Danas ih percipiramo kao simbol slobode i traganja - što za sebstvom, što za prilikom, integritetom, interesima, avanturom. Za nekom novom, drukčijom i, poželjno, boljom verzijom sebe. Gledamo ih kao školu života i maticu iskustava. Jer koliko god veliko bilo to zrno istine koje leži u ideji da gdje god išli, svoje probleme nosimo sa sobom, ima nešto i u tome da nas promjena lokacije premješta i psihički. Daje nam nove misli i okružuje nas novom stvarnošću koja nam osigurava drugačiji uvid u stvari. Putovanja nas osvježavaju, stavljaju nas pred nove izazove koji rezultiraju samopouzdanjem. Na putovanju ćemo se izgubiti pa pronaći put, snaći ćemo se u moru nepoznatoga, na jeziku koji ne govorimo. Upoznat ćemo nekog novog, izaći iz zone komfora i dati si priliku da pred nekim potpuno nepoznatim budemo ono što jesmo. I tako ćemo se kući vratiti u nekoj novoj koži, koja možda sama ne potraje dugo, ali ostavi trajne posljedice.
Putujemo u paru, s obitelji, s prijateljima, s rodbinom. Ili, ako putujemo sami, putujemo k rodbini, k partneru, k prijateljima. No putujemo li ikada u potpunosti sami? Kad bismo obznanili prijateljima da na putovanje idemo sami, možemo pretpostaviti kakve bismo reakcije dobili i koji bi dojmovi bili izrečeni. Skepsa, u najmanju ruku. Zbunjenost, negodovanje, možda čak i obrambeni mehanizmi s njihove strane jer se oni nikad ne bi usudili učiniti tako nešto. No otići sam na putovanje ne samo da je savršena prilika za introspekciju, već je i motivacija za pročistiti misli od svega toksičnog. Pročistiti ih od naših lista stalkanja ljudi koje ne volimo, pročistiti ih od društva koje nas guši ili posla na kojem ne ostvarujemo svoj maksimum. Od obaveza, rokova i pritisaka koji nas pritješnjuju na dnevnoj bazi sa svih strana.
Otići sam na putovanje znači živjeti po svome tempu koji ne moramo prilagođavati drugima, i to u izmještenoj stvarnosti u kojoj je život jednostavniji i lakši. Posjetit ćemo mjesta koja nas zanimaju i trošiti novac na ono što mi sami želimo kupiti. Koliko ste se puta zatekli na putovanju s drugom osobom i osjetili onu tanku, prozračnu liniju nervoze koja u tren oka opkoli čitav apartman kad se ne možete složiti oko toga kamo ići, a ne želite se ni posvađati? Što ako se jedan član grupe budi u pet, a drugi u podne, što ako je jedan štedljiv, a drugi rastrošan? Odete li na putovanje sami, jedini sukob u koji ćete zapasti je onaj između vaših suprotnih crta ličnosti. Što je super - jer time nastaje prilika da ih pomirite.
Onima koji su sami sa sobom već "pomireni" i svoj su unutarnji mir već postigli, idealna destinacija bit će priroda. Za one koji se ipak još uvijek nadaju ponekoj distrakciji i animaciji koja će ih poštedjeti viška autorefleksije, tu su gradske vreve Berlina, Pariza, Madrida i ostalih europskih divova. Srećom se danas lako mogu pronaći jeftine avionske karte, a za solo putovanje neće vam biti ni potrebno ništa više od malog kofera. Istražite tko ste, što preferirate, koje lokacije vam se posjećuju, odviknite se od pristajanja na kompromise. Odviknite se i od suvišnog fotografiranja na putovanjima - jer nećete sa sobom imati partnera koji će biti spreman okinuti sto i jednu fotku ispred Notre Dame. Umjesto toga, trenutku je bolje prepustiti da bude to što i jest - trenutak. Prolazan, neovjekovječiv i nesvodiv na jednu ili dvije fotografije.
Crystal je djevojka koja je na prvo solo putovanje otišla upravo u Hrvatsku, a čiju sam priču pronašla negdje u labirintu interneta. Točnije, planirala je motociklističku turu po Europi, a Hrvatska je pritom bila prva destinacija. "Nakon samo šest mjeseci, osjećala sam se hrabrijom nego ikad", kaže njeno pisano iskustvo. "Bila sam osoba koja nikad nije niti živjela sama, nisam se niti iselila iz kuće u kojoj sam odrasla. Još uvijek se bojim mraka." U Hrvatskoj ju je, kaže, oduševilo gostoprimstvo domaćina i povjerenje koje stranci imaju jedni spram drugih. Snalazila se putem couchsurfinga, upoznala divne ljude i još divniju Hrvatsku, a putovanje je zatim nastavila prema sjeveru. Mnogo je takvih i sličnih iskustava; onih, koja će podcrtati hrabrost i snalažljivost kao osobine koje nisu inicijalno potrebne za solo putovanja, već se, naprotiv, upravo tako i stječu. Na kraju ostaje samo jedno pitanje, i ono ne počinje sa "što ako", već se sastoji od kratkog i jednostavnog - "Zašto ne?"
